Juraj II. Drašković

Juraj II. Drašković (Drascouitius, Draskovich, Drascovith, Draskovits, Draskowitsch, Draskowych, Quinqueecclesiensis, Zagrebiensis, de Trakoscan, von Trakošćan; Đuro, Gjuro, Georgius; rođen 5. veljače 1525., Bilina kraj Knina; umro 31. siječnja 1587., Beč), bio je hrvatski teolog, državnik i kardinal iz velikaške obitelji Drašković. Od 1567. do 1576. godine vršio je dužnost hrvatskog bana.

Životopis

Rane i studentske godine

Rođen je 5. veljače 1525. u mjestu Bilina kraj Knina, a umro 31. siječnja 1587.u Beču. Sahranjen je mađarskom gradu Juri (Györu) u Katedralnoj crkvi.

Prvo je dijete Bartola i Ane, sestre ugarskog državnika (i kasnijeg kardinala) Jurja Utješinovića (u nekim izvorima: Utišenić, Utješenović-Martinušević, Martinuzzi i dr.). Rođen je na obiteljskom posjedu Bilina zapadno od Knina i s roditeljima se preselio na posjed kraj Karlovca, jer im je zaprijetila izravna turska opasnost. Otac mu je umro rano. Kao dječak proveo je vrijeme s djecom bana Petra Keglevića i tu primio prvu izobrazbu. Posebnu brigu o njemu vodio je ujak, tada velikovaradinski biskup koji ga uzima k sebi, a zatim šalje na studij u Krakov, gdje je boravio od 1547. godine. Studij su mu omogućile dobre veze Utješinovića, nekadašnjeg pavlinskog priora u Częstochowi. Godine 1547. je na Bečkom sveučilištu.

U matrikulama za Jurja stoji "Croata, baccalarius cracoviensis". Nakon dvije godine studija stekao je naslov "magister artium" te neko vrijeme predaje astronomiju.

Za boravka u Krakovu i Beču upoznao je glavna duhovna kretanja toga vremena, humanizam i protestantizam, ali je strogo katolički duh tih sveučilišta bio odlučan za njegovu životnu usmjerenost. Iako nije studirao teologiju, dobro je poznavao Bibliju i patristiku, što ga je vjerojatno usmjerilo prema svećeničkom zvanju.

Godine 1550. Juraj Drašković je u Padovi, gdje je studirao pravo. Tada započinje njegov znanstveni rad pobijanja Calvinova nauka o euharistiji confutatio eorum quae dicta sunt a J. Calvin. To popularno naslovljeno djelce posjećuje svom ujaku Utješinoviću. Žestina i nepomirljivost s novim naucima osnovna su obilježja te rasprava.

Godine 1551. izabran je za studenta prorektora (consiliarius nationis Hungaricae) između studenata naših krajeva.

Za studija u Padovi imenovan je prepoštom u Orodinu (Orod, stari Arad, Glogovat u Rumunjskoj). Prihodi od tog naslova bili su mu materijalni izvori za studij, kad je pogibijom kardinala Utješinovića (17. prosinca 1551.) izgubio glavnu potporu za uzdržavanje.

Imenovanja za biskupa i bana

Nakon studija u Padovi Drašković je imenovan 1553. prepuštom u Jasovu (danas Slovačka) i tajnikom Ferdinanda I. Imenovanje je zacijelo bilo carevo iskupljenje za smaknuće Utješinovića. Tada uglavnom boravi u Beču u službi Ferdinanda I. Na pojedinim kraljevskim dokumentima toga vremena nalazi se i njegov potpis. Godine 1555. bio je u pratnji Ferdinanda na državnom saboru u Augsburgu. Sudjelovanje u tom saboru odlučujuće je utjecalo na njegovo zanimanje oko pomirenja protestanata i katolika na crkvenom saboru u Tridentu (danas Trento). Iste godine je primio prepoziciju u Požunu (danas Bratislava). Na sinodi u Trnavi 1557. bio je prisiljen odreći se jedne od prepozitura. Zadržao je onu u Požunu, gdje je i danas, stoji natpis u spomen na njega. Kada je zaređen za svečenika, nije poznato. Biskupom u Pečuhu imenovao ga je car Ferdinand 22. travnja 1557., a potvrdio papa Pio IV. na Konzitoriju 17. srpnja 1560. Velik dio Pečuške biskupije je već bio pod Turcima; ostao je mali broj svećenika, tako da nije ni ušao u Pečuh nego se 1558. obratio pastirskim pismom vjernicima svoje biskupije. U pismu nazvanom Epistola parenetica Drašković, biskup osobito opominje vjernike na opasnost od hereze. Godine 1559. održao je u Augsburgu, prigodom pogrebnih svečanosti u povodu smrti Karla V. (1558.) i carice Marije, govor Oratio Funebris de defuncta Regina Maria, podsjećajući na teške prilike u Panoniji.

Kada je Pio IV. 1560. sazvao treće zasjedanje Tridentskog sabora, Drašković je bio jedan od onih koji su najviše pridonijeli da se Ferdinand I. odazove i pošalje izaslanstvo na taj crkveni skup, na kojem se odlučivalo o vjerskoj i političkoj sudbini Europe. U teškim pregovorima s papinskim nuncijem i potonjim kardinalom Stanislausom Hosiusom, Drašković je zahtijevao reformski sabor i polagao velike nade u vjerskom jedinstvu Crkve i Europe te jedinstvo u suprotstvaljanju turske najezdi. Obuzet jedinstvom Crkve, preveo je na mađarski djelo Vizenca iz Lerina, De christiane regionis veritate contra novatores tractatus (Beč 1561.) s latinskim predgovorom, u kojem kaže da suvremenicima želi dati primjer kako se u staroj Crkvi borilo protiv hereze.

Od 18. siječnja 1562. do 14. prosinca 1563. boravio je kao "orator pro regno Hungariae" na trećem zasjedanju Tridentskog sabora. Njegov doprinos radu Sabora svrstava ga među najzaslužnije sudionike. Zauzimao se za cijelovitu reformu Crkve, pomirljivost i ekumenizam, slobodu izražavanja te blagost prema onima koji drugačije misle. U svojim čuvenim govorima na Saboru, posebno u vezi s pričesti pod objema prilikama te bezbrojnim interventima, pokazao je nepopustljivost kada je u pitanju katolički nauk. Znao je i od cara obraniti svoju biskupijsku samostalnost. Saborski dokumenti i bogato dopisivanje svjedoče o diplomatskoj vještini i nepopustljivosti, ali i katoličkom pravovjerju biskupa Draškovića. Zajedno s biskupima iz Ugarske i Hrvatske osobito mu je bilo stalo do poboljšanja prilika u nas.

U studenom 1563., još u Tridentu, Juraj Drašković preuzima stolicu Zagrebačke biskupije, prepustivši svom studentskom kolegi i humanistu Andriji Dudiću Pečušku biskupiju. Jedini je od sudionika dva puta potpisao saborske dekrete, u svoje osobno ime, i u ime odsutnog Dudića, dodajući uz potpis nacionalnost Croatus. Draškovićeve zasluge za održavanje katolicizma u tadašnjim habzburškim zemljama očitovale su se osobito snažno nakon završetka Sabora, potporom isusovcima u početno radu, dovođenjem franjevaca u Innsbruck, promicanjem domaće riječi i održavanjem sinoda. Na zagrebačkoj biskupskoj stolici djelovao je od 1563. do 1578. Zaključke Tridentskog sabora svim je silama nastojao provesti u praksu. Sazvao je tri biskupijske sinode (1566., 1570., 1574.), na kojima je uvedeno više novina u Zagrebačkoj biskupiji. Otvorio je sjemenište, a osobito je nastojao suzbiti protestatske utjecaje. O njegovom ugledu u cijeloj crkvi svjedoči vrlo pohvalno pismo pape Pija V. iz 1569.

Od 1567. do 1576. godine Juraj Drašković obavljao je službu hrvatskog bana, najprije zajedno s Franjom Frankopanom Slunjskim (1567. - 1572.), nakon njegove smrti sâm (1572. - 1574.), a zatim skupa s Gašparom Alapićem. Godine 1578. nakon više molbi kralju oslobođen je te odgovorne službe, za koje je imao teških trenutaka uzrokovanih turskim navalama, glađu i posebice seljačkom bunom 1573. godine. Svi se povijesničari slažu da je Drašković za svog banovanja, u tim za Hrvatsku teškim vremenima, uložio sve snage za obranu protiv Turaka. Na saborima koje je sazivao 1573. i 1574. najviše se brine za utvrđivanje Krajine. Nastojao je izmiriti zavađeno plemstvo, borio se protiv namjere bečkog dvora da u Hrvatsku uvede njemačku upravu, a zemljom je upravljao umjereno i pošteno. Bio je mudar političar, koji je "u pravo vrijeme na pravom mjestu" znao odbiti nasrtljive velikaše iz susjednih zemalja u njihovu uplitanju u unutrašnja pitanja Hrvatske (izvor: Kukuljević, Nada Klaić i dr.).

Seljačka buna i Drašković

Historiografija različito ocjenjuje Draškovićev odnos prema seljačkoj buni. Za vrijeme banovanja Draškovića godine 1573. podignuta je seljačka buna u Hrvatskom zagorju. Neki povijesničari će i različito ocjenjivati ulogu Draškovića kao bana.

J. Ratkaj prvi je od povjesničara u svojoj MEMORIJI (1652.) iznio tvrdnju da su ustaničke vođe pogubljene u Zagrebu, što prihvaća i Šišić. Je li se protiv Matije Gupca, Ivana Pasanca i drugi zarobljenih ustanika vodila parnica ili nije, ne zna se, jer nema spisa, postoje samo izvori koji tvrde da su seljačke vođe "strašnim načinom pogubljena". U pismu od 19. studenog 1574. kralj zahtjeva od bana Draškovića da mu javi jesu li Ilija Gregurić i Gušetić kažnjeni i što se dogodilo s njihovim saveznicima u Zagrebu. Po tome zaključujemo da je Drašković oklijevao izvršiti osudu te da je nastojao spasiti zarobljene ustanike (po Vjekoslavu Klaiću). Drugi povjesničari dokazuju da nigdje u izvorima nema ni jednog jedinog podatka iz kojeg bi se moglo pouzdano utvrditi da je Banski sud osudio na smrt bilo kojeg pobunjeničkog vođu ili Matiju Gupca. U trima izvorima u kojim se spominje Gupčeva krunidba, govori se o njoj kao mogućem, ali ne i izvršenom činu. Draškovićeva pisma caru, nadvojvodi Karlu i Kranjskim staležima svjedoče da nije dao ubiti Matiju Gupca te da je, ne poduzimajući ništa, štitio zarobljenike. Ban Drašković nije ispitivao Gregorića niti je nad njima izvršena ikakva kazna, a cara Maksimijana molio je za pobunjenike "neka se udostoji učiniti im tu milost i pokloniti im život"(po Nadi Klaić). Baš tada nazvan je, zbog svoje brige za obranu domovine i osiromašenog pučanstva "pater patriae et pauperum".

Ostalo

Njemu je u čast zagrebački kanonik Đuro Wuerffel 1572. spjevao Carmen sapphicum. Drašković je potaknuo Antuna Vramca na pisanje i objavljivanje Kronike te sam snosio troškove tiskanja i objavljivanja Kronike godine 1574. Kaločkim biskupom je imenovan 1574., a zadržao je i upravu nad Zagrebačkom biskupijom.

Odlaskom od banske stolice ostavlja Zagrebačku biskupiju i 1578. prelazi u Győr, gdje imenovan biskupom i kraljevskim kancelarom. Tamo je 1579. sazvao biskupsku sinodu. Rudolf II. imenovao ga je 1584. kraljevskim namjesnikom za Ugarsku, titulom ranga ugarskog palatina. U nizu zaslužnih priznanja stiglo je i imenovanje za kardinala s naslovom "S. Stephani de Monte Coelio" na prvom konzistoriju pape Siksta V. 1585. Još za Tridentskog sabora bila mu je ponuđena kardinalska titula za usluge u pregovorima Beča i Rima, što je odbio. Putujući u Rim da bi zahvalio na imenovanju iznenada umire 31. siječnja 1587. Pokopan je u katedralskoj crkvi u Gyoru. Njegov nasljednik u gyorskoj stolici Juraj IV. Drašković obnovio mu je 1637. nadgrobnu ploču. Oporučno je ostavio 10 000 dukata Bolonjskom kolegiju od kojih je izgrađena nova zgrada kolegija 1700.

Draškovićev život i djelo nisu do sada cjelovito istraženi ni vrednovani. Jedan je od najvećih zagrebačkih biskupa (po Josipu Buturcu, Vjekoslavu Klaiću), njegova korespodencija s najvećim humanistima i političarima XVI. stoljeća (Antun Vrančić, Otto Truchses de Waldurg, kardinal Charles de Guise, kraljevi Ferdinand I., Rudolf II., Maksimilijan II.), nedovoljno su istražena, a čuva se u arhivima diljem Europe.

Djela Kardinala Jurja Draškovića nisu ovdje navedena, jer se to nalazi u Hrvatskom državnom arhivu Zagreb i u drugim Ustanovama koje čuvanju njegovu ostavštinu.

Izvor

Ivan Hojsak - "Rodoslovlje obitelji Drašković" Varaždin 2004., ISBN 953-6775-76-X

Vanjske poveznice

Tekst o Jurju II. Draškoviću u Enciklopediji Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža"