Prijeđi na sadržaj

Bazilika svetog Vitalea

Koordinate: 44°25′13″N 12°11′46.5″E / 44.42028°N 12.196250°E / 44.42028; 12.196250
Izvor: Wikipedija
Ranokršćanski spomenici u Ravenni
Svjetska baština – UNESCO
}}
Država Italija
Godina uvrštenja1996. (20. zasjedanje)
VrstaKulturno dobro
Mjeriloi, ii, iv
Ugroženost—
PoveznicaUNESCO:788
Koordinate44°25′13″N 12°11′46.5″E / 44.42028°N 12.196250°E / 44.42028; 12.196250
Ravenna na zemljovidu Italije
Ravenna
Ravenna
class=notpageimage|
Lokacija Ravenne u Italiji

San Vitale ili Bazilika svetog Vitalea u Ravenni je bizantska crkva posvećena svetom Vitaleu (rimski rob i kršćanski mučenik čiji je kult ojačao krajem 4. stoljeća) koju je dao izgraditi car Justinijan od 540. – 547.; najznačajniji spomenik bizantske arhitekture u zapadnoj Europi i jedan od najznačajnijih spomenika bizantske umjetnosti uopće. Zbog toga je, zajedno sa sedam drugih spomenika, upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi 1996. godine pod imenom: "Ranokršćanski spomenici i mozaici u Ravenni".

Mozaici u apsidi
Plan crkve

Povijesna pozadina

[uredi | uredi kôd]

Smještena na Jadranskoj obali, Ravenna je bila značajna luka koja je kontrolirala trgovinu između Istoka i Zapada. Još od 402. bila je prijestolnicom Zapadnog Rimskog Carstva (Mauzolej Gale Placidije, 5. st.), te dugo i Ostrogotskog kraljevstva u Italiji (Teodorikov mauzolej, Arijanska krstionica i Nova bazilika svetog Apolinarea). Za vrijeme cara Justinijana ponovno je osvojena i postala dijelom bizantskog Carstva. Od 535. godine tu je sjedište bizantske vlasti u Italiji, ali i glavno mjesto umjetničkog pokroviteljstva. Justinijan je težio obnovi kršćanskog jedinstva što se može vidjeti u opsežnoj gradnji (Bazilika Svetog Apolinarija u Classi i Crkva svetog Vitalea).

Izgradnju Bazilike svetog Vitalea je pokrenuo biskup Ravenne Eklezije (Ecclesius), nakon putovanja u Bizant s papom Ivanom 525. godine. Sljedeće godine, Amalasuntha je naslijedio oca Teodorika kao vladara Gota i Ravenne. Iako su obadvojica bili arijanci, Amalasunth je bio tolerantniji prema katolicima.

Izgradnja je započela 526. godine na mjestu mučeništva sv. Vitalija. Crkvu je gotovo u cijelosti financirao jedan bogati pojedinac, Julije Argentije (Julianus Argentarius). Taj, inače nepoznat lik je najvjerojatnije bio privatni bankar Ravenne ili možda kraljevski izaslanik Justinijana, poslan da pripremi put za bizantsko osvajanje. Bizantinci su osvojili Ravennu 540. godine i baziliku, koja je započeta pod Gotima, je završio Bizant 548. godine. Crkvu je posvetio biskup Maksimijan Ravenski, a kasnije je postala dijelom benediktinskog samostana.

Odlike

[uredi | uredi kôd]
Pogled na galeriju iznad pilona (matroneum za žene)

Crkva svetog Vitalea se oslanja na model gradnje primijenjen u crkvi sv. Sergija i Bakha u Carigradu. Ima jednostavnu fasadu od obične opeke, punog zida osim velikih polukružnih prozora na svakom od mnogih dijelova crkve koji strše u prostor. Plan crkve je centralnog tipa koji se uvelike razlikuje od arhitekture Zapada koja uvijek ima uzdužnu gradnju orijentiranu od Istoka prema Zapadu. Tlocrt osmerokuta iznad čijeg središnjeg dijela je kupola. Središnja lađa komplicirano je povezana s bočnim brodom i to nizom od osam polukružnih pilona povezanih eksedrama. Svaka niša ima galeriju na drugom katu (vjerojatno rezervirane za žene). Narteks je na zapadu, ali nije potpuno poravnat s linijom oltarne apside s bačvastim svodom na istoku.

Crkva ovakvog tlocrta s kupolom prevladava u Pravoslavlju sve od Justinijana, kao što na Zapadu prevladava bazilikalni (longitudinalni) tip.

Unutrašnjost crkve je bogato ukrašena mozaicima i inkrustacijama mramora. Prostor je potpuno ispunjen sjajem žutog svjetla od nezasitne uporabe zlatnih dekoracija.

  • Biskupsko prijestolje
    Biskupsko prijestolje
  • Sarkofag s prikazom Poklonstva kraljeva
    Sarkofag s prikazom Poklonstva kraljeva
  • Krist sa sv. Vitaleom, biskupom Eklezijem i dva anđela s mozaika u apsidi.
    Krist sa sv. Vitaleom, biskupom Eklezijem i dva anđela s mozaika u apsidi.
  • Justinijan s pratnjom.
    Justinijan s pratnjom.
  • Teodora s pratnjom.
    Teodora s pratnjom.

Mozaici

[uredi | uredi kôd]

Na velikom mozaiku u apsidi nalazi se mladi golobradi Krist zasigurno baziran na Apolonovim prikazima na Zapadu. Njegova aureola ima upisan križ i odjeven je u carsku purpurnu odjeću. Sjedi na globusu, a s obje strane stoji mu po jedan anđeo. U rukama drži dijamantnu krunu koju daje Svetom Vitaleu koji se nalazi lijevo. U desnom dijelu mozaika stoji biskup Eklezije koji drži model crkve u kojoj se nalaze. Premda prikazi posjeduju dozu helenističkog i rimskog realizma (npr. u krajoliku i naznakama sjena na figurama i njihovoj draperiji), oni su više konceptualni. Draperija nije prikazana da odražava organske oblike ili pokret u prostoru, a figure su uglavnom frontalne. Izostanak perspektive je očit u Kristovoj sjedećoj pozi – njega ne pridržava globus nego nam se čini kako lebdi ispred njega.

Sve bočne plohe prezbiterija ispunjene su mozaicima s prizorima iz Starog zavjeta (Žrtva Abelova, Abrahamova žrtva, Gostoprimstvo Abrahamovo i dr.).

S obje strane oltara nalaze se raskošni mozaici (Car Justinijan s pratnjom s desne, te carica Teodora s pratnjom s lijeve strane) koji simboliziraju i odražavaju moć i slavu carskog dvora. Justinijanov mozaik prikazuje Justinijana u sredini odjevenog u carsku purpurnu odoru s dijamantnom krunom na glavi i crvenom aureolom. Nadbiskup Maksimijan Ravenski nosi zlatni ogrtač i drži u ruci dijamantni križ. On je istaknut i natpisom s njegovim imenom iznad glave. S Justinijanove desne strane su dva dvorjanina i njegova naoružana straža. Veliki zeleni štit ispred njih je ukrašen Konstantinovim natpisom Chi-Rho. Namjera ovog mozaika je očito bila da prikaže Justinijana kao Konstantinovog nasljednika; da ga prikaže kao Kristovog poslanika na zemlji koji ujedinjuje i crkvenu i državnu vlast. Justinijan nikada nije osobno bio u Ravenni i ovi mozaici su služili kao vizualni podsjetnik njegove vlasti.

Nasuprot Justinijanovom mozaiku, Teodora stoji u oslikanoj apsidi sa svojim dvorjankama desno i dvojicom svećenika s lijeve strane. Poput njenog muža odjevena je u carsko purpurno ruho, a glava joj je okružena aureolom. Ona nudi zlatni pehar u gesti koja podsjeća na "Poklonstvo kraljeva" koji su izvezeni na dnu njene halje.

Iluzija pokreta na ovim figurama nije postignuta iluzijom prostora nego ponavljanjem i bogatim, kolorističkim uzorcima. Najbolji primjer obrnute perspektive je fontana-krstionica u lijevom dijelu Teodorinog mozaika.

Portreti figura prikazuju Bizantski ideal ljepote: visoke istanjene figure, ovalnih glava s prodornim očima, povijenim obrvama, dugog i tankog nosa, malih usta, malih stopala u odnosu na veličinu tijela, te raskošno dekorirane odjeće. Svaka scena je lišena pokreta. Likovi na tim mozaicima su tipizirani, statični, ceremonijalni, ogromnih očiju, a pozadina je zlatna. Nebo je uvijek boje zlata u ranom kršćanstvu i Bizantu u želji da se likovi smjeste u duhovno okruženje. Krist kao "svjetlo svijeta" je osnova za simboliku svjetla u kršćanstvu, i podsjeća na istočnjačke kultove božanstava sunca iz ranijih razdoblja.

Poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Bazilika svetog Vitalea

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
v • u
Svjetska baština u Italiji
Kulturna dobra (53)
Agrigento (Dolina hramova) (1997.) • Akvileja (1998.) • Amalfijska obala (1997.) • Arapsko-Normanski Palermo i katedralne crkve u Cefalù i Monrealeu (2015.) • Bazilika Svetog Franje Asiškog i povijesno staro središte Asiza (2000.) • Portici Bolonje (2021.) • Botanički vrt u Padovi (1997.) • Brežuljci prošeka Coneglianoa i Valdobbiadenea (2019.) • Caserta (Palača u Caserti, Vanvitellijev akvadukt, San Leucio) (1997.) • Castel del Monte (1996.) • Etruščanske nekropole Banditaccia i Monterozzi (2004.) • Cilento i Vallo di Diano (Paestum, Velia, samostan u Paduli) (1998.) • Cinque Terre, Portovenere i otoci (Palmaria, Tino i Tinetto) (1997.) • Crespi d'Adda (1995.) • Ferrara (1995.) • Povijesno središte Firence (1982.) • La Strade Nuove i kompleks Palazzi dei Rolli u Genovi (2006.) • Hadrijanova vila (1999.) • Ivrea, industrijski grad 20. stoljeća (2018.) • Langobardska središta u Italiji (Cividale del Friuli, Brescia, Castelseprio, Spoletu, Campello sul Clitunno, Benevento, Monte Sant'Angelo) (2011.) • Mantova i Sabbioneta (2008.) • Sassi i park crkava u stijenama Matere )1993.) • Medici vile i vrtovi (2013.) • Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća: Stato da Terra i zapadni Stato da Mar (2017.) • Torre Civica, Piazza Grande i Katedrala u Modeni (1997.) • Povijesno središte Napulja (1995.) • Padovanski ciklus fresaka iz 14. stoljeća (2021.) • Povijesno središte Pienze (1996.) • Katedralni trg u Pisi (1987.) • Pompeji, Herkulanej i Oplontis (Torre Annunziata) (1997.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa2) (2011.) • Raetinska pruga1) (2008.) • Ranokršćanski spomenici u Ravenni (Mauzolej Gale Placidije, Neonova krstionica, Arijanska krstionica, Nadbiskupska kapelica u Raveni, Nova bazilika Svetog Apolinarija, Teodorikov mauzolej, Bazilika svetog Vitalea i Bazilika Svetog Apolinarija u Classi) (1996.) • Rezidencije Savojske dinastije (1997.) • Povijesno staro središte Rima uključujući Baziliku sv. Petra izvan zidina 1) (1980.) • Sacri Monti (2003.) • San Gimignano (1990.) • Siena (1995.) • Sirakuza i Pantalica (2005.) • Su Nuraxi (1997.) • Crkva Svete Marije Milostive u Milanu (1980.) • Villa d'Este (2001.) • Trulli Alberobella (1996.) • Urbino(1998.) • Crteži doline Val Camonica (1979.) • Kasnobarokni gradovi visoravni Val di Noto (Caltagirone, Catania, Militello in Val di Catania, Modica, Noto, Palazzolo Acreide, Ragusa, Scicli) (2002.) • Val d'Orcia (2004.) • Venecija i njezina laguna (1987.) • Verona • Vicenza i Paladijeve vile • Villa del Casale (1997.) • Vinogradarski krajolik Pijemonta: Langhe-Roero i Monferrato (2014.) • Veliki lječilišni gradovi Europe (Montecatini Terme) (2021.)
Talijanska zastava
Prirodna dobra (5)
Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe2) (2017.) • Dolomiti (2009.) • Etna (2013.) • Liparski otoci (2000.) • Monte San Giorgio3) (2003.)
Nematerijalna
svjetska baština (9)
Sardinijsko pastoralno pjevanje Canto a tenore (2009.) • Mediteranska prehrana5) (2010.) • Tradicionalno sicilijansko lutkarsko kazalište Opera dei Pupi (2008.) • Tradicionalna izrada violina u Cremoni (2012.) • Napuljski Pizzaiuolo (2017.) • Proslave procesija velikih struktura na ramenima (2013.) • Tradicionalni račvasti uzgoj loze zajednice na otoku Pantelleria (2014.) • Transhumanca (2019)6) • Praksa opernog pjevanja u Italiji (2023.)

1) Zajednička svjetska baština Italije i Vatikana   2) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [1]  3) Zajednička svjetska baština Italije i Švicarske  4) Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja   5) Zajednička svjetska baština Cipra, Grčke, Hrvatske, Italije, Španjolske, Maroka i Portugala  6) Zajedno s više zemalja 

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bazilika_svetog_Vitalea&oldid=6898934"