Ariston s Hiosa
Ariston s Hiosa (starogrčki: Ἀρίστων ὁ Χῖος, Ariston ho Chios; fl. oko 260. pne.) bio je stoički filozof i kolega Zenona iz Kitija. Postavio je sustav stoičke filozofije koji je u mnogome bio bliži ranijoj kiničkoj filozofiji. Odbacio je logičke i fizičke strane filozofije koje je podržavao Zenon i naglasio etiku. Iako se slagao sa Zenonom da je vrlina vrhovno dobro, odbacio je ideju da se moralno ravnodušne stvari poput zdravlja i bogatstva mogu rangirati prema tome jesu li prirodno preferirane. Premda je bio važan filozof u svoje vrijeme, njegove su stavove naposljetku marginalizirali Zenonovi nasljednici.
Ariston, sin Miltijada, rođen je na otoku Hiosu negdje oko 300. pne.[1] Došao je u Atenu, gdje je pohađao predavanja Zenona iz Kitija, a neko vrijeme i predavanja Polemona,[2] (predstojnika Akademije od 314. do 269. pne). Iako je bio član Zenonovog kruga, ubrzo je odstupio od Zenonovih učenja, uglavnom odbacujući dva neetička dijela stoičke filozofije – fiziku i logiku – koje je Zenon prihvaćao.[3]
Kao čoovjek uvjerljive rječitosti, Ariston je bio toliko dobar govornik da su ga zvali "Sirena". Zvali su ga i Phalanthus, zbog njegove ćelavosti. Osnovao je vlastitu školu u vježbalištu Kinosargu,[4] mjestu povezanim s kiničkom filozofijom, kako je privukao brojne učenike, toliko da je, kad je optužen da je svojom slobodom izlagao dostojanstvo filozofije svima koji dolaze, odgovorio da "bi želio da je priroda dala razumijevanje i divljim zvijerima, kako bi i one bile sposobne biti njegovi slušatelji".[5] Njegovi su se sljedbenici nazivali aristonijancima, a među njima su bili i znanstvenik Eratosten[6] te stoici Apolofan iz Antiohije, Difil i Miltijad.[4][6]
Ariston je mnogo raspravljao s Arkesilajem, vođom platonske Akademije, braneći stoičku epistemologiju protiv Arkesilajevih skeptičnih stavova.[2] Jednom je prilikom optužio Arkesilaja: "Platon mu je glava, Piron rep, na pola puta Diodor".[7] što znači da se Arkesilaj predstavio kao platonist, jezgra onoga što je podučavao bila je Diodorova dijalektika, ali njegova stvarna filozofija bila je filozofija pironizma.[8]
U starosti je navodno napustio stoički ideala i prepustio se užitku. "Eratosten Kirenjanin ... u svojoj raspravi pod naslovom Ariston predstavlja svog učitelja kao čovjeka koji je kasnije postao ovisan o luksuzu, govoreći na sljedeći način: 'I ranije sam ponekada vidio kako on slama pregradni zid između užitka i vrline i pojavljuje se na strani užitka'. "A Apolofan (a bio je Aristonov poznanik), u svom Aristonu (jer je također napisao spis s tim naslovom), pokazuje način na koji je njegov gospodar bio ovisnik o užitku".[6]
Nije poznato kada je umro,[9] ali navodno je umro od sunčanice zbog svoje ćelavosti.[10]
Zenon je filozofiju podijelio u tri dijela: logika (koja je bila vrlo široka oblast u uključivala je retoriku, gramatiku i teorije percepcije i mišljenja); fizika (uključujući ne samo znanost, već i božansku prirodu svemira); i etika, čiji je krajnji cilj bio postići sreću ispravnim načinom življenja u skladu s prirodom. Nemoguće je u cijelosti opisati Aristonov filozofski sustav jer nijedan njegov spis nije sačuvan, ali iz fragmenata koje su sačuvali kasniji pisci jasno je da je Ariston bio pod snažnim utjecajem ranije kiničke filozofije.[3]
Ariston je logiku smatrao nevažnom, rekavši da ona nema nikakve veze s nama.[4] "Dijalektička razmišljanja", rekao je, "bila su poput paučine, lijepo izrađena, ali inače beskorisna".[4] Malo je vjerojatno da je odbacio svu logiku,[11] a znakovito je i to da je i Zenon uspoređivao vještine dijalektičara "s mjerama kojima se ne mjeri pšenica ili bilo što drugo korisno, već pljeva i balega".[12] Ustvari, on je smatrao da logika nije prikladna za ljude.[3]
Ariston je odbaciovao i fiziku, rekavši da je ona izvan nas.[4] To se odražava u njegovim stavovima o Bogu: "Ariston drži da nijedan oblik Boga nije zamisliv, uskraćuje mu osjećaj i u stanju je potpune nesigurnosti u pogledu toga je li on živ ili ne".[13] To je bilo u izrazitoj suprotnosti sa Zenonom, kojemu je "svemir živ i posjeduje razum".[14] Međutim, slagao se sa Zenonom da je priroda shvatljiva, u čemu se razilazio s akademičarima. Jednom je pitao nekog akademičara: "Zar uopće ne vidiš čovjeka koji sjedi pored tebe?", a kad je akademičar odgovorio: "Ne vidim", Ariston je rekao: "Tko vas je onda oslijepio; tko vam je oteo oči?"[15]
Za Aristona, etika je bila jedina istinska grana filozofije, ali je i i nju ograničio, uklonivši njezinu praktičnu stranu: savjeti u vezi s pojedinačnim postupcima uglavnom su beskorisni i pripadaju prije domeni učitelja nego filozofa.[3] Prema Seneki, Zenon "smatra da [praktična etika] ne ulazi u čovjekov um, budući da ne sadrži ništa drugo do bapskim pravila, te da najveća korist proizlazi iz istinskih filozofskih postulata i iz definicije vrhovnog dobra. Kad je čovjek stekao potpuno razumijevanje ove definicije i ako ju je temeljito naučio, može si postaviti okvir koji će odrediti što treba učiniti u određenom slučaju".[16]
Prema Aristonu, samo mudrac donosi besprijekorne odluke i ne treba mu savjet, a za sve ostale zamagljene umove savjet je neučinkovit: "Jer pravila neće biti korisna dok je um zamagljen pogreškama; tek kad se oblak rasprši, bit će jasno koja je dužnost svakog pojedinca. U suprotnom, bolesniku ćete samo pokazati što bi trebao učiniti da mu je dobro, umjesto da ga ozdravite.[17]
Svrha je života, prema Aristonu, težiti vrhovnom dobru, i tu se Ariston suprotstavio Zenonu. Dok se slagao sa Zenonom da je vrlina vrhovno dobro, potpuno je odbacio ideju da se vanjske prednosti (zdravlje, bogatstvo itd.), iako su moralno "indiferentne", mogu rangirati u smislu da su one prirodno preferirane ili ne:
Ariston s Hiosa poricao je da zdravlje i sve slično tome predstavlja preferiranu ravnodušnost. Nazvati ga preferiranom ravnodušnošću ekvivalentno je ocjenjivati ga kao dobro, a razlikuje se praktički samo u imenu. Jer bez iznimke stvari ravnodušne između vrline i poroka uopće nemaju razlike, niti su neke od njih po prirodi preferirane a druge nepoželjne, nego u različitim okolnostima niti se one za koje se kaže da su preferirane ne pokazuju kao bezuvjetno preferirane, niti su one za koje se kaže da nisu preferirane zbog nužde nepoželjne. Jer ako bi zdravi ljudi morali služiti tiraninu i zbog toga bili uništeni, dok bi bolesnici morali biti oslobođeni službe, a time i uništenja, mudar bi čovjek u ovom slučaju radije odabrao bolest nego zdravlje.[18]
Zenon bi se složio da bi moglo biti okolnosti kada bi netko mogao odabrati bolest za dobrobit svijeta, ali za Zenona je zdravlje prirodno preferirano stanje; Ariston je ovo odbacio. Za Aristona ne samo da postoje trenuci kada bi bolest mogla biti preferirana u odnosu na zdravlje (tj. zdravlje ne može uvijek biti bezuvjetno poželjno), već zdravlje nije niti prirodna prednost i nikad se ne može pretpostaviti da je ono bolje od bolesti. Premda mudrac može (i često mora) birati između raznih ravnodušnih stvari, on nikada ne bi smio pogriješiti pretpostavljajući da bi ih se moglo prirodno preferirati.[3]
Za Zenona je vrhovno dobro bilo živjeti u skladu s prirodom, a za Aristona vrhiovno je dobro bilo "živjeti u savršenoj ravnodušnosti prema svim onim stvarima koje su posrednog karaktera između vrline i poroka, ne praveći ni najmanju razliku među njima, već ih na sve jednako gledati. Po tome mudar čovjek nalikuje dobrom glumcu, koji će, bez obzira igra li ulogu Agamemnona ili Tersita, obje odglumiti podjednako dobro".[19]
Prema tome, najviše je dobro slijediti vrlinu kao vrhovno dobro, izbjegavati porok kao vrhovno zlo i živjeti u stanju savršene ravnodušnosti prema svemu ostalom.[20] Ariston se, međutim, složio sa Zenonom o jedinstvu vrline, čak iako je ona često označavana kao različite stvari:
Ariston je vrlinu učinio jednom stvari u svojoj biti i nazvao je zdravljem; ali po onome s čime je vrlina nekako povezana, učinilo je vrline diferenciranima i pluralnima, baš kao da netko želi nazvati našu sposobnost opažanja svijetlih stvari "svijetlim vidom", a opažanja tamnih stvari "tamnim vidom". Jer vrlina u razmatranju stvari koje treba ili ne treba činiti naziva se mudrošću, ali umjerenošću se naziva dovođenje u red našeg apetita i definiranje onoga što je odmjereno i pravovremeno u užicima, te pravdom u zauzimanju za zajedničke pothvate i ugovore s drugim ljudima.[21]
Ostaje problem kako netko može postići stanje vrline ako čovjek ne može donijeti racionalne izbore o tome koje se stvari u životu preferiraju a koje su nepoželjne, nego mu preostaje samo samo apstraktni cilj savršene vrline.[3] Ariston je to pitanje ostavio bez odgovora, a Ciceron, koji je pisao u 1. stoljeću prije nove ere, daje ono što postalo standardno gledište na Aristonovu filozofiju: "Jer kad bismo tvrdili da su sve stvari apsolutno ravnodušne, čitav bi život bio u pometnji, kao što to čini Ariston, i ne bi se mogla naći funkcija ili zadatak za mudrost, jer ne bi postojala apsolutno nikakva razlika između stvari koje se odnose prema vođenju života i jer među njima ne bi trebalo vršiti nikakav izbor".[22]
Bez obzira na to je li ovo gledište točno ili ne,[23] Jasno je kako je Ariston smatrao da čini nešto pozitivnije od pukog glumljenja kiničara i nastojanja da potkopa korijene stoičkog sustava: "Onoga tko se opremio za cijeli život ne treba savjetovati u vezi sa svakom posebnom stavkom, jer je sada osposobljen za suočavanje sa svojim problemom u cjelini; jer on ne samo da zna kako treba živjeti sa suprugom ili sinom, već i kako treba živjeti ispravno".[24]
Diogen Laertije daje popis Aristonovih djela, ali kaže da su ih sve, osim Pisma Kleantu, Panetije (143. pne.) i Sosikrat (200-128. pne.) pripisivali drugom Aristonu, peripatetičaru s Keosa, s kojim se često miješa. Unatoč tome, kod Stobeja nalazimo fragmente njegova djela nazvanog ὁμοιώματα.[3]
Ariston je naposljetku postao marginalna ličnost u povijesti stoicizma, ali u svoje je doba bio važan filozof, čija su predavanja privlačila veliku publiku.[25] Eratosten, koji je kao mladić živio u Ateni, tvrdio je da su Ariston i Arkesilaj dva najvažnija filozofa njegova doba.[26] Ali prevagu su odnijela gledišta umjerenijeg Zenona, a ne radikalnog Aristona. Hrizip, voditelj stoičke škole od oko 232. do oko 206. pne., sistematizirao je stoicizam u skladu sa Zenonovim učenjima i, čineći to, bio je prisiljen više puta napadati Aristona:
Tvrditi da moralna vrijednost predstavlja jedino dobro znači ukinuti brigu o svom zdravlju, upravljanju nečijim imanjem, sudjelovanju u politici, vođenju poslova, životnim dužnostima; treba napustiti samu tu moralnu vrijednost, koja je po vama početak svega i kraj svega; bijahu to prigovori koje je Hrizip najoštrije uputio Aristonu.[27]
Ipak, Ariston nikada nije posve nestao, što se može vidjeti iz opetovanih pozivanja na njegove stavove kasnijih pisaca. Iznoseći verziju stoicizma ukorijenjenu u kiničkoj filozofiji, dao je važnu temu za razmišljanje i pristašama i protivnicima stoicizma.
- ↑ Njegov datum rođenja nije siguran. Pohađao je predavanja Zenona (koji je rođen oko 333. pne. i držao predavanja između 302. i 264. pne.), a također je postao njegov najznačajniji stoički suparnik. Također je prisustvovao predavanjima Polemona (umro 270/269 pne.). Za najkasniji datum njegova rođenja uzima se 290. pne, ali poččetak 4. stoljeća je također sasvim vjerojatan.
- ↑ 2,0 2,1 Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 162.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Smith 1867, s.v. Ariston (15)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 161.
- ↑ Plutarh, Moralia.
- ↑ 6,0 6,1 6,2 Atenej, Gozba sofista, VII.
- ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, IV, 35; Sekst Empirik, Nacrt pironizma.
- ↑ "Arkesilaj ... doista mi se čini da dijeli pironske argumente, tako da je njegov Put gotovo isti kao i naš .... poslužio se Diodorovom dijalektom, ali izvana je bio platonist, Sekst Empirik, Nacrt pironizma, I, 33.
- ↑ Bio je snažni protivnik Arkesilaja (predstojnika Akademije od 265. do 241. pne.), a podučavao je i Eratostena (rođenog 276. pne.), pa je vjerojatno bio živ u 250-ima, a možda i kasnije.
- ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 164.
- ↑ "Grube rečenice tipa 'x odbacuje logiku' nisu zadovoljavajuće ... Jedno je odbiti proučavati temu logike, a sasvim drugo odbiti davati argumente. Nijedan drevni filozof nije optužen za odbacivanje razuma."Barnes, Johnathan (1996). Logic and the imperial Stoa. Brill. str. 8. ISBN 9004108289.
- ↑ Stobej, II, 22, 12-15.
- ↑ Ciceron, O prirodi bogova, I, 14.
- ↑ Ciceron, O prirodi bogova, II, 8.
- ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 163.
- ↑ Seneka, Pisma o moralu, 94, 2.
- ↑ Seneka, Pisma o moralu, 94, 5.
- ↑ Sekst Empirik, Protiv učitelja, XI, 64-67.
- ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 160.
- ↑ Seneka, Pisma o moralu, 94, 8.
- ↑ Plutarh, O moralnoj vrlini, 440e-441a.
- ↑ Ciceron, De finibus Arhivirano 6.1.2009, na Wayback Machine-u, III, 15.
- ↑ Thomas Bénatouïl je na primjer, tvrdio da je za Aristona jednoobrazna ravnodušnost bila posljedica, a ne put, ka postizanju savršene vrline; v. Bryn Mawr Classical Review 2007.04.64-
- ↑ Seneka, Pisma o moralu, 94, 3.
- ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 182.
- ↑ Strabon, Geografija, I, 2, 2.
- ↑ Ciceron, De finibus Arhivirano 15.10.2008, na Wayback Machine-u, IV, 25.
- Smith, William (1867), „Ariston (15)”, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston