Gorski Karabah
 |
Ovaj članak ili dio članka sadrži zastarjele podatke. (Rasprava)Nadopunite članak novijim podacima i uklonite ovaj predložak. |
»Gorski Karabah«, »istoimenu regiju« i »Gorski Karabah (regija)« preusmjeravaju ovamo. Za druga značenja pogledajte Gorski Karabah (razdvojba).
Լեռնային Ղարաբաղի Հանրապետություն | |||||
|---|---|---|---|---|---|
| |||||
| Himna: Slobodni i neovisni Artsakh | |||||
| |||||
| Službeni jezik | armenski | ||||
| Glavni grad | Stepanakert | ||||
| Vlada | unitarna predsjednička republika | ||||
| - Predsjednik – Predsjednik Vlade |
Bako Sahakjan Ašot Guljan | ||||
| Površina | |||||
| - ukupno | 11.458[1] km2 | ||||
| Stanovništvo | |||||
| - ukupno (2015..) | 150.932[2] | ||||
| Pripadnost | Azerbajdžan | ||||
| Status | Prestao postojati 1. siječnja 2024. | ||||
| Valuta | armenski dram i lokalni gorskokarabaški dram (100 luma¹) | ||||
| Vremenska zona | UTC +4 | ||||
| Internetski nastavak | službeno nema, koristi se .nkr.am | ||||
| Pozivni broj | +374 | ||||
| (1) izvan upotrebe | |||||
Gorski Karabah, u hrvatskim i drugim zapadnim izvorima često spominjan pod ruskim imenom Nagorno-Karabah, (armenski: Արցախ, tj. Artsakh ili Լեռնային Ղարաբաղ, tj. Lernayin Gharabagh, azerski: Dağlıq Qarabağ, ruski: Нагорный Карабах, Nagornij Karabah)[3] bila je nepriznata država koja se nalazila u Zakavkazju, a čiju su neovisnost priznavale tri također nepriznate države koje nisu članice Ujedinjenih naroda (Aphazija, Južna Osetija, Pridnjestrovlje). Pod kontrolom Gorskoga Karabaha nalazila se od rata za odcjepljenje od Azerbajdžana vođenoga 1991. – 1994. godine većina bivše Gorskokarabške autonomne oblasti. Gorski Karabah bio je de jure dio Azerbajdžana. Do 2020. godine je ostvarivao kontrolu nad teritorijem putem kojega je graničio s Armenijom na zapadu; a od kraja 2020. godine – kada je predao Azerbajdžanu dio teritorija kojega je kontrolirao od 1992. godine – je posve okružen teritorijem Azerbajdžana; s Armenijom je povezan koridorom pod Azerbajdžanskom civilnom vlašću i vojnom kontrolom mirovnog kontingenta Ruske Federacije jačine oko 2 tisuće vojnika.
Glavni grad Gorskoga Karabaha bio je Stepanakert.
U presudi Europskog suda za ljudska prava u slučaju Čiragov protiv Armenije iz lipnja 2015. god. utvrdio je taj sud – usprkos poricanju Armenije – da su Gorski Karabah i Armenija povezani u toj mjeri, da se u pravnom smislu mora prepoznati da Armenija ostvaruje vlast nad Gorskim Karabahom.[4] Mirovnim ugovorom između Armenije i Azerbajdžana iz listopada 2020. god., govori se o Gorskom Karabahu kao o teritoriju kojega kontrolira Armenija – tj. ne kao o nekoj samostalnoj državi, niti o državnom teritoriju Armenije.
Snage Gorskog Karabaha bile su poražene u jednodnevnom ratu 2023. godine.[5]
Dana 28. rujna 2023., tijela Gorskog Karabaha najavila su potpuno samoraspuštanje prije 1. siječnja 2024.[6]
Službeno je prestao postojati kao nepriznata država i sastavni je dio Azerbajdžana od 1. siječnja 2024.
Gorski Karabah je formiran kao predsjednička demokracija (nakon preobrazbe iz polupredsjedničke demokracije nakon referenduma iz 2017. godine) s jednodomnom narodnom skupštinom. Gorski Karabah je u svakom pogledu tako bio integriran s Armenijom da je de facto predstavljao dio Armenije.[7][8]
.jpg)
Zemlja je u prosjeku gorska. Prosječna visina iznosi oko 1100 metara nadmorske visine. Većinsko stanovništvo su Armenci, a najčešći materinski jezik je armenski. Vodeni tokovi pripadaju porječju Kure i Araksa. Niži dijelovi gorja obrasli su stepama, koje u višim predjelima prerastaju u listopadnu šumu. Većina stanovništva su kršćani, najveći broj pripada Armenskoj apostolskoj Crkvi. Neki povijesni manastiri popularne su turističke atrakcije, većinom ih posjećuje armenska dijaspora, budući da se većina prometa može održati samo između Armenije i Gorskoga Karabaha. Stanovništvo se najviše bavi ekstenzivnim ratarstvom, voćarstvom, vinogradarstvom i uzgojom stoke.[9] Proizvodi iz Gorskog Karabaha se izvoze uz oznaku "proizvedeno u Armeniji", a armenska država tzv. zajmovima i putem tzv. "Sve-armenskog fonda" financira oko 3/4 proračuna Gorskog Karabaha.[10]
Gorski Karabah je bio predmetom teritorijalnog spora između Azerbajdžanske Demokratske Republike i Prve Republike Armenije odmah od 1918. godine, kada su obje države postale neovisnosnim od Ruskog Carstva. Oko regije je tada izbio Armensko-azerbajdžanski rat.
Nakon uspostave Sovjetskoga Saveza i prestanka neovisnosti Azerbajdžana i Armenije, uspostavljena je Gorskokarabška autonomna oblast koja je od 1923. godine bila dijelom Sovjetske Socijalističke Republike Azerbajdžana.
U posljednjima godinama SSSR-a ponovno se postavilo pitanje pripadnosti Gorskoga Karabaha. Referendum o neovisnosti održan je 1991. godine u Gorskokarabaškoj autonomnoj oblasti i Šaumjanovskome rajonu što je rezultiralo proglašenjem neovisnosti Gorskoga Karabha. Zbog etničkih sukoba unutar Gorskoga Karabaha izbio je Rat u Gorskom Karabahu koji je trajao od 1991. do 1994. godine.
Tijekom rata su armenske snage u svibnju 1992. godine ovladale ključnim prijevojem kod gradića Lačin (azerski: Laçın, armenski: Berdzor Բերձոր) nastanjenoga (tada) isključivo Azerima i Kurdima (stanovništvo od oko 7000 je izbjeglo, i potom se nije vratilo) i osigurali teritorijalni dodir između Gorskog Karabaha i Armenije. Armenske snage su potom ovladale i susjednim rijetko naseljenim područjima prema Keljbadžaru na sjeveru (malobrojno stanovništvo su u velikom dijelu činili Kurdi) i tako osigurali široku neposrednu granicu svojega područja s Armenijom.[11]
Vojne snage Gorskog Karabaha (Artsakha) imala je prije sukoba 2020. stajaću kopnenu vojsku od čak 20.000 dobro uvježbanih i dosta dobro naoružanih vojnika, koju siromašna zemlja od samo 150.000 stanovnika očito ne bi bila u stanju financirati, a zacijelo niti popuniti za vojnu službu sposobnim obveznicima. Oko pola vojnika i časnika su bili Armenci iz Armenije.
Godine 2020. u Gorskom Karabahu ponovno je došlo do sukoba između Armenije i Azerbajdžana. Nakon što su oružane snage Azerbajdžana 27. rujna 2020. god. poduzele opsežan napad na Gorski Karabah, ozbiljni sukobi s armenskim snagama (službeno: oružane snage Gorskog Karabaha), azerbajdžanske snage su zauzeli znatno područje Gorskog Karabahobimaa.[12] U tim je sukobima sa svake strane bilo po više od 2 tisuće poginulih i dvostruko više ranjenih.[13] Uz pokroviteljstvo Rusije postignut je na kraju mirovni sporazum između Armenije i Azerbajdžana (predstavnici Gorskog Karabaha uopće nisu sudjelovali u sporazumu), koji je stupio na snagu 10. studenoga 2020. god.; najvažniji dio sporazuma izrijekom govori da će Republika Armenija vratiti Keljbadžarski rajon Azerbajdžanu do 15. studenoga 2020., a Lačinski rajon do 1. prosinca. Lačinski koridor (širine 5 km), koji omogućuje pristup iz Gorskog Karabaha prema Armeniji i koji prolazi pored grada Šuše, bit će pod kontrolom mirovnog kontingenta Ruske Federacije, sastavljenog od 1960 ruskih vojnika. Mandat ruskog mirovnog kontingenta ugovoren je na 5 godina, uz mogućnost njegovog produženja ako se tom produženju ne usprotivi jedna od strana.[14]
Iako je objektivno Azerbajdžan priznao vlast Armenije nad Gorskim Karabahom, i dopustio da snage Rusije jamče sigurnost tog armenskog područja tako da budu raspoređene na teritoriju Azerbajdžana, te nisu predviđena nikakva ograničenja na dopremanje vojne opreme i personala iz Armenije u Gorski Karabah, Azerbajdžanci su mirovni ugovor slavili kao svoju pobjedu u ratu.[15] Armenci su, s druge strane, napuštanje slabo nastanjenih područja oko Gorskog Karabaha s kojih su 1990-ih godina protjerani Azerbajdžanci i Kurdi – doživjeli kao katastrofu.[16]
Kako Azerbajdžan nije izrijekom priznao armenski suverenitet nad Gorskim Karabahom, a Armenci nisu posve sigurni hoće li Ruska Federacija efikasno štititi mirovni ugovor (zapravo njen mirovni kontingent ima mandat jedino da drži prohodnim koridor kojim se iz Armenije putuje u Gorski Karabah, i to samo sljedećih 5 godina), ostao je stranh od nekog budućeg rata, u kojemu bi Azerbajdžan mogao zauzeti sav taj teritorij.[17]
Tako se naposljetku i dogodilo u Sukobima u Gorskom Karabahu 2023., gdje je bolje pripremljeni Azerbejdžan za svega nekoliko dana posve porazio armenske snage i uspostavio svoju vlast nad tim teritorijem.
Kao rezultat armensko-azerbejdžanskih oružanih sukoba, najprije su iz Gorskog Karabaha 1990-ih godina iseljeni svi Azeri, a 2023. god. su odatle iselili skoro svi Armenci.
- Prvi rat u Gorskom Karabahu (1988. – 1994.)
- Drugi rat u Gorskom Karabahu (2020.)
- Sukobi u Gorskom Karabahu 2023.
- ↑ Površina uključujući sva područja pod kontrolom.
- ↑ "ԼՂՀ 2015Թ. ՄԱՐԴԱՀԱՄԱՐԻ ՆԱԽՆԱԿԱՆ ՕՊԵՐԱՏԻՎ ՑՈՒՑԱՆԻՇՆԵՐԻ ՄԱՍԻՆ". STAF NKRE, objavljeno 30. ožujka 2020., pristupljeno 20. svibnja 2020.
- ↑ Nagorno-Karabah, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 20. svibnja 2020.
- ↑ CASE OF CHIRAGOV AND OTHERS v. ARMENIA, (Application no. 13216/05), JUDGMENT, v. osobito toč. 117, 186 i 187 (engleski). Europski sud za ljudska prava. 16. lipnja 2015. Pristupljeno 25. studenoga 2020.
- ↑ Nagorno-Karabakh's Armenians start to leave en masse for Armenia. Reuters. 25. rujna 2023. Pristupljeno 29. rujna 2023.
- ↑ Nagorno-Karabakh Republic will cease to exist from Jan 1 2024 - Nagorno-Karabakh authorities. Reuters (engleski). 28. rujna 2023. Pristupljeno 28. rujna 2023.
- ↑ Hughes, James (2002). Ethnicity and Territory in the Former Soviet Union: Regions in Conflict. London: Cass. p. 211. ISBN 978-0-7146-8210-5. Indeed, Nagorno-Karabakh is de facto part of Armenia.
- ↑ Cornell, Svante (2011). Azerbaijan Since Independence. New York: M.E. Sharpe. p. 135. ISBN 978-0-7656-3004-9. Following the war, the territories that fell under Armenian control, in particular Mountainous Karabakh itself, were slowly integrated into Armenia. Officially, Karabakh and Armenia remain separate political entities, but for most practical matters the two entities are unified.
- ↑ [1] Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 29. rujna 2020.
- ↑ Europski sud za ljudska prava, op. cit., toč. 80, 81, 82
- ↑ May 16–18, 1992: Lachin Falls, Red Kurdistan between Armenia and Karabakh (engleski). ARMENIAN RESEARCH CENTER. 16. svibnja 2020. Pristupljeno 1. listopada 2020.
- ↑ ISWNews. 11. studenoga 2020. The peace agreement between Azerbaijan and Armenia; Who is the winner of this conflic/ (engleski). Islamic World News Analysis Group. Pristupljeno 25. studenoga 2020.
- ↑ 13. studenoga 2020. Russia says discussing U.N. presence in Nagorno-Karabakh as its troops deploy. Reuters. Pristupljeno 25. studenoga 2020.
- ↑ Statement by President of the Republic of Azerbaijan, Prime Minister of the Republic of Armenia and President of the Russian Federation (engleski). ured Predsjednika Rusije. 10. studenoga 2020. Pristupljeno 25. studenoga 2020.
- ↑ Ron Synovitz. 10. listopada 2020. Azerbaijan Celebrates 'Victory,' Armenia In Crisis After Nagorno-Karabakh Deal (engleski). Radio Free Europe. Pristupljeno 25. studenoga 2020.
- ↑ Tom Mutch. 12. studenoga 2020. RAGE & GRIEF Armenia Losesits War With Azerbaijan (engleski). Blyne Times. Pristupljeno 25. studenoga 2020.
- ↑ Liz Cookman, Robyn Dixon. 23. studenoga 2020. Armenian forces in Nagorno-Karabakh mourn a lost war but doubt that peace will last (engleski). The Washington Post. Pristupljeno 25. studenoga 2020.
Vodič: Nagorno-Karabakh na Wikivoyageu
- Ministry of Foreign Affairs of the Nagorno-Karabakh Republic Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. rujna 2017. (Wayback Machine)
- Office of the Nagorno-Karabakh Republic, Washington D.C.
- National Statistical Service of NKR Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. veljače 2008. (Wayback Machine)
- President of the Nagorno Karabagh Republic
| ||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
