Idi na sadržaj

Božanstvena komedija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Božanstvena komedija
Prikazan Dante kako drži kopiju Božanstvene komedije, pored ulaza u Pakao, sedam terasa planine Čistilište i grada Firence, sa sferama raja iznad, na fresci Domenica di Michelina iz 1465.
AutorDante Alighieri
Originalni nazivDivina Commedia
JezikItalijanski
ŽanrNarativna poema
Datum izdanjacca 1321.

Božanstvena komedija (ital. Divina Commedia) je epska pjesma koju je napisao Dante Alighieri u periodu od 1308. do 1321. Spada u klasike svjetske književnosti. Alegorija je kršćanskog života poslije smrti i kulminacija je srednjovijekovne slike svijeta. Smatra se najistaknutijim djelom u italijanskoj književnosti[1] i jednim od najvećih djela zapadne književnosti. Zbog svoje uspješnosti, toskanski dijalekt na kom je pisana se utvrdio kao današnji standardni italijanski jezik.[2] Sastoji se iz tri dijela: Pakao (Inferno) , Čistilište (Purgatorio) i Raj (Paradiso).

Comencia la Comedia, 1472

Pjesma govori o "stanju duše nakon smrti i predstavlja sliku božanske pravde koja se izriče kao zaslužena kazna ili nagrada",[3] i opisuje Danteova putovanja kroz pakao, čistilište i raj. Alegorijski, pjesma predstavlja putovanje duše prema Bogu, počevši od prepoznavanja i odbacivanja grijeha (Inferno), nakon čega slijedi pokajnički kršćanski život (Purgatorio), te uspon duše ka Bogu (Raj). Dante se oslanja na srednjovjekovnu katoličku teologiju i filozofiju, posebno na tomističku filozofiju izvedenu iz Summa Theologica Tome Akvinskog.

U pjesmi hodočasnika Dantea prate tri vodiča: Vergilije, koji predstavlja ljudski razum, i koji ga vodi kroz cijeli Pakao i veći dio Čistilišta; Beatrice, koja predstavlja božansko otkrivenje[4] pored teologije, milosti i vjere; i vodi ga od kraja Purgatoria pa nadalje; i sveti Bernard od Clairvauxa, koji predstavlja kontemplativni misticizam i odanost Mariji Majci, vodeći ga u završnim pjesmama Paradisa.

Dante ju je prvo sarkastično nazvao komedija (zbog tada jedinih poznatih pravaca književnosti: komedija i tragedija) dok je pridjev božanstvena dodat 1555. u štampanom izdanju humaniste Lodovico Dolcea.[5] Inicijator za dodavanje ovog pridjeva bio je Giovanni Boccaccio koji je u tom izdanju dodao i svoj tekst U slavu Dantu. Božanstvena komedija je prevedana na više od 100 jezika. Interesantno je da je prvi prijevod na njemački jezik napravio kralj Ivan Saksonski pod pseudonimom Philaletes (1801.-1873.). Prvo izdanje, još pod nazivom La Comedia, štampano je 1472. u Folignu.

Struktura

[uredi | uredi izvor]
Dante gleda u planinu Čistilište na alegorijskom portretu Agnola Bronzina, naslikanom cca. 1530

Božanstvena komedija se sastoji od 14.233 stiha koji su podijeljeni u tri dijela – Inferno (Pakao), Purgatorio (Čistilište) i Paradiso (Raj) – svaki se sastoji od 33 pjevanja (talijanski množina canti). Početno pjevanje, koje služi kao uvod u pjesmu i općenito se smatra dijelom prve pjesme, dovodi ukupan broj pjevanja do 100. Općenito je prihvaćeno, međutim, da prva dva pjevanja služe kao jedinstveni prolog za cijeli ep, te da početna dva pjevanja svake pjesme služe kao prolozi svakoj od tri dijela.[6][7][8]

U djelu je istaknut broj tri, koji je dijelom predstavljen brojem dijelova i njihovim dužinama. Dodatno, šema stihova koja se koristi, terza rima, je hedekasilabična (redovi od jedanaest slogova), s tim da stihovi čine tercete prema šemi rime ABA BCB CDC DED...[9] Ukupan broj slogova u svakom tercetu je, dakle, 33, koliko i broj pjevanja u svakoj kantici.

Napisana u prvom licu, pjesma govori o Danteovom putovanju kroz tri carstva mrtvih, koje traje od noći uoči Velikog petka do srijede poslije Uskrsa u proljeće 1300. Rimski pesnik Vergilije vodi ga kroz pakao i čistilište; Beatrice, Danteova idealna žena, vodi ga kroz nebo.[10] Beatrice je bila Firentinka koju je upoznao u djetinjstvu i kojoj se divio izdaleka u stilu tada moderne dvorske ljubavne tradicije, što je istaknuto u Danteovom ranijem djelu La Vita Nuova.[11] Cistercitski opat Bernard od Clairvauxa vodi Dantea kroz posljednja tri pjevanja.[12]

Danteovi vodiči u pjesmi
Vergilije
Vergilije
Beatrice
Sveti Bernard

Iako je Boccaccio naglašavao božansko nadahnuće Dantea, savremeni kritičari su u pogledu ovog djela podijeljeni. Dok ga jedni smatraju duhovno inspiriranim i procrkveno orijentisanim, drugi u ovom djelu vide parodiju na crkveni pogled. Jedan od najvećih oslonaca ove teorije je to što Dante u devetom krugu pakla sreće i bivše Pape. Neki drugi kritičari bez osnova u ovom djelu vide konfrontaciju dvije kulture: krišćanske i islamske. Iako je moguće da je Dante u to doba bio u kontaktu sa tada nadolazećom islamskom kulturom, u djelu nedostaju osnove za ovakvu teoriju.

Pakao

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Pakao (Božanstvena komedija)
Gustave Doréova ilustracija scene Pakla (1861–1868). Prijevoz duša u pakao

Djelo počinje spjevom Pakao, noć prije Velikog Petka 1300. godine. Dante je tada bio "na polovini životnog puta" (prema Biblijskom životnom vijeku, Psalm 90:10), to jeste imao je 35 godina. Putovanje počinje kada ga Vergilije zatiče u tamnoj šumi,[13][14][15] alegorično na rubu samoubistva, okruženog sa tri zvijeri: lavom, leopardom i vučicom kojim ne može pobjeći u svojoj nemogućnosti da nađe pravi put. Dok ga pjesnik spašava iz ove situacije, vodi ga na putovanje podzemljem. U paklu se nalazi devet krugova podjeljenih u tri dijela, Gornji pakao (prvih 5 krugova) gdje su smješteni griješnici zbog pretjeranog uživanja, 6 i 7 krug u kojem su nasilnici, i 8 i 9 u kojem su pakosnici. Ova tri tipa grijeha su predstavljani simbolično kroz zvijeri koje na početku napadaju Dantea.

Alegorično, pakao predstavlja kršćansku dušu, a tri zvijeri predstavljaju tri vrste grijeha: samozadovoljstva, nasilja i zlonamjernosti.[16] Ove tri vrste grijeha također pružaju tri glavne podele Danteovog pakla: gornji pakao, izvan grada Disa, za četiri grijeha popustljivosti (požuda, proždrljivost, srebroljublje, bijes); Krugov 7 za grijehe nasilja nad bližnjima, nad samim sobom i nad Bogom, umjetnošću i prirodom; i krugovi 8 i 9 za grijehe prijevare i izdaje. Ovome se dodaju dvije različite, duhovne kategorije: Limbo, u krugu 1, sadrži čestite pagane koji nisu bili griješni, ali nisu znali za Isusa, a krug 6 sadrži heretike koji su protivrječili doktrini i pogrešno shvatili Isusov duh.[17]

Čistilište

[uredi | uredi izvor]
Dante, u pratnji Vergilija, tješi duše zavidnika, iz III pjevanja "Čistilište"

Nakon Pakla, Vergilije i Dante odlaze na Planinu Čistilišta koja se nalazi na kraju svijeta (u Danteovo vrijeme vjerovalo se da se pakao nalazi ispod Jeruzalema, dok se za čistilište smatralo da je na planini na ostrvu koje je nastalo sotoninim padom pod zemlju, kako je nastao i pakao).[18] Planina ima sedam terasa, što odgovara sedam smrtnih grijeha ili "sedam korijena grešnosti".[19] Klasifikacija grijeha ovdje je više psihološka nego ona u Infernu, jer se zasniva na motivima, a ne postupcima. Također se prvenstveno crpi iz kršćanske teologije, a ne iz klasičnih izvora.[20] Međutim, Danteovi ilustrativni primjeri grijeha i vrline oslanjaju se na klasične izvore, kao i na Bibliju i savremene događaje.

Ljubav, tema u Božanstvenoj komediji, posebno je važna za uokvirivanje grijeha na planini čistilišta. Dok je ljubav koja teče od Boga čista, može postati grešna dok teče kroz čovječanstvo. Ljudi mogu griješiti koristeći ljubav prema neprikladnim ili zlonamjernim ciljevima (bijes, zavist, ponos) ili je koriste za prave ciljeve, ali ljubavlju koja ili nije dovoljno jaka (lijenost) ili ljubav koja je previše jaka (požuda, proždrljivost, pohlepa). Ispod sedam čišćenja duše nalazi se anti-čistilište, u kojem se nalaze Izopćeni iz crkve i Pokojni pokajnici koji su umrli, često nasilno, prije nego što su primili obrede. Tako ukupan broj dolazi do devet, uz dodatak Rajskog vrta na vrhu, što je deset.[21]

Alegorijski, Purgatorio predstavlja kršćanski život. Kršćanske duše stižu u pratnji anđela, pjevajući In exitu Israel de Aegypto. U svom pismu Cangrandeu (čija je autentičnost sporna[22]), Dante objašnjava da se ovo spominjanje Izraela koji je napustio Egipat odnosi i na Kristovo otkupljenje i na "preobraćenje duše od tuge i bijede grijeha u stanje milosti."[23] Stoga prikladno, Dante i Vergilije stižu u Uskršnju nedelju.

Značajno je da u čistilištu Dante objašnjava sferni oblik zemlje kakav je bio poznat u srednjem vijeku. Razgovara o poziciji sunca i razlikama u vremenskim zonama. Po Danteovim riječima, sunce zalazi u Jeruzalemu, ponoć je na rijeci Gang, a sunce izlazi u čistilištu.

Alegorično, čistilište predstavlja kršćanski život.

Raj

[uredi | uredi izvor]
Dante i Beatrice razgovaraju sa Pikardom i grofom Sicilije, fresku uradio Philipp Veit, Paradiso, Canto 3

U raju, Dante za vodiča ima Beatrice, koja mu pokazuje devet krugova raja, koji su istovremeno koncentrični i sferični. Dante priznaje da je vizija raja ograničena za njegove ljudske oči. Duša koja dođe u raj ostane u onom krugu koji joj odgovara, zavisno od mogućnosti duše da za svog ljudskog života voli Boga. Prema tome sve duše doživljavaju Boga, ali neke su spiritualno razvijenije, pa postoji hijerarhija i u raju. Hijerahiju određuje mogućnost duše da doživi Boga kao vrhovno biće iznad svi ostalih stvari. Međutim, po Danteovoj šemi sve duše u raju su uvijek u kontaktu s Bogom, samo na različitom nivou.

Raj je podijeljen na četiri vrline srca i tri teološke vrline.

Sedam najnižih sfera Raja bave se isključivo glavnim vrlinama Razboritosti, Čvrstosti, Pravdi i Umjerenosti. Prve tri sfere uključuju nedostatak jedne od kardinalnih vrlina – Mjeseca, koji sadrži nepostojano, čiji su zavjeti Bogu opadali kao mjesec i stoga im nedostaje snage; Merkur, koji sadrži ambiciozne, koji su bili vrli za slavu i zbog toga im je nedostajala pravda; i Venera, koja je sadržavala ljubavnike, čija je ljubav bila usmjerena prema nekom drugom a ne Bogu i stoga nije imala umjerenost. Posljednja četiri su pozitivni primjeri kardinalnih vrlina, koje sve vodi Sunce, koje sadrže razborite, čija je mudrost osvjetljavala put ostalim vrlinama, na koje su ostale vezane (koje čine kategoriju za sebe). Mars sadrži odvažne ljude koji su umrli u cilju kršćanstva; Jupiter sadrži kraljeve pravde; a Saturn sadrži umjerene, monahe. Sedam podeljenih na tri podižu dalje još dve kategorije: osma sfera fiksnih zvijezda koja sadrži one koji su postigli teološke vrline vjere, nade i ljubavi, i predstavljaju Crkvu Trijumfalnu – potpuno savršenstvo čovječanstva, očišćenu od svi grijeha i koja nosi sve nebeske vrline; i deveti krug, ili Primum Mobile (što odgovara geocentrizmu srednjovjekovne astronomije), koji sadrži anđele, stvorenja koja nikada nisu otrovana izvornim grijehom. Na vrhu svih njih je Empirean, koji sadrži suštinu Boga, dovršavajući deveterostruku podjelu na deset.

Dante se susreće i razgovara sa nekoliko velikih svetaca Crkve, uključujući Tomu Akvinskog, Bonaventuru, Svetog Petra i Ivana Krstitelja. Pri kraju, Beatrice odlazi, a Bernard od Clairvauxa preuzima dužnost vodiča.[24] Paradiso je više teološke prirode od Inferna i Purgatoria. Međutim, Dante priznaje da je vizija neba koju dobija samo ona koju mu ljudske oči dozvoljavaju da vidi, a time i Danteova lična vizija.

Božanstvena komedija završava tako što Dante vidi Trojedinog Boga. U bljesku razumijevanja koje ne može izraziti, Dante konačno razumije misteriju Hristovog božanstva i ljudskosti, a njegova duša postaje usklađena s Božjom ljubavlju:[25]

Božanstvena komedija i njen utjecaj na umjetnost

[uredi | uredi izvor]
Rodinova skulptura "poljubac"

Ovo djelo predstavlja inspiraciju za mnoge umjetnike kroz zadnjih sedam stoljeća. U muzici, Franz Liszt je napisao nekoliko svojih djela na bazi ove knjige, a utjecaj je primijetan i kod nekih drugih muzičara. U vajarstvu Auguste Rodin je postao poznat po djelima koja prikazuju scene Danteovog epa. Utjecaj Pakla prisutan je i u mnogim videoigrama, filmu i slično. Najveći utjecaj imalo je na književnost. Po samom objavljivanju djela priznato je kao remek dijelo, a ona u periodu renesanse potpuno je ignorisano, iako postoji nekoliko izuzetaka. William Blake je ponovo otkrio ovo djelo, citirajući neke od njegovih stihova i time uticao na brojne engleske pisce 19. vijeka. Nakon toga djelo je prevođeno i na mnoge druge jezike, a poznat je i Puškinov prijevod nekoliko Danteovih tripleta na ruski.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ For example, Encyclopedia Americana, 2006, Vol. 30. p. 605: "the greatest single work of Italian literature;" John Julius Norwich, The Italians: History, Art, and the Genius of a People, Abrams, 1983, p. 27: "his tremendous poem, still after six and a half centuries the supreme work of Italian literature, remains – after the legacy of ancient Rome – the grandest single element in the Italian heritage;" and Robert Reinhold Ergang, The Renaissance, Van Nostrand, 1967, p. 103: "Many literary historians regard the Divine Comedy as the greatest work of Italian literature. In world literature it is ranked as an epic poem of the highest order."
  2. ^ See Lepschy, Laura; Lepschy, Giulio (1977). The Italian Language Today. Or any other history of Italian language.
  3. ^ Emmerson, Richard K., and Ronald B. Herzman. "Revelation". In: Lansing (ed.), The Dante Encyclopedia, pp. 742–744.
  4. ^ "Divina Commedia". Enciclopedia Italiana (jezik: italijanski). Arhivirano s originala, 18 February 2021. Pristupljeno 19 February 2021.
  5. ^ Ronnie H. Terpening, Lodovico Dolce, Renaissance Man of Letters (Toronto, Buffalo, London: University of Toronto Press, 1997), p. 166.
  6. ^ Dante The Inferno A Verse Translation, by Professor Robert and Jean Hollander, p. 43.
  7. ^ Epist. XIII, 43–48.
  8. ^ Wilkins, E.H., The Prologue to the Divine Comedy Annual Report of the Dante Society, pp. 1–7.
  9. ^ Kaske, Robert Earl, et al. Medieval Christian Literary Imagery: A Guide to Interpretation. Toronto: University of Toronto Press, 1988. p. 164.
  10. ^ Ferrante, Joan M. "Beatrice". In: Lansing (ed.), The Dante Encyclopedia, pp. 87–94.
  11. ^ Shaw 2014, str. xx, 100–101, 108.
  12. ^ Picone, Michelangelo. "Bernard, St." (trans. Robin Treasure). In: Lansing (ed.), The Dante Encyclopedia, pp. 99–100.
  13. ^ "Inferno, la Divina Commedia annotata e commentata da Tommaso Di Salvo, Zanichelli, Bologna, 1985". Abebooks.it. Arhivirano s originala, 25 February 2021. Pristupljeno 16 January 2010.
  14. ^ Lectura Dantis, Società dantesca italiana.
  15. ^ Online sources include [1] Arhivirano 11. 11. 2014. na Wayback Machine, [2] Arhivirano 23. 7. 2011. na Wayback Machine, [3] [4] Arhivirano 23. 2. 2004. na Wayback Machine, "Le caratteristiche dell'opera". Arhivirano s originala, 2 December 2009. Pristupljeno 1 December 2009., "Selva Oscura". Arhivirano s originala, 4 March 2016. Pristupljeno 20 February 2010.
  16. ^ Dorothy L. Sayers, Purgatory, notes on p. 75.
  17. ^ Carlyle-Okey-Wicksteed, Divine Comedy, "Notes to Dante's Inferno".
  18. ^ Inferno, Canto 34, lines 121–126.
  19. ^ Dorothy L. Sayers, Purgatory, Introduction, pp. 65–67 (Penguin, 1955).
  20. ^ Robin Kirkpatrick, Purgatorio, Introduction, p. xiv (Penguin, 2007).
  21. ^ Carlyle-Oakey-Wickstead, Divine Comedy, "Notes on Dante's Purgatory.
  22. ^ Kelly, Henry Ansgar (2018-09-18). "Epistle to Cangrande Updated". Dante Society. Dante Society of America. Pristupljeno 2024-06-10.
  23. ^ "The Letter to Can Grande," in Literary Criticism of Dante Alighieri, translated and edited by Robert S. Haller (Lincoln: University of Nebraska Press, 1973), p. 99.
  24. ^ Botterill, Steven (1990). "Life after Beatrice: Bernard of Clairvaux in Paradiso XXXI". Texas Studies in Literature and Language. 32 (1): 123.
  25. ^ Dorothy L. Sayers, Paradise, notes on Canto XXXIII.

Izvori

[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]


Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Božanstvena komedija
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Božanstvena_komedija&oldid=3658830"