Hrvatinići
Hrvatinići su knezovi i vojvode bosanske od druge polovina 13. vijeka do kraja 15. vijeka. Pouzdano se zna da je Hrvatin Stjepanić (Stipanić) držao grad Ključ u župi Banjici, oblast Donji Kraji, po kome je, kao glavnom svom posjedu, dobio nadimak Ključki. Tako ga u svojoj darovnici njegovom sinu zove Stjepan II Kotromanić.[1]
Na samom kraju XIII vijeka hrvatski ban Pavle Šubić (Bribirski), sa svojim bratom i sinom (obojica nose ime Mladen), pokušava prodor u Bosnu. U oblasti Usori, našao je Hrvatina Stipanića, koji se oteo vlasti bosanskog bana Stjepana I Kotromanića i od koga je oduzeo jedan dio, upravo najvažniju župu Banicu. Hrvatin i Bribirski su u to vrijeme pristalice napuljskih Anžuvinaca. Stoga napuljski kralj Karlo II. Hrvatinu, njegovim sinovima, braći i rođacima za iskazanu vjernost i stečene zasluge, poveljom od 14. juna 1299. potvrđuje posjed Donjih kraja. To je prvi takav istorijski naziv jednog dijela oblasti Usora. Istodobno je ugarski kralj Andrija III. pustošio posjede svojih političkih protivnika, pa su stradali i posjedi Hrvatina i njegove braće.
Za prevlasti Bribirskih i njihova gospodstva u Hrvatskoj, Hrvatin je kao de inferioribus Bosne comes bio njihov vazal, pa mu je ban Pavle za vjernu službu poveljom izdanom u Skradinu 2. februara 1301. zagarantovao mir i sigurnost, obećavši da će ga zajedno sa svojom braćom i sinovima uvijek štititi i braniti njegove zemlje i posjede od svakog neprijatelja, a oni njima obećavaju biti vjerni u svakoj prilici. Njihovi odnosi su se oko 1303. pomutili, najvjerovatnije zbog toga što je Hrvatin podupirao protivnike Bribirskih, zbog čega je Mladin I Bribirski udario na njega. Sukobi su nastavljeni do 30. marta 1304, kada su u Splitu Bribirski izdali ispravu knezu, njegovoj braći i sinovima kojom im jamče neokrnjen posjed njihovih gradova i posjeda. To su potvrdili ispravom od 21. februara 1305. u kojoj Hrvatinova braća nisu spomenuta.
Ponašanje Hrvatina i njegovih sinova prema hrvatskom gospodinu izvanredno se uklapa u političku sliku nepokorene Bosne. Hrvatin je bio s pravom uvjeren da mu se neće ništa dogoditi ako hrvatskom gospodinu ili banu pomogne da se uvuče u Bosnu. Neće ga dirati domaći bosanski ban jer se boji ipak Bribiraca, a Bribirci će ga maziti jer ga trebaju.
Slavonski ban Ivan I. Babonić sudjelovao je 1322. godine U bitki kod Blizne 1322. god. Šubići su izgubili prevlast u hrvatskoj banovini, a Mladen II. Bribirski je odveden u zatočeništvo u Ugarsku. Slavonski ban Ivan I. Babonić je imenovan banom "čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije". Već iduće godine izgubio je bansku čast jer se, zbog neuspjeha u učvršćivanju kraljevske vlasti u Hrvatskoj sukobio s kraljem Karlom I. (1301. – 1342.). Kada su se 1326. godine pobunili i sinovi Stjepana IV. Babonića, novi slavonski ban Mikac Mihaljević oduzeo im je neke posjede.[2]
Kad je bilo jasno da Šubići i Babonići nisu uspjeli u svojim namjerama, niti im je pošlo za rukom istjerati Kotromaniće, Hrvatinići opet mijenjaju odluku i vraćaju se pravom svom gospodaru. Tako Šubići (Bribirci) nisu uspjeli unijeti nijednu promjenu u politički život Bosne i samo su pomogli da su se Kotromanići još više učvrstili ne samo na banskom tronu, već i u gospodstvu bosanskom. God. 1315. Hrvatin se spominje kao pokojni.
Hrvatinovom sinu Vukoslavu ban Stjepan II Kotromanić, kao veliki političar i državnik, izdao je darovnicu kojom su župe Banica (Ključ) i Vrbanja (Kotor Varoš) postale porodično vlasništvo Hrvatinića.
Naime, sa stajališta bosanskog bana Stjepana II Hrvatin i njegovi sinovi su nevjernici jer su se povezali s "hrvatskim gospodinom". Zato Stjepan II, u prvoj poznatoj darovnici Vukoslavu, koja se najčešće datira u 1326. god. hvali zbog toga koraka Vukoslava "jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšića". Bapšići su Babonići koji od 1287. g. drže župu Zemljanik.[3]
Slično kao i u dignitariju ugarskih isprava tako se i u ovoj Stjepanovoj darovnici spominju svjedoci, kao dobri Bošnjane. To su: tepčija Radoslav s braćom, knez Dabiša s braćom, knez Dragaš, župan Krkša (također svi s braćom). Zatim se nabrajaju i "ostali svjedoci": od Zagorja (župan Poznan), od Rame (knez Ostoja), od Uskoplja (Hrvatin Vlković), od Usore (vojvoda Vojko i Vraneš Čeprnić), ot Soli (župan Budoš, čelnik Hlap), ot Trebotia (župan Ivan), a pristav »od dvora« je Vuk Sčitković, vojvoda bosanski! Prema tome, izvanredni su podaci o pratnji bana Stjepana II i njegova brata Vladislava. Stjepan II je gospodar: Zagorja, Rame, Uskoplja, Usore, Soli i Trebotića.
Prisutno je dvanaest svjedoka, jer je knez Vukoslav zahtijevao jamstvo i najvažnijih banovih dostojanstvenika i savjetnika, dobrih ljudi, koji su kao banovi činovnici vladali bosanskim zemljama. Činjenica, da su Stjepan II i brat mu Vladislav pristali na tako svečanu zakletvu knezu Vukoslavu upućuje na zaključak koliko je Vukoslavova „izdaja“ hrvatskoga bana Pavla, to jest „hrvatskog gospodina“ za Stjepanovu Bosnu bila važna.
Vukoslav je imao tri sina:
- Vlatko Vukoslavić Hrvatinić
- Vuk Vukoslavić Hrvatinić
- Pavle Vukoslavić Hrvatinić
Nakon smrti bana Stjepana II, Vlatko se osjećao ugrožen od braće koji su bili u njegovoj službi i time više privilegirani. Zbog toga je tražio od bana Vladislava, njegove supruje Jelene i sinova Tvrtka I i Vuka da mu se potvrde povlastice koje je uživao još njegov otac Vukoslav, na osnovu povelje bana Stjepana II iz 1326. god. Vlatko nije služio na dvoru kod Stjepana i to je bio razlog zbog kojega su braća htjela osporiti njegov posjed.[1] Povelja mu je izdavana u tri navrata u kratkom vremenskom periodu i njome je knezu Vlatku i njegovoj djeci zagarantovan mir i lična sigurnost, a imovina im je ostala u stanju i obimu, u kojem su je imali u vrijeme smrti bana Stjepana II.[4]
Godine 1364. ustupio je Vlatko grad Ključ i dio župe Banice za grad Bršljanovac u Križevačkoj županiji. O tome je ugarski kralj izdao potvrdu 5.maja iste godine. Ova grana Hrvatinića postala je ugarska plemićka porodica (V)Latkovići od Bršljanovca. Kao pridošlice nisu dobro primljene pa je i sam kralj često intervenisao radi njihove zaštite.[1]
Vuk Vukoslavić je sin kneza Vukoslava Hrvatinića i brat Vlatka i Pavla Vukoslavića. U sačuvanim izvorima pojavljuje se samo dva puta, prvi put u povelji njegovog oca iz 1326. i zatim 1351. god. u povelji Stjepana II Vuku i bratu Pavlu.[4]
Ban Stjepan II Kotromanić pred kraj svoje vladavine je zajedno sa bratom knezom Vladislavom izdao knezu Vuku i njegovom bratu Pavlu povelju.Tom prilikom potvrdio im im posjede u župama Banici i Vrbanji koje su naslijedili od svog oca. U spomenutim župama posjede je imao i njihov brat Vlatko koji je u župi Banici između ostalog držao i njen centar, grad Ključ.[1]
U povelji su nabrojana tri vojna podviga kneza Vuka koje je uradio u pohodima Stjepana II i tako ispunio "vjernu službu" prema svom senioru na ime čega je dobio potvrdu svojih baštinskih posjeda.
Prva zasluga dogodila se godine u ratu protiv Srbije kada je bosanska vojska provalila do Priboja i tu doživjela težak poraz. U ratnom metežu stradao je i konj bosanskog bana pa mu je knez Vuk ustupio svog, čime je život njegovog gospodara bio spašen, a sam Vuk bio teško ranjen.
Vuk je pokazao svoje vojničko umijeće i u vrijeme neuspješnog pokušaja cara Dušana da povrati Hum u sastav svoje države. Zbog vizantijskog napada na srpske pozicije u Makedoniji bio je prisiljen da okonča ovu kampanju i povuče glavninu vojske. Manji dio vojske je ostao da prvenstveno kontroliše utvrđene gradove, među kojima je bilo i jedno utvrđenje na Neretvi. Zaslugom kneza Vuka to je utvrđenje ponovo palo pod vlast bana Stjepana II
Treća epizoda koja je obilježila ratničku karijeru kneza Vuka odigrala se u ratu protiv hrvatskog kneza Nelipca koji je bosanskom banu preoteo grad Visući na Cetini. Vuk je osvojio obližnji Triljski Brod što je omogućilo bosanskim odredima da ponovo grad Visući stave pod kontrolu bana Stjepana II.
Navedeni događaji u povelji nisu datirani pa ih današnji istoričari datiraju različito.
Iako oskudni, gore navedeni podaci u grubim crtama skiciraju život kneza Vuka Vukoslavića za kojeg se ispostavlja da je bio tipični srednjovjekovni vitez kojem rat i ratovanje za svog seniora predstavljaju osnovni izvor benficija. Drugim riječima, vojna služba za njega predstavlja temelj njegovog vjernog služenja, pri čemu ratovanje postaje način života ali i glavni izvor društvenog položaja i prestiža.[5]
Drugi sin Hrvatinov bio je knez Pavle, sa imanjem u župi Zemljanik. Prvi ga put bilježe izvori godine 1323, kada su Donji Kraji, nakon sloma Šubića, ponovo u bosanskoj banovini. Drugi put se navodi 1332. god. kao svjedok od Završja u ugovoru bana Stjepana i Dubrovnika, što znači da je pored, od oca baštinjene župe Zemljanika, došao do posjeda i u toj oblasti. Ugarski kralj Ludovik I. Veliki, nakon što je Tvrtko I postao ban, želio je pod svoju vlast privoljeti neke bosanske vlasteline, tražeći od njih, da se odmetnu od bana Tvrtka, a pokore ravno njemu i njegovoj zaštiti. Za lojalnost ugarskom kralju i kraljici kralj im je potvrđivao gradove i posjede, baštinskim pravom stečene, uobičajene slobode, izuzeće od moći i suda bana bosanskoga, i uzimanje pod kraljevsku milost.
Pavlovi sinovi, Grgur i Vladislav, prihvatili su kraljev poziv, pa su posjede u Bosni (Glamoč i Greben) zamijenili za tvrđavu Dobra Kuća u Križevačkoj županiji, u Slavoniji. Grgurovi sinovi postali su plemići Nelipčići "od Dobre kuće", nazvani tako po knezu Nelipcu, Grgurovom unuku. Ova loza održala se do 1470, a njihov porodični arhiv sačuvan je u arhivu mađarskih grofova Pongraca. Pored njih, učinio je to i Grgur Stjepanić, član iste porodice, možda potomak nekog od poimence nepoznate braće kneza Hrvatina.[4]
Vukac Hrvatinić, vojvoda (?, na poč. 14. vijeka – ?, nakon 10. aprila 1378), najmlađi sin kneza Hrvatina Stjepanića. Od oca je baštinio župu Vrbanju s gradom Kotorom. Prvi se put spominje u nedatiranoj povelji banice Elizabete i sina joj Stjepana II Kotromanića. Njome su banica majka i mladi ban zakleli knezu Vukcu da neće biti njihov talac. Otada je knez bio vjeran bosanskim vladarima. Nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353. spominje se knez Vukac s bratijom u dvjema poveljama (vjerovatno iz 1353-1354) kneza Vladislava Kotromanića, njegove žene Jelene te njihovih sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka.
Kada su na početku 1357. neki članovi roda Hrvatinića napustili bosanskog bana Tvrtka, Vukac mu je ostao vjeran. U ljeto 1363. ugarski kralj Ludovik I zaratio je s Bosnom te dolinom Vrbasa prodro s vojskom do grada Sokola, središta župe Plive Tamo ga je zaustavio Vukac i odbranio opsjedani grad. Za to mu je Tvrtko 11. augusta 1366. darovao župu Plivu. Tvrtko tada naziva Vukca vojvodom. Posljednji put se Vukac pominje među svjedocima i ručnicima kralja Tvrtka I Kotromanića u povelji iz 1378. god., kojom je Tvrtko potvrdio Dubrovčanima povlastice svojih prethodnika.[6]
Veliki vojvoda Vukac Hrvatinić imao je četiri sina i tri kćerke. Sinovi su igrali aktivnu ulogu u periodu 1380-1416. god, ali je svakako prednjačio Hrvoje.
Poveljom iz 1380. god. kralj Tvrtko I Kotromanić dodijelio je Hrvoju naslov velikog vojvode i darovao dva sela u župi Lašvi Trbeušu i Bilu. Ta su sela do tada bila sastavni dijelovi kraljevske domene. Do kraja života Hrvoje je služio bosanske kraljeve:
Služio je i napuljskog kralja Ladislava koji mu je:
- dodijelio naziv hrvatsko-dalmatinskog bana u julu 1391. god, zajedno sa bratom Vukom
- imenovao za namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni 1403.
- poklonio, kao samostalno područje, ostrva Brač, Hvar i Korčulu s gradom Splitom i uz to titulu hercega (dux, duca).[7]
Nakon bitke kod Dobora 1408. god, vojvoda Hrvoje je promijenio stranu i pridružio se Žigmundu Luksemburškom, postavši njegov vjerni saveznik. Za nagradu, početkom 1409. godine, ugarski kralj potvrdio jre svom novom savezniku titulu vojvode i dao mu grad Požegu i kraljevski posjed Segesd u županiji Šomođ. U Bosni je Hrvoje uspio preuzeti kontrolu nad gradovima Srebrenica i Kučlat, a uz to je sagradio još dva grada – Brodar i Susjed, čija lokacija nije u potpunosti poznata.
Borbe za prijestolje Ugarskog kraljevstva između Žigmunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog krajem 14. i početkom 15. stoljeća, započele su ubistvom ugarskog kralja Karla Dračkog u Višegradu februara 1386. godine. Na prostoru jadranskog zaleđa, ključne ličnosti regije polarizirale su se na dva međusobno suprotstavljena tabora, svrstavši se ili uz pristalice Ladislava Napuljskog, sina ubijenog kralja Karla, ili uz Žigmunda Luksemburškog, supruga kraljice Marije, koji je 31. marta 1387. svečano okrunjen u Stolnom Biogradu.[8]
Za kralja Tvrtka bila je ovo priliku da nastavi svoju ambicioznu ekspanzionističku politiku. Veoma rano priklonio se struji koju su predvodila braća Horvat i vranski prior Ivan Paližna kao glavni proponenti restauracije anžuvinske vlasti u Ugarskoj. Već 1385 vojvoda Vuk Vukčić je povratio posjede u Donjim krajima, a u Dalmaciji, Tvrtka I su 1387. priznali gradovi Omiš, Ostrovica i Klis, a 1388 i Knin. Cijelo vrijeme bosansku vojsku predvodio je veliki vojvoda Hrvoje Vukčić. Godine 1389. vojskom u Dalmaciji i Hrvatskoj je komandovao veliki vojvoda Vlatko Vuković, a 1390. u bosanskim rukama bili su Split, Šibenik, Trogir te ostrva Brač, Hvar i Korčula. Ladislav je 17. VII. 1391. povjerio Hrvoju banstvo Dalmacije i Hrvatske.[9]
Smrt Tvrtka I 1392. omogućila je Sigismundu da pod svoju kontrolu vrati dijelove Bosne i anulira njegova osvajanja u Dalmaciji, u kojoj je privremeno zavladao mir. Postigao je to Đakovačkim ugovorom sa kraljem Dabišom i pobjedama kod Dobora nad pobunjenom hrvatskom vlastelom. Na kraju je kod Knina potukao nad bosansku vojsku koju je predvodio Vuk Vukčić.
Unutrašnji problemi i poraz u ratu protiv Osmanlija 1396. kod Nikopolja u Bugarskoj ponovo su doveli do nereda u Ugarskoj. Bosanska vlastela je, najviše zahvaljujući Hrvoju, izabrala Ostoju za kralja čime su pogazili Đakovački ugovor. Sigismund je glavnog krivca vidio u Hrvoju pa je marta 1398. dolinom Vrbasa krenuo u njegovu oblast. Zaustavljen je kod Vrbaškog grada, a Hrvoje je tada zauzeo Dubičku župu i držao do 1402. god. Godinu dana kasnije Hrvoje je postao građanin Dubrovnika, gdje je imao i svoju palaču.
Poznato je da su osmanski pregovarači dolazili na dvor kralja Ostoje i Hrvoja Vukčića. Godine 1400. Ostoja je Hrvoju dao Livno sa cijelom župom, čime je Hrvoje postao gospodar cijele zapadne Bosne od Dubice do Dinare.[8]
Agusta 1402. stigla je i napuljska flota u Dalmaciju. Udružena Hrvojeva vojska i napuljske čete preuzeli su kontrolu nad Splitom i širom okolinom sa ostrvima. Po papinom nalogu uz Ladislava je stao najveći dio ugarskog sveštenstva. U Zadar je 1403. stigao i sam Ladislav gdje ga je dočekao Hrvoje nakon čega je i krunisan za ugarskog kralja. Veoma brzo se vratio u Italiju.
Nakon krunidbe postavio je Hrvoja za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to ostrva Brač, Hvar i Korčulu. Otada je Hrvoje nosio titulu "herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja". Tada je bio na vrhuncu moći, stolovao u Splitu ili Jajcu, kovao svoj novac s natpisom MONETA CHERVOII DVCIS SPALETI te naručivao vjerske obredne knjige, koje su za njega prepisivali pop glagoljaš Butko (Hrvojev misal, nastao oko 1403–04) i krstjanin Hval (Hvalov zbornik, napisan 1404).
U drugoj polovini maja mjeseca 1404. god. svrgnut je kralj Ostoja. Predhodno je Dubrovačka i Hrvojeva vojska stigla do župe Rame, a dubrovačka flota spalila trgovište Drijevu. Zamijenio ga je kralj Tvrtko II, koji je morao u svemu popuštati, prvenstveno Hrvoju, a sve više se isticao i Sandalj Hranić Kosača.[8]
Sigismund je odmah poslao vojsku u Bosnu, koja je zauzela Bobovac, i u njemu uspostavila Ostojinu vlast, ali se ništa nije promijenilo. U jesen 1404. došao je Sigismund dolinom Une i na juriš zauzeo Bihać, koji je bosanska vojska ubrzo vratila. Drugi dio ugarske vojske upao je u Usoru i u Srebreniku postavila svoju posadu.
Iz dalekog Napulja Ladislav je 1406. god. "poklonio" već izgrađeni Prozor zajedno sa vrljićkom oblašću i grad Zrilj Pavla Šubića. Sandalj je dobio Drežnik, Slunj i Cetin, vlasništvo Frankopana. Samoj Bosni, na želju jedne deputacije, potvrdio je granice iz doba Kulina bana.
U prvoj polovini septembra 1408. god. sakupio je Sigismund vojsku od 60.000 boraca i kod tvrđave Dobor odnio pobjedu (uz pomoć izdaje) nad malobrojnijom bosanskom vojskom koju je vodio Kralj Tvrtko II. Bosanski kralj i stosedamdeset bosanskih velikaša su uhvaćeni. Osim kralju, koji je pomilovan, svima je odrubljena glava a tijela bačena s visoke pećine u rijeku Bosnu. Srećni Žigmund svoju pobjedu javio je dubrovačkomu vijeću, koje mu je na to 24. oktobra posebnim pismom čestitalo.
Već krajem 1408. god. Hrvoje se pokorio Žigmundu, a s njim i ostala vlastela i svima su potvrđeni stari posjedi i titule sem onih, koje su bile date na štetu kraljevih pristalica Šubića i Frankopana. Na uspomenu ove pobede kralj je ustanovio odličje "Zmajeva reda" i među ostalima odlikovao i Hrvoja. Kad su stigli na kraljev dvor u Budim on je Hrvoja uzeo čak za krštenog kuma svoje kćeri. Hrvoje je čak proširio svoju vlast i u istočnoj Bosni. God. 1409. on je držao u svojoj vlasti Srebrenicu, Srebrenik i Kušlat, a sam je tamo podigao gradove Susjed i Brodar.
Žigmund je na svom dvoru, u Budimu, 1412. god, iskupio brojne vladare, knezove i veće vojvode, koji su mu priznavali vrhovnu vlast. Prisutni su bili poljski kralj, srpski despot Stevan Lazarević, kralj Ostoja, austriski hercezi i mnoge druge ličnosti, a među njima i Hrvoje, Sandalj Hranić i knez Pavle Radinović. Bosanski velikaši, koji su došli sa ženama i sa pratnjom, istakli su se u svečanim turnirima, u mnoštvu stranih vitezova, kao ljudi od mača i vještine.[8]
Naredne godine obilježene su brojnim unutrašnjim sukobima bosanske vlastele. Godine 1413. godine, dok je vojvoda Sandalj Hranić bio posvećen ratu protiv Osmanlija na strani srpskog despota Stefana Lazarevića, veliki vojvoda Hrvoje, koji je tada već bio u poodmaklim godinama, napao je njegove posjede s ciljem da preuzme trgovište Drijevu. Kralj Žigmund je reagovao oduzimanjem Hrvoju župu Sanu, ostrva Brač, Hvar i Korčulu, a Split je uzeo pod svoju zaštitu. Hrvojevi diplomatski napori na ugarskom sudu da se spor riješi mirnim putem bili su neuspješni.
Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija. Njegov protovestijar Mihajlo Kabužić poveo je 1414. godine osmanske trupe u Bosnu. Jula 1415. došlo je do odlučujuće bitke u župi Lašvi[10], ili u Makljenovcu kod Doboja gdje je ugarska vojska poražena. Tom pobjedom Hrvoje je učvrstio svoju neograničenu vlast u zapadnoj Bosni i više se nije upletao u bosanske razmirice. Nakon tih događaja pojedini autori mu pripisuju „slavu“ da je doveo Osmanlije u Bosnu, dok drugi to osporavaju.[8]
U historiografiji postoji konsenzus da je ova bitka bila presudna za eliminaciju ugarskog utjecaja u Bosni u korist Osmanlija, koji su nakon toga postale glavni faktor u stvaranju unutrašnjih prilika u Bosni, što je neminovno dovelo do gašenja bosanske države.[10]
Iduće godine Hrvoje je umro. Pokopan je u podzemnoj crkvi (tzv. katakombama) u Jajcu. U bosanskim dobrima naslijedio ga je sin Balša, a žena Jelena Nelipčić uskoro se udala za kralja Ostoju.[11]
Politička moć, uticaj i vlast Hrvoja Vukčića zasnivala se na ekonomskoj moći, koju su činili: njegovi baštinski posjedi, posjedi koje je dobio u baštinu od bosanskih i ugarskih vladara, posjedi njegovih vazala i rođaka, kao i privremeno zauzete teritorije. Radi se o prihodima sa tih posjeda, a zatim o uzurpaciji i korištenju vladarskih prava.
Oblast koja se vremenom našla u direktnoj vlasti Hrvoja Vukčića teritorijalno je odgovarala trećini srednjovjekovne Bosne, u kojoj su bili:
- oblast Donji Kraji,
- priključene župe Vrbas i Sana, a jedno vrijeme i župa Dubica
- sela Tribouša, Lupnica i Bila u župi Lašvi
- Kakanj u župi Trstivnici
- njegov zet, tepčija Batalo, bio je gospodar u župi Lašvi
- rudnik Srebrenica, grad Kušlat i tvrđave Brodar i Susjed u oblasti Soli
- čitavo Livno sa Bistričkim gradom
- grad Omiš, nakon ženidbe sa Jelenom Nelipčić
- njegov tast Ivaniš Nelipčić bio je gospodar Cetinske i Kliške Župe
- župa Vrhrika sa gradom Prozorom
- zapadni Hum od Cetine do Neretve
- uz titulu hercega splitskog išla je uprava gradom i ostrvima Hvar, Brač i Korčula
- slavonska župa Požega i grad Segest u Šomođskoj župi
Kao vlastelin Hrvoje je imao prihode sa svojih posjeda koje su činili prihodi od osnovnog poreza stanovništva (dukat po ognjištu) i feudalne rente - od prodaje viška agrarnih i stočarskih proizvoda (meso, koža. sir, med, vosak, vino), koji su bili prikupljani u vidu raznih "desetaka". Najveći prihod jedno vrijeme je donosila vlast nad Srebrenicim. Vlast nad Splitom donosila je prihod od raznih "carina" (najviše od trgovine soli). Imao je privilegiju kralja Ladislava da iz Napuljske kraljevine uvozi žito, a sam da određuje cijenu putem do župe Dubice. Treba dodati prihode od brojnih "brodarina" i gradskih trgova.[12]
Hrvoje Vukčić Hrvatinić jedini je bosanski plemić koji je kovao svoj novac kao splitski herzog u periodu od 1403. do 1413. godine.[10]
Kralj Ladislav dodijelio je Vuku Vukčiću i njegovom bratu Hrvoju 17. jula 1391. godine titulu hrvatsko-dalmatinskog bana. Na ovaj način braća Hrvatinići postali su kraljevi namjesnici na onom prostoru koji je prema njegovom zamišljenom pravu ulazio pod njegovu vrhovnu vlast. Poraz dijela hrvatskog plemstva kod Dobora 1394. godine, kojeg im je zadao kralj Žigmund, primorao je kralja Dabišu i Hrvoja da se priklone kralju Žigmundu. Vuk je sa svojom vojskom doživio poraz kod Knina pa se i on priklonio Žigmundu.
Život ovog sina Vukca Hrvatinića slabije je poznat. Zajedno sa braćom podržavao je Ladislava Napuljskog u borbama za ugarsko prijestolje.[1] Zbog toga mu je Ladislav dodijelio selo Zabić u domenu grada Ključa i selo Srida u župi Glaž, u srednjovjekovnoj oblasti Donji Kraji, u kojoj je nosio titulu kneza.[13]
Zajedno sa Hrvojem u Kninu je 1388. god. vodio pregovore sa Trogirom o prelasku ovog grada pod bosansku vlast.[1] U dvije isprave iz 1399. god. bosanskog kralja Ostoje, navodi se pod imenom Vojislav Vojvodić. Išao je i u Zadar gdje je u Hrvojevo ime vodio pregovore sa Alojzijem Aldemariskom, admiralom i namjesnikom Ladislava Napuljskog, kako bi se dogovorili o zajedničkom ratovanju protiv Žigmunda Luksemburškog i njegovih pristalica.[14]
Imao je sina Juraja Vojsalića koji je kasnije bio najistaknutiji član vlastelinskog roda Hrvatinića.[15] Upravo po Vojislavu Vukčiću ova grana Hrvatinića prozvana je Vojsalićima.[6]
U izvorima se prvi put spominje 1398. godine kada je zapovijedao vojskom koja je osvojila grad Dubicu i Dubičku županiju. Godine 1403. bio je primljen u splitsko plemstvo, a otac mu je 1405. godine predao na upravu ostrva Brač, Hvar, Vis i Korčulu.
Naslijedio je oca na položaju velikog vojvode i kneza Donjih kraja, ali nije se uspio nametnuti u Bosni jer je umro potkraj 1416. godine,
Juraj Vojsalić, vojvoda (1399 — nakon 1437) nosio je titulu vojvode. U vrijeme kralja Stjepana Ostojića nosio je titulu kneza. Poslije je podržavao novog kralja Tvrtka II jer se u kraljevim poveljama Dubrovniku iz 1420 i 1421. navodi među svjedocima, za koje se kaže da su "naši dobri Bošnjane vlastele i veomožane rusaga". Tada je prvi put pouzdano zabilježen kao vojvoda.
Za kraljeva boravka u Ugarskoj 1434–35. uspješno je 1434. ratovao protiv vojvode Sandalja Hranića Kosače, ispod čije je vlasti oslobodio braću Jurjeviće, članove velikaške obitelji Radivojevića, te Vuka Vukićevića i ispravom napisanoj u Podkreševu vratio im njihove "gradove i zemlje" koje im je Sandalj bio oduzeo. Juraj je tada bio namjesnik odsutnoga kralja vojvoda a tom prilikom sebe naziva "mi voevoda Juraj, milost’ju Božiom’ voevoda Dolnih’ Krai". Krajem maja 1434. Mlečani su ga primili za svoga vlastelina podijelivši mu mletačko građanstvo.
God. 1437. Juraj je od pape Eugena IV. dobio dozvolu da može sagraditi franjevački samostan i crkvu u čast Blažene Djevice Marije u gradu Grebenu, dovršenu 1447. Predpostavlja se da je podigao i crkvu svetog Jurja u Jezeru pored Jajca. Imao je sinove, starijeg vojvodu Petra, koji je preuzeo njegov položaj i naslijedio posjede, i mlađeg Jurja, koji se spominje samo 1434.
Posljednji poznati član porodice Hrvatinića je Matija Vojsalić Hrvatinić. Bio je praunuk Vojislava Hrvatinića, brata Hrvoja Vukčića. Bio je drugi i posljednji od dva osmanska kralja Bosne. Osmanski sultan Mehmed II ga je 1472. godine proglasio kraljem Bosne. Na toj poziciji, koja je nosila malo pravih ovlasti, naslijedio je Matiju Radivojevića Kotromanića. Godinu dana prije ugarski kralj Matija Korvin je bosanskim kraljem proglasio Nikolu Iločkog. Vojsalić je smijenjen 1476. godine zbog stvaranja urote s Mađarima protiv Osmanskog carstva. Tada se posljednji put spominje, i to u dubrovačkim zapisima.
1.Stjepan
- 2.Grgur Stjepanić
- 3.Vlatko Hrvatinić
- 2.Hrvatin Stjepanić
- 3.Vukoslav Hrvatinić
- Vlatko Vukoslavić Hrvatinić
- Vuk Vukoslavić Hrvatinić
- Pavle Vukoslavić Hrvatinić
- 3.Pavle Hrvatinić
- Grgur Pavlović Hrvatinić
- Vladislav Pavlović Hrvatinić
- 3.Vukac Hrvatinić
- 4.Hrvoje Vukčić Hrvatinić
- 4.Vuk Vukčić Hrvatinić
- 4.Dragiša Vukčić Hrvatinić
- Ivaniš Dragišić
- Pavle Dragišić
- Marko Dragišić
- Juraj Dragišić[4]
- Ivaniš Dragišić
- 4.Vojislav Vukčić Hrvatinić
- Juraj Vojsalić
- Petar Vojsalić
- Matija Vojsalić
- Juraj Vojsalić
- Petar Vojsalić
- Juraj Vojsalić
- 3.Vukoslav Hrvatinić
- Hamdija Kreševljaković, Naše starine I, Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1954. -Stari bosanski gradovi
- Ivo Bojanovski, Arheološki pregled 23, Savez arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1982, 140–142. -Ključ na Sani, Ključ – srednjovjekovni grad.
- Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
- Milko Brković, Srednjovjekovni dokumenti bosansko-humskih vladara u Splitu, Starohrvatska prosvjeta 3/36, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2009, 384.
- Pál Engel, Neki problemi bosansko-mađarskih odnosa", Zbornik Odsjeka za povijesne i društvene znanosti HAZU 16, Zagreb, 1998, 60.
- Neven Isailović, Omiš pod vlašću Hrvoja Vukčića i borba za njegovu ostavštinu“, Istorijski časopis 54, Istorijski institut, Beograd, 2007, 132.
- Neven Isailović, Povelja hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića ugarskom kralju Sigismundu i kraljici Mariji“, Historija Bosne 1, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, Banja Luka, 2008, 87, 90-91.
- Neven Isailović, O poznanicima Hrvoja Vukčića Hrvatinića u Splitu (1403-1413)“, Istorijski časopis 58, Istorijski institut, Beograd, 2009, 125.
- Neven Isailović, Povelja vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića ženi Jeleni", Stari srpski arhiv 10, Univerzitet u Beogradu-Filozofski fakultet-Filozofski fakultet u Banjoj Luci-Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu-Međuopštinski istorijski arhiv Čačak, Beograd , 2011, 165, 170-171.
- Neven Isailović, Nepoznat izvor o predaji gradova Hrvoja Vukčića Hrvatinića ugarskom kralju Sigismundu 1410. godine“, Istorijski časopis 64, Istorijski institut, Beograd, 2015, 137.
- Neven Isailović, Četiri dokumenta o posjedima Hrvoja Vukčića u Dubrovniku“, Inicijal: časopis za medievistiku 5, Centar za naprednu medievalistiku, Beograd, 2017, 128.
- Dubravko Lovrenović, Hrvoje Vukčić Hrvatinić i splitska komuna", Radovi Instituta za historiju 22, Sarajevo, 1987, 38, 39.
- Dubravko Lovrenović, Jelena Nelipčić, splitska kneginja i kraljica bosanska", Radovi Instituta za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta 20, Zagreb, 1987, 183, 184.
- Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti (Sveta kruna Ugarska i Sveta kruna bosanska) 1387-1463 , Sinopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 73-74, 81, 91, 97, 169, 171, 173,
- Jelena Mrgić, Sjeverna Bosna 13-16. veka , Istorijski institut (Posebna izdanja 55), Beograd, 2008, 98.
- Mavro Orbini, Kraljevina Slavena , (prevela Snježana Husić), Golden marketing–Narodne novine, Zagreb, 1999, 257.
- Marko Perojević, Stjepan Ostoja (opet) u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine , HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 441.
- Amer Sulejmanagić, Novac Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Numizmatičke vijesti 65, Hrvatsko numizmatičko društvo, Zagreb, 2012, 54.
- Amer Sulejmanagić, Grbovi Vukčića Hrvatinića, Povijesni prilozi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 „Jelena Mrgić Radojčić: Donji Kraji - Krajina srednjovjekovne Bosne”. Filozofski fakultet Banja Luka. Pristupljeno 9. 12. 2023.
- ↑ „Babonići”. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Nada Klaić: SREDNJOVJEKOVNA BOSNA”. EMINEX s p.o. Zagreb, 1964.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 „Ferdo Šišić: Rodoslovlje knezova Hrvatinića”. Matica Hrvatska, Zagreb, 1902.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Vuk Vukoslavić”. Muzej bosanskog kraljevstva. Pristupljeno 9. 9. 2024.
- ↑ 6,0 6,1 „Sima Ćirković: ISTORIJA SREDNJOVEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE”. Beograd, 1964. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Emir O. Filipović, Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386-1463)”. ACADEMIA, Inicijal. Časopis za srednjovekovne studije, Knj. 6, Beograd, 2018.. Pristupljeno 9. 9. 2024.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 „Svetozar Ćorović: Istorija srpskog naroda - Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države”. INTERNET IZDANJE IZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus Beograd, novembar 2001. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Pismo firentinske vlade kralju Tvrtku Kotromaniću iz aprila 1390. godine. Prilog pitanju bosanske vlasti u Dalmaciji”. ACADEMIA, sarajevo, 2019. Pristupljeno 9. 2. 2024.
- ↑ 10,0 10,1 10,2 „Hrvoje Vukčić”. Muzej bosanskog kraljevstva, novembar 2001. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Рејо Coskovic BOSNA NA PRIJELOMU STOLJECA I POTVRDADRZAVNIH GRANICA 1406.”. Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 57-82.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Desanka Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni - Privredni planovi Tvrtka I, s.37”. ND NRBIH, DJELA, KNJIGA XVIII, ODJELJENJE ISTORIJSKO-FILOLOSKIH NAUKA, KNJIGA 13., SARAJEVO 1961.. Arhivirano iz originala na datum 2023-10-30. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Dragiša Vukčić”. Muzej bosanskog kraljevstva. Pristupljeno 9. 2. 2024.
- ↑ „Vojislav Vukčić”. Muzej bosanskog kraljevstva. Pristupljeno 9. 11. 2024.
- ↑ „Hrvatinići”. Hrvatska enciklppedije. Pristupljeno 9. 11. 2024.
