Slog
Slog je jedinica organizacije za sekvencu zvukova nekog govora. Naprimjer, riječ voda sastoji se od dva sloga: vo i da. Slog se obično sastoji iz jezgra sloga (uglavnom nekog samoglasnika) i nekog početnog ili krajnjeg dodatka (uglavnom suglasnika).
Slogovi se često smatraju fonološkim "građevinskim blokovima" riječi.[1] Oni mogu utjecati na ritam jezika, njegovu prozaičnost, pjesnički metar i njegovu akcentualizaciju.
Pisanje u slogovima počelo je nekoliko stotina godina prije pojave prvih slova. Najstariji sačuvani slogovi zapisani su na pločama iz perioda oko 2800 p. n. e. u sumerskom gradu Uru. Ovaj prijelaz sa piktograma na slogove u nekim naučnim krugovima smatra se najvećim napretkom u historiji pisma.[2]
Riječ koja se sastoji od jednog sloga (poput bosanske riječi pas) zove se jednosložna riječ. Sličan pojam opisuje i dvosložnu (riječ od dva sloga), trosložnu (riječ od tri sloga) ili višesložnu riječ, koja se može sastojati od više slogova, ali može označavati i riječ koja ima više od nekoliko slogova.
Slogovno pisanje počelo je nekoliko stotina godina prije prvih slova. Najraniji zabilježeni slogovi nalaze se na pločama napisanim oko 2800. godine prije nove ere u sumerskom gradu Uru. Ovaj pomak sa piktograma na slogove nazvan je "najvažnijim napretkom u historiji pisanja".[3]
U nekim teorijama fonologije, strukture slogova su prikazane kao dijagrami stabla (slično drveću koje se nalazi u nekim tipovima sintakse). Ne slažu se svi fonolozi da slogovi imaju unutrašnju strukturu; zapravo, neki fonolozi sumnjaju u postojanje sloga kao teorijskog entiteta.[4]
Rima sloga sastoji se od jezgre i neobaveznog koda. To je dio sloga koji se koristi u većini poetskih rima, i dio koji se produžava ili naglašava kada osoba produži ili naglasi riječ u govoru.
Baš kao što se rima grana u nukleus i kod, nukleus i koda se mogu granati na više fonema. Ograničenje broja fonema koji mogu biti sadržani u svakoj varira ovisno o jeziku. Na primjer, japanski i većina kinesko-tibetanskih jezika nemaju klastere suglasnika na početku ili kraju sloga, dok mnogi istočnoevropski jezici mogu imati više od dva suglasnika na početku ili kraju sloga. U engleskom, početak može imati do tri suglasnika, a kod četiri.[5]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ de Jong, Kenneth (2003). "Temporal constraints and characterising syllable structuring". u Local, John; Ogden, Richard; Temple, Rosalind (ured.). Phonetic Interpretation: Papers in Laboratory Phonology VI. Cambridge University Press. str. 253–268. doi:10.1017/CBO9780511486425.015. ISBN 978-0-521-82402-6. Page 254.
- ^ Geoffrey Blainey, A Short History of the World, str. 87, citat J. T. Hooker et al., Reading the Past: Ancient Writing from Cuneiform to the Alphabet, Britanski muzej, 1993.
- ^ Hooker, J. T. (1990). "Introduction". Reading the Past: Ancient Writing from Cuneiform to the Alphabet. University of California Press; British Museum. str. 8. ISBN 0-520-07431-9.
- ^ For discussion of the theoretical existence of the syllable see "CUNY Conference on the Syllable". CUNY Phonology Forum. CUNY Graduate Center. Arhivirano s originala, 23 September 2015. Pristupljeno 21 June 2022.
- ^ Hultzén, Lee S. (1965). "Consonant Clusters in English". American Speech. 40 (1): 5–19. doi:10.2307/454173. ISSN 0003-1283.
