Prijeđi na sadržaj

Armenija

Ovo je članak tjedna  – 39. tjedan 2022. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Republika Armenija
Հայաստանի Հանրապետություն
Hayastani Hanrapetut’yun
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Mer Hayrenik

Položaj Armenije
Glavni grad Erevan
Službeni jezik armenski
Državni vrh
 - Predsjednik Vahagn Khachaturyan
 - Predsjednik Vlade Nikol Pashinyan
Neovisnost Od Sovjetskog Saveza
21. rujna 1991.
Površina 138. po veličini
 - ukupno 29 743 km2
 - % vode 4.71 %
Stanovništvo 133. po veličini
 - ukupno (2021.) 2 963 900
 - gustoća 137/km2
BDP (PKM) procjena 2012.
 - ukupno 19.65 milijardi $ (127.)
 - po stanovniku 5838 $ (118.)
Valuta dram (100 luma¹)
Pozivni broj +374
Vremenska zona UTC +4
UTC +5 ljeti
Internetski nastavak .am
(1) izvan upotrebe

Armenija (arm. Հայաստան, Hayastan), službeno Republika Armenija, država je na južnom Kavkazu. Na zapadu graniči s Turskom, na sjeveru s Gruzijom, na istoku s Azerbajdžanom, na jugu s Iranom i azerbajdžanskom eksklavom Nahičevan. Najveću dužinu kopnene granicu dijeli s Azerbajdžanom.

Pretežno je planinska država, s kontinentskom klimom u nižim i planinskom u višim dijelovima. Smještena je u sjevernome umjerenomu pojasu. prema procjenama, broji nešto manje od 3 milijuna stanovnika, većinski Armenaca. Službeni jezik je armenski. Glavni i najveći grad, u kojemu živi oko trećina stanovništva, jest Erevan. Armensko gospodarstvo najvećim se dijelom oslanja na poljoprivredu i uslužne djelatnosti. Službena valuta je dram.[1]

Armenska državnost potječe još iz staroga vijeka, isprva kao satrapija Ahemedinska Perzijska Carstva, a potom i kao samostalno kraljevstvo. Prva je država u svijetu koja je kršćanstvo prihvatila kao službenu državnu vjeroispovijest. U srednjemu i novome vijeku područjem je geopolitičkih interesa različitih država i naroda (Turaka, Rusa i Iranaca). Raspadom Sovjetskoga Saveza proglašena je neovisnost. Ustavom iz 1995. ustrojena je kao unitarna republika s polupredsjedničkim sustavom, što je promijenjeno ustavnim amandmanima usvojenima referendumom 2015., kojima je usvojen parlamentarni sustav vlasti. Upravno-teritorijalno, Armenija je podijeljena na deset pokrajina (arm. marz) s Erevanom kao zasebnom jedinicom. Dan neovisnosti obilježava se 21. rujna.[1]

Armenija je zemlja u razvoju. Unatoč zemljopisnome smještaju u Zakavkazju, geopolitički je europski usmjerena. Tako je članica Vijeća Europe, Istočnoga partnerstva Europske unije, Europske organizacije za sigurnost zračne plovidbe, Europske banke za obnovu i razvoj i inih udruženja. Uz europske organizacije, članica je i Azijske razvojne banke, Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti, Euroazijskoga gospodarskoga saveza i Euroazijske razvojne banke. Punopravna je članica Ujedinjenih naroda. Priznaje neovisnost Gorskoga Karanaha.

Legenda i podrijetlo imena

[uredi | uredi kôd]

Armenija se na armenskome zove Hajastan, što znači Haikova zemlja. U Svetome pismu Haik je bio Noin prapraunuk. Haik je u 130. godini otišao u Šinar (Babilon) graditi Kulu babilonsku. Zbog njegove „božanske” vanjštine, asirski mu je vladar Bel (poznat i kao Nimrod) rekao neka ostane i da će biti slavljen kao bog, ali on je odbio i vratio se u svoju zemlju pod Araratom. Zato je Nimrod krenuo s vojskom za njim, pa je u bitci kod jezera Van (danas u Turskoj) Haik strijelom s tri pera probio Nimrodov oklop i ubio ga. Asirska se vojska povukla, a Haik je živio 400 godina. Od te bitke računa se tradicijski armenski kalendar.

Ime Armenija, koje se koristi za ovu zemlju u većini jezika, počeli su prije oko tri tisućljeća koristiti starogrčki povjesničari po armenskom vođi Aramu, koji je prema legendi bio šesti član Haikove loze (praunuk Haikova praunuka).

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Armenija je jedna od rijetkih država svijeta čija državnost potječe još od staroga vijeka. U 6. stoljeću pr. Kr. javlja se kao ahemenidska satrapija, a uska politička vezanost s iranskim dinastijama nastavljena je kroz dvije tisuće godina i brojne su armenske vladarske kuće bile miješanoga podrijetla. Kao samostalno kraljevstvo, Armenija najveći uspon doživljava u 1. stoljeću pr. Kr. prilikom vladavine Tigrana Velikog koji je nakratko proširio granice od Kaspijskoga jezera i Crnoga mora do Sredozemlja. Godine 301. postala je prva država koja je preuzela kršćanstvo kao službenu državnu vjeru, 12 godina prije Rima. U starome vijeku bila je jednim od glavnih bojišta rimsko-perzijskih ratova, dok je u srednjem vijeku obilježava niz područnih dinastija koje su nerijetko pod stranim političkim nadzorom. Od 645. su dvjesta godina bili pod arapskom vlašću. Zbog strateški važnoga položaja između Europe i Azije, bila je i poprištem borbi Turaka, Rusa i Iranaca u novomu vijeku.

Turske su carske, vojne i republikanske vlade između 1895. i 1923. godine, zbog straha što kršćanski Armenci, pogotovo u I. svjetskom ratu, pomažu carskoj Rusiji, provele pokolje poznate kao Armenski genocid, u kojima je život izgubio više od milijun Armenaca. Iranski je dio Armenije 1828. pripojen Ruskomu Carstvu, a 1920. Armenija unutar Sovjetskoga Saveza dobiva status socijalističke republike. Spor sa susjednim Azerbajdžanom zbog armenske enklave Gorski Karabah potječe još od sovjetskoga doba (1988.), a pojačao se nakon što je Armenija postala neovisna država 1991. U svibnju 1994. potpisano je primirje, no status Gorskog Karabaha nije razriješen. Kako se nije moglo ostvariti mirno rješenje i zbog turske blokade Armenije, oslabilo je gospodarstvo obiju država. Armenija je i nakon raspada SSSR-a ostala članica Zajednice neovisnih država.

Pokrajine

[uredi | uredi kôd]

Država je upravno razdjeljena na 10 pokrajina (jed. marz, mn. marzer), s Erevanom kao zasebnom jedinicom.[1]

Armenske pokrajine
  1. Aragacotn
  2. Ararat
  3. Armavir
  4. Gegharkunik
  5. Kotajk
  6. Lori
  7. Širak
  8. Sjunik
  9. Tavuš
  10. Vajots Dzor

Zemljopis

[uredi | uredi kôd]
Pogled na planinu Ararat

Armenija je kontinentska država bez izlaza na more. Prosječna nadmorska visina iznosi 1370 m i samo 10% države niže je od 1000 m. Najviši vrh je 4090 m visok Aragac (oko 70 km sjeverno od Erevana), dok je najniža nadmorska visina (400 m) u klancu rijeke Debed na sjeveru države, kod granice s Gruzijom. Veći dio zemlje čini visoka ravnica s klancima rijeka kao što su Hrazdan, Arpa, Debed, Azat. Planine su na sjeveru i sjeveroistoku države, gdje je lanac Mali Kavkaz. Jezero Sevan na istoku države ubraja se u najveća planinska jezera i najveće je u Zakavkazju. Na zapadu države (kod granice s Turskom) smještena je plodna dolina rijeke Aras.

Klima

[uredi | uredi kôd]

Zbog planina nema većega utjecaja Crnoga mora ni Kaspijskoga jezera. Klima je kontinentska s vrućim ljetima i hladnim zimama, dok temperatura i količina padalina također ovise o zemljopisnoj širini i nadmorskoj visini. Najhladnije je i ima najviše padalina (do 800 mm) u planinskim područjima na sjeveru i sjeveroistoku države, a najtoplije je kod granice s Iranom. Na središnjoj visoravni padne do 250 mm padalina ljeti, a srednja zimska temperatura je oko 0 °C, srednja ljetna temperatura oko 25 °C. Ljeti dnevna temperatura u Erevanu može dosegnuti 44 °C, dok u zimskim noćima može pasti na -15 °C. Zima brzo prelazi u ljeto i obratno, pa su proljeće i jesen slabi i kratki.

Politika

[uredi | uredi kôd]

Politički sustav Armenije ustrojen je prema uzoru na parlamentarne višestranačke sustave u zapadnim zemljama. Izvršnu vlast ima vlada, dok zakonodavnu imaju parlament i vlada. Prema ustavu, na čelu vlade je predsjednik. Narodna skupština Armenije organizirana je kao jednodomni parlament sa 131 zastupnikom koji se izabiru na mandat od četiri godine. Pravo glasa na izborima imaju svi iznad 18 godina starosti.

Iako se smatra jednom od najdemokratskijih zemalja u Zajednici Neovisnih Država, međunarodni promatrači, kao Vijeće Europe i američki State Department imali su brojne prigovore na armenske parlamentarne i predsjedničke izbore. Iako je napredak zabilježen u posljednjih nekoliko godina, još uvijek situacija nije zadovoljavajuća prema međunarodnim standardima. Ustav iz 1995., daje velike ovlasti izvršnoj vlasti i snažan utjecaj na sudstvo i lokalne dužnosnike. Freedom House je 2008. stavio Armeniju u kategoriju zemalja s djelomičnim autoritarnim režimom (zajedno s Moldavijom, Kosovom, Kirgistanom i Rusijom), te joj dao ocjenu 5,21 od 7 (ocjena 7 je najlošija u pogledu demokratskog napretka).[2] Predsjedničke izbore 2008., OSCE i zapadni promatrači ocijenili su demokratskima[3]

Od 2013. Armenija je bila u procesu donošenja novog ustava, po kojem bi Armenija iz polupredsjedničkog modela ustrojstva vlasti prešla u parlamentarni model. Nacrt Ustava zaštitio je i brak muškarca i žene. Nakon prolaska procedure kroz armenski parlament, nacrt novog ustava Armencima je dan na usvajanje ili odbacivanje na referendumu 6. prosinca 2015. Izašlo je 50,51 posto registriranih birača, a provedbi ustavnih reformi potporu je dalo 63,35 posto birača i time je u Armeniji brak muškarca i žene zaštićen Ustavom.[4][5]

Međunarodni odnosi

[uredi | uredi kôd]

Uz iznimku Turske i Azerbajdžana, Armenija održava dobre odnose s većinom zemalja u svijetu. Napetosti između Armenaca i Azera eskalirale su zadnjih godina postojanja SSSR-a. Rat u Gorskom Karabahu dominirao je regionalnom politikom u 1990-ima.[6] Granica između Armenije i Azerbajdžana zatvorena je i danas, a rješenje ovog sukoba još uvijek nije pronađeno.

Tradicionalno loši odnosi s Turskom imaju svoje izvorište u armenskom genocidu iz 1915. i turskog nepriznavanja tog događaja. Zbog sukoba u Gorskom Karabahu 1993. Turska je zatvorila granicu s Armenijom. Ova blokada nije podignuta unatoč pritiscima turskih poslovnih krugova koji se žele proširiti na armensko tržište.[6] Ipak, posljednjih godina zabilježeno je zatopljavanje odnosa. Od 2001., armenska zrakoplovna kompanija Armavia redovito leti za Istanbul. U listopadu 2009. konačno je postignut mirovni sporazum, te uspostava diplomatskih odnosa i otvaranje granica. Ovaj sporazum još nisu potvrdili parlamenti ovih država.[7]

Zbog loših odnosa s dvije susjedne zemlje, Armenija ima dobre sigurnosne veze s Rusijom. Na zahtjev armenske vlade, Rusija održava vojnu bazu u gradu Gjumriju.[8] Zadnjih nekoliko godina Armenija je zainteresirana i za euroatlantske integracije. Dobri odnosi sa SAD-om održavaju se preko brojne dijaspore. Zbog ekonomskih blokada svojih susjeda, Armenija ima jake ekonomske veze s Iranom.

Armenija ima prijateljske odnose s Europskom unijom, pogotovo s Francuskom i Grčkom. Prema istraživanju iz 2005. oko 64% stanovništva Armenije podržava članstvo njihove zemlje u Europskoj uniji.[9] Mnogi armenski dužnosnici također su izrazili želju da njihova zemlja jednog dana postane članica EU,[10] te mnogi predviđaju molbu za članstvo za nekoliko godina.

Stanovništvo

[uredi | uredi kôd]
Kretanje broja stanovnika Armenije

Procjena ukupnoga broja stanovnika iz 2016. utvrdile kako je Armenija imala oko 3,05 milijuna stanovnika.[11] Oko 98% stanovništva čine Armenci, 1,3% Jezidi, te 0,5% Rusi. Među značajnijim manjinama su i Asirci, Ukrajinci, Grci, Kurdi, Gruzijci i Bjelorusi. U državi žive još i Vlasi, Mordvini, Oseti, Udini, Tati, te poruseni Poljaci i kavkaski Nijemci.[12]

Raspadom Sovjetskoga Saveza iz Armenije je pobjeglo oko 200 000 Azera, dok se u Armeniju doselio veći dio od 260 000 Armenaca koji su pobjegli iz Azerbajdžana. Popis je pokazao i da se između 1991. i 2001. gotovo četvrtina stanovništva (oko 800 000) iselila, uglavnom u Rusiju.

Dijaspora

[uredi | uredi kôd]
Sergej Prokudin-Gorski: Armenka u nacionalnoj nošnji

Armenija ima izrazito veliku dijasporu koja se procjenjuje na oko 8 milijuna Armenaca izvan domovine, što je broj koji skoro tri puta premašuje broj stanovnika u državi. Najveće armenske zajednice imaju Rusija, Francuska, Iran, SAD, Gruzija, Sirija, Libanon, Argentina, Australija, Kanada, Grčka, Cipar, Izrael, Poljska i Ukrajina. Danas još uvijek između 40 000 i 70 000 Armenaca živi u Turskoj, većinom u području Istanbula.[13]

Oko tisuću Armenaca danas živi u Armenskoj četvrti u Starome gradu u Jeruzalemu, što je ostatak nekad velike i značajne zajednice.[14] U Venecijanskoj laguni u Italiji postoji otočić San Lazzaro degli Armeni koji u potpunosti nastanjuju mehitaristički redovnici (armenski katolici).[15] Armenci su činili značajnu zajednicu i u Indiji, makar se danas njihov broj uvelike smanjio. Važno je napomenuti i kako oko 139 000 Armenaca živi danas u Gorskom Karabahu, gdje čine većinu stanovništva.[16]

Jezik

[uredi | uredi kôd]

Službeni jezik u Armeniji je armenski, tj. standardizirana inačica istočnoarmenskoga jezika. U širokoj upotrebi je i ruski jezik, pogotovo u naobrazbi, te se često koristi kao neslužbeni drugi jezik zemlje. 94% odraslih građana Armenije smatra vrlo važnim što njihova djeca uče ruski jezik.[17]

Vjeroispovijest

[uredi | uredi kôd]
Samostan Hor Virap iz 7. stoljeća, u kojem je bio zatočen Grgur Prosvjetitelj, zaštitnik Armenije.

Velika većina Armenaca, oko 93% kršćanskoga stanovništva, pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, koja je neovisna crkva unutar kršćanstva. Armenija je prva zemlja na svijetu koja je prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju, što se smatra da se dogodilo 301. godine.[18][19][20][21] Prema vjerovanju, Armensku apostolsku crkvu osnovali su Isusovi apostoli Sveti Juda Tadej i Sveti Bartolomej koji su propovijedali kršćanstvo u Armeniji između 40. i 60. godine. Zbog svojih osnivača ova Crkva se naziva apostolskom, a pripada Istočnim pravoslavnim Crkvama.

Dio stanovništva na sjeverozapadu, uglavnom u pokrajini Širak, čine katolici (rimokatolici i mehitaristi). Mehitaristi su kongregacija benediktinskih redovnika Armenske Katoličke Crkve poznati po izdavanju starih armenskih inačica grčkih tekstova. Sjedište ove crkve je u Bzoummaru u Libanonu.

Dio Rusa u Armeniji pripada Ruskoj pravoslavnoj crkvi, Jezidi pripadaju zoroastrizmu, a Kurdi islamu. Židovska zajednica u Armeniji danas je svedena na broj od ispod tisuću pripadnika. Velikim dijelom razlog tome je iseljavanje u Izrael. Sinagoge postoje u Erevanu, te u Sevanu.

Gospodarstvo

[uredi | uredi kôd]

Armensko gospodarstvo uvelike ovisi o stranim ulaganjima, te o financijskoj potpori iz dijaspore.[22] Prije neovisnosti gospodarstvo zemlje umnogome se temeljilo na industriji tj. proizvodnji strojeva, elektronike, kemikalija, hrane, gume i tekstila. Sirovine za proizvodnju u ovim industrijama dolazile su iz drugih sovjetskih republika, dok je njih Armenija opskrbljivala svojim industrijskim proizvodima.

Prije raspada SSSR-a, poljoprivreda je činila oko 20% neto materijalnoga proizvoda, te otprilike isti postotak u strukturi zaposlenosti. Nakon nezavisnosti, znatno je porasla važnost poljoprivrede u gospodarstvu, te je pred kraj devedesetih ovaj postotak narastao na preko 30% BDP-a i preko 40% u strukturi zaposlenosti stanovništva.[23] Ovo povećanje važnosti poljoprivrede pripisuje se potrebi osiguranja prehrane stanovništva, jer je prvo razdoblje tranzicije obilježila neizvjesnost u ovom pitanju i propast nepoljoprivrednih gospodarskih grana. Sa stabilizacijom i rastom gospodarstva, udio poljoprivrede u gospodarstvu opao je na oko 20%, iako ova grana gospodarstva još uvijek zapošljava preko 40% stanovništva.[24]

Rudna bogatstva Armenije su bakar, cink, zlato i olovo. Električna energija najvećim se dijelom proizvodi gorivom uvezenim iz Rusije, uključujući i nuklearno gorivo. Važan izvor energije je i hidroenergija.

Kultura

[uredi | uredi kôd]
Ulaz u samostan Haghbat iz 10. stoljeća.

Na području današnje Armenije i Gruzije nastalo je mnogo izvornih umjetničkih djela koja imaju odlike naroda koji su dugo vremena vladali ovim područjem – Perzijancima i Rimljanima, te popraćena bizantskom umjentnošću ikona (koiné) iz 5. stoljeća. Armenci su bili prvi narod koji je kršćanstvo proglasio državnom vjeroispoviješću (koncem 3. st.), čak prije Rimskog Carstva, nakon čega je uslijedilo dugo bogato i mirnodopsko razdoblje do mongolske provale u 13. stoljeću. U to vrijeme nastalo je mnogo originalnih građevina jedne arhitekture koja se neovisno razvija, posebice oko 10. st.

Širom Armenije, ali i sjevernoga Irana, zapadne Turske, Gruzije i istočnoga Azerbajdžana, nalaze se crkve s pravokutnim i mnogokutnim tlocrtom, kao i crkve s kupolom, a ima i utvrđenih samostanskih zdanja (kao što su ruševine Anija, stare armenske prijestolnice). Armenska je arhitektura ostavila trajan utjecaj na kasnije stilove u kavkaskome području.

Poseban oblik staroarmenske skulpture predstavljaju velike nadgrobne kamene stele s uklesanim križem u plitkom reljefu, ali s bogatom ornamentistikom – tzv. kečkari. Oni su se očuvali i tijekom mongolske i turske okupacije, duboko u 19. stoljeće.

Državni praznici

[uredi | uredi kôd]

Poznati praznik, koji službeno nije državni, jest vardavar, koji se slavi na srpanjsku subotu (određuje se na temelju Mjesečeva kalendara).

Šport

[uredi | uredi kôd]
Henrih Mhitarjan

Prije nezavisnosti, Armenci su na Olimpijskim igrama sudjelovali pod zastavom SSSR-a. U Sovjetskom Savezu Armenija je dala mnoge poznate športaše i osvojila za zajdničku državi brojne nagrade i odličja. Prvi Armenac koji je osvojio olimpijsko odličje je Hrant Šahinian, koji je na LOI 1952. u Helsinkiju osvojio dva zlatna i dva srebrna odličja u gimnastici. Kao nezavisna država Armenija je prvi put nastupila na LOI 1992. u Barceloni, u sklopu ZND-a, osvojivši tri zlatne i jednu srebrnu medalju. Tek od 1994. Armenija samostalno nastupa na Olimpijskim igrama.

Poznati Armenci

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c Armenija enciklopedija.hr. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 14. rujna 2022.
  2. Nations in Transit 2008 (PDF). Freedom House. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 25. ožujka 2009. Pristupljeno 10. travnja 2010.
  3. Danielyan, Emil. Armenian Vote 'Largely Democratic'. ArmeniaLiberty, Radio Free Europe
  4. Narod.hr im: Armenija u prijedlogu novog ustava štiti brak kao zajednicu žene i muškarca, 15. kolovoza 2015., (pristupljeno 10. prosinca 2015.)
  5. Narod.hr am: Referendum u Armeniji: brak muškarca i žene zaštićen Ustavom, 8. prosinca 2015., (pristupljeno 10. prosinca 2015.)
  6. a b Nagorno-Karabakh: The Crisis in the Caucasus
  7. Armenia and Turkey sign peace deal, Reuters, 10. listopada 2009.
  8. Baku and Moscow – 'One Hundred Percent Strategic Partners'. Hetq Online. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. srpnja 2013. Pristupljeno 10. travnja 2010.
  9. RFE/RL Caucasus Report. Armenian Ministry of Foreign Affairs. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. studenoga 2010. Pristupljeno 10. travnja 2010.
  10. Interview with RA National Assembly Speaker Artur Baghdasaryan. ArmInfo News Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. lipnja 2007. Pristupljeno 10. travnja 2010.
  11. Usporedba država: Stanovništvo ([[engl.]]). The World Factbook. Središnja obavještajna agencija (CIA). Inačica izvorne stranice arhivirana 16. studenoga 2016. Pristupljeno 2. kolovoza 2021. Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  12. Garnik Asatryan, Victoria Arakelova: The Ethnic Minorities of Armenia, Routledge, dio OSCE-a
  13. Turay, Anna. Bolsohays:Istanbul Armenians Tarihte Ermeniler Provjerite vrijednost parametra |url= (pomoć)
  14. Stari grad jeruzalem: Armenska četvrt ([[engl.]]). Židovska mrežna knjižnica. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. travnja 2014. Pristupljeno 31. prosinca 2021. Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  15. San Lazzaro degli Armeni – Venice for Visitors (engl.) europeforvisiotrs.com
  16. Stanovništvo Gorskoga Karabaha 2007 (PDF). Nacionalna statistička služba Republike Gorskoga Karabaha. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 17. prosinca 2008. Pristupljeno 10. travnja 2010.
  17. Russian language enjoying boost in postsoviet states (engl.) gallup.com
  18. Armenija - Koja je država prva prihvatila kršćanstvo? ([[engl.]]). Ancienthistory.about.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. rujna 2012. Pristupljeno 12. travnja 2010. Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  19. Posjetite Armeniju ([[engl.]]). Visitarmenia.org Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  20. Informacije o Armeniji - Dobrodošli u Armeniju ([[engl.]]). Welcomearmenia.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. veljače 2010. Pristupljeno 12. travnja 2010. Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  21. Koja je država prva prihvatila kršćanstvo? ([[engl.]]). Did You Know it. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. srpnja 2009. Pristupljeno 12. travnja 2010. Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  22. Armenian Eyes, Ears on US Genocide Vote ([[engl.]]). washingtonpost.com. Washington Post Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  23. Z. Lerman i A. Mirzakhanian: Private Agriculture in Armenia, Lexington Books, Lanham, MD, 2001.
  24. Statistički godišnjak 2007. (engl.) armstat.am. Armenski nacionalni statistički zavod, Erevan.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Sestrinski projekti
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Armenija
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Armenija
Wječnik ima rječničku natuknicu Armenija