Drijeva
Drijeva je naziv trgovišta iz srednjeg vijeka, na području župe Luka, oblast Huma, na donjoj Neretvi, Bosna i Hercegovina. Ime su dobila po staroslavenskoj riječi za lađu (drijevo), a u izvornoj građi na latinskom jeziku naziva se portum Narenti te forum ili mercatum Narenti. U Drijevama se odvijala trgovina između primorja i zaleđa, različitom robom, najčešće solju, žitom, vinom pa čak i robljem iz Bosne.[1]
Drijeva nisu arheološki potvrđena. Na osnovu pisanih izvora, autori ih smještaju na tri lokacije:
- na mjestu gdje je današnje mjesto Gabela.
- preko puta Gabele, s druge strane Neretve, od Tersane do Višića[2]
- u današnjem selu Vid, Hrvatska, na mjestu gdje je nekad bila antička Narona.[3][4]
Drijeva su imala trg u sredini, na kojem se odvijao javni i poslovni život mjesta. Na samom trgu se nalazila crkva, a ukupno ih je bilo tri u Drijevama: svetog Stjepana, svetog Vida i svete Marije. Oko trga su podizane kuće trgovaca na zemljištu koje su kupovali, sa radnjama i dućanima i tako se formirao poslovni dio, u dubrovačkim izvorima nazvan borgo. Kuće su bile ušorane i poredane jedna pored druge. Rađene su od drveta, o čemu svjedoče česti požari. Pojedini trgovci su uzimali radnje u zakup. U mjestu je postojala gostionica i prenoćišta sa prostorom za zmještaj robe.
Drijeva su imale i luku za pristajanje brodova. Carina je bila prostor omeđen plotom ili drvenom ogradom, sa dvije kapije, za ulaz i izlaz. Unutar je bila zgrada carinarnice i drveni magacini za čuvanje soli.[5]
Prvi se put spominju 1186. u ugovoru između srpskog velikog župana Stefana Nemanje i Dubrovnika, kojim se jamči dubrovačkim trgovcima sloboda trgovanja u Drijevima.[6] Humskom zemljom je u Nemanjino ime upravljao njegov brat Miroslav do 1190, zatim dvije godine sin Rastko i do 1304 brojni potomci Nemanjića.
Te godine pripadnici hrvatske porodice Bribirskih koriste dinastički sukob srpskih kraljeva Dragutina i Milutina i preuzimaju dolinu Neretve. Tek na kratko, Nemanjići su povratili teritoriju.
Bosanski ban Stjepan I Kotromanić, koristi slabosti hrvatskog i srpskog plemstva i 1326. god. zauzima Hum. U dubrovačkim pisanim izvorima od tada se Drijeva dovode u stalnu vezu sa Bosnom.[3] Nešto kasnije, car Dušan, zauzet na drugoj strani, nije više imao prilike da se angažuje oko zemalja na Neretvi.
Dio Humske zemlje zapadno od Neretve - zajedno s Drijevom - ugarski kralj Ludovik I Veliki 1357. god. je, nakon što je prisilio Tvrtka I da vrati Hum, ustupio hrvatsko-dalmatinskom banu na upravu. Dubrovnik je i dalje bio glavni nosilac trgovine u Drijevama, koja do 1382. god. nisu bile u bosanskim rukama. Zbog toga je Tvrtko odlučio podići dva grada, Novi u Boki Kotorskoj i Brštanik na Neretvi. Time je htio da svojoj državi, lišenoj prirodnog izlaza na more, obezbijedi nova pristaništa i osigura nova tržišta soli.
Kad je čuo za smrt kralja Ludovika I, Tvrtko je, uz vojnu prijetnju, preuzeo Drijeva, a Dubrovčanima izdao povelju kojom je udovoljio njihovom zahtjevu da zatvori trgovinu soli u Novom. Nekoliko godina kasnije Drijeva ponovo postaju najveći isporučilac soli u dubrovačkom zaleđu.[5]
- ↑ „Drijeva”. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.. Pristupljeno 5. 11. 2023.
- ↑ „Anđelko Zelenika: O položaju srednjevjekovnog Drijeva”. hercegovina.ff.sum.ba, 2021.. Pristupljeno 9. 10. 2023.
- ↑ 3,0 3,1 „Desanka Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni - Privredni planovi Tvrtka I, s.37”. ND NRBIH, DJELA, KNJIGA XVIII, ODJELJENJE ISTORIJSKO-FILOLOSKIH NAUKA, KNJIGA 13., SARAJEVO 1961.. Arhivirano iz originala na datum 2023-10-30. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Đuro Tošić: STANOVNIšTVO SREDNJOVJEKOVNOG TRGA DRIJEVА)”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.. Arhivirano iz originala na datum 2023-11-06. Pristupljeno 9. 10. 2023.
- ↑ 5,0 5,1 „Đuro Tošić: Trg Drijeva u srednjem vijeku”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.. Pristupljeno 9. 10. 2023.
- ↑ „Svetozar Ćorović: Istorija srpskog naroda - Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države”. INTERNET IZDANJE IZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus Beograd, novembar 2001. Pristupljeno 9. 2. 2023.
