Edvard VI, kralj Engleske
| Eduard VI | |
|---|---|
 Eduard kao princ od Velsa. Portret se nekada pripisivao Hansu Eworthu, ali danas se smatra da je njegov autor William Scrots.[1] | |
| Kralj Engleske i Irske | |
| Vladavina | 28. januar 1547 - 6. juli 1553 |
| Prethodnik | Henrik VIII |
| Nasljednik | de facto Ivana de jure Marija I |
| Krunidba | 20. februar 1547 |
| Dinastija | Tudor  |
| Otac | Henrik VIII |
| Majka | Jane Seymour |
| Rođenje | 12. oktobar 1537 Greenwich |
| Smrt | 6. juli 1553 London |
| Datum sahrane | 9. august 1553 |
| Mjesto sahrane | Westminsterska opatija |
Eduard VI (12. oktobar 1537 – 6. juli 1553) bio je kralj Engleske i drugi kralj Irske, od svoje devete do petnaeste godine života. Bio je prvi protestant na engleskom tronu, te je tek za vrijeme njegove vladavine protestantizam postao zvanična i glavna religija svih Engleza, iako je već njegov otac razdvojio englesko katoličanstvo od rimokatoličanstva. Pošto nikada nije dosegao punoljetnost, u njegovo ime su kraljevstvom upravljali razni regenti, među kojima su najznačajniji njegov dajdža, Edward Seymour, i John Dudley, te regentsko vijeće. Religijske reforme postignute za vrijeme njegove vladavine poništit će njegova polusestra, katolkinja Marija I, ali će ih njegova druga polusestra, protestantica Elizabeta I obnoviti.
Razdoblje prije vladavine
[uredi | uredi izvor]Eduard je rođen kao dugo očekivani sin kralja Henrika VIII i njegove treće kraljice, Jane Seymour, koja je umrla dvanaest dana po njegovu rođenju. Nekoliko dana nakon rođenja dobio je titulu princa od Velsa, koja ga je automatski označila kao Henrikovog nasljednika. Rođenje sina jako je razveselilo Henrika, a smrt žene koju je nazivao svojom jedinom pravom suprugom teško ga je pogodila. Henrik je prethodno poništio dva braka, sa Katarinom Aragonskom i Anne Boleyn, budući da one nisu rodile zdravog muškog nasljednika kojeg je priželjkivao. Iz ova dva braka Eduard je imao dvije polusestre, dvadeset i jednu godinu stariju Mariju, te tri godine stariju Elizabetu. Henrik je obje proglasio vanbračnima, nakon što je poništio brak sa njihovim majkama, te obje učinio Eduardovim dvorskim damama. Bez obzira na ovo, Henrik ih je pred kraj vladavine ponovno uključio u nasljedni niz, ali im nije vratio legitimnost, te su obje do kraja života zakonski bile vanbračne. Marija, koja je vodila sahranu Jane Seymour, bila je i Eduardova krsna kuma.
Smatra se da je Eduard bio vrlo bolešljivo dijete, te da je patio od tuberkuloze. Neki izvori navode da je patio i od kongenitalnog sifilisa, kojem je bio izložen u utrobi majke, a koja ga je dobila od Henrika. Iz tih razloga Eduarda su držali prilično izolirano od ostalih vršnjaka, a Eduard se silno želio izboriti za svoju slobodu. Henrik je i sam primijetio Eduardov slab imunitet, te se nakon dvije godine tugovanja za Jane ponovo oženio, nadajući se da će uspjeti začeti još zdravih sinova koji bi osigurali budućnost dinastije Tudor. Eduard je, bez obzira što mu se otac još tri puta ženio, bio njegovo posljednje dijete i jedini preživjeli sin. Njegovi su se budući regenti, međutim, ozbiljno posvetili obučavanju Eduarda za ulogu budućeg kralja, što ukazuje na to da se za vrijeme njegovog djetinjstva nije očekivala preuranjena smrt.
Iako bolješljiv, Eduard je bio inteligentno dijete koje je za učitelje imalo neke od najvećih umova u Engleskoj onog vremena, a već sa sedam godina govorio je i pisao grčki i latinski, a kasnije i francuski jezik. Obrazovanje koje je primao bilo je humanističko i pod uticajem reformacije u Njemačkoj i Holandiji. Henrik je za sinove tutore birao isključivao humaniste i protestante, jer, iako se on sam nikada nije odrekao katoličkog učenja, Eduarda je želio odgajati u protestantskom duhu. U ovom aspektu Eduardovog obrazovanja značajnu ulogu je igrala njegova maćeha, Katherine Parr, sa kojom je Eduard imao prilično dobar odnos. Nije poznato je li Katherine ikada i sama postala protestantica, ali je njeno "zanimanje za novu vjeru" uveliko uticalo na vladavinu njenog pastorka Eduarda, a pogotovo na vladavinu Elizabete.
Vrsta njegovog odnosa sa Elizabetom je malo poznata, ali onaj koji je imao sa Marijom bio je vrlo turbulentan. Iako je prema njoj osjećao snažnu bratsku ljubav, česte su bile svađe između Eduarda i Marije po pitanju religije.
Vladavina
[uredi | uredi izvor]Henrik VIII umro je 28. januara 1547. godine i Eduard je naslijedio krunu u dobi od devet godina. Obzirom da je bio maloljetan, Henrikova oporuka imenovala je šesnaest izvršioca vlasti koji su trebali predstavljati Regentsko vijeće, u kojem su većinu imale osobe naklonjene vjerskoj reformaciji. Oporuka je doredila da će Eduard preuzeti vlast sa osamnaest godina, ali Vijeće je 1552. godine granicu punoljetnosti pomaklo na šesnaestu godinu. Glavnu ulogu u Regentskom vijeću igrao je lord protektor, na koje mjesto je odmah imenovan Eduardov dajdža, Edward Seymour.
Protektorat Edwarda Seymoura
[uredi | uredi izvor]Eduard VI je okrunjen u Westminsterskoj opatiji 20. februara 1547. godine. Kako bi potvrdili valjanost Henrikove oporuke i približili se mladom kralju, svi članovi Regentskog vijeća tražili su da ih Eduard lično postavi na te pozicije. 13. marta 1547. godine Eduard je sastavio novo Regentsko vijeće koje se sastojalo od 26 članova. Lord protektor je sada dobio najveće pravne ovlasti u Engleskoj, te je bio de facto na čelu države.[2] Seymour je kao lord protektor izmijenio ili ukinuo neke vrlo važne zakone donesene za vrijeme vladavine Henrika VIII, među kojima su Zakon o veleizdaji i zakon o herezi, zbog čega se njegovo upravljanje kraljevstvom pokazalo više milostivošću nego taktičnoću i više idealizacijom nego praktičnošću.[3]
Seymour je želio ostvariti Henrikov plan ujedinjenja Škotske i Engleske, te je kasne 1547. godine poslao engleske trupe u Edinburgh. Njegov neuspjeh označio je nestajanje mogućnosti da se sklope zaruke između Eduarda i Marije I, kraljice Škota. Umjesto toga, Marija je zaručena za francuskog dofena, čime je potvrđeno vijekovima stara alijansa između Škotske i Francuske, ali i isto toliko star antagonizam između Engleske i ovoga para. Seymour se nije mogao oduprijeti objema kraljevstvima, budući da je i on sam bio na nesigurnoj poziciji. Njegov brat, Eduardov dajdža Thomas Seymour, četvrti muž i tada već udovac Katherine Parr, organizirao je zavjeru koja je imala namjeru zbaciti Edwarda sa čela Regentskog vijeća. Njegova zavjera je otkrivena na vrijeme, te je parlament Thomasu propisao smrtnu kaznu dekapitacijom. Nakon pogubljenja njegovog najdražeg dajdže, Eduard je izgubio povjerenje u svoga lorda protektora, te su odnosi između njih dugo ostali napeti.
Još je jedna osoba uticala na mladog Eduarda - bio je to Thomas Cranmer, nadbiskup canterburyjski, koji je bio vjerski i politički usmjeren ka protestantizmu, te koji je odgovoran za zamijenjivanje katoličkih vjerskih običaja onim protestantskim. U tome je veliku ulogu odigrala Knjiga molitvi (en. Book of Common Prayer). Međutim, uticaj Thomasa Cranmera nije imao samo vjerske posljedice, nego je uticao i na političke i zakonodavne odluke Regentskog vijeća. Zakonom o uniformnosti (Act of Uniformity) su se u politički i vjerski život Engleske počeli uvoditi protestantski običaji, što je uticalo na društvenu izolaciju katolika od protestanata.[3] Seymour se klonio direktne persekucije katolika, bojeći se osvete pojedinih katoličkih evropskih monarha, kao što je Karlo V, car Svetog Rimskog Carstva.
Pobuna iz 1549. godine uzrokovala je drastični pad Seymourove popularnosti. Ohrabren osiromašenjem Engleske za vrijeme gušenja katoličkih pobuna, Henrik II Francuski je 8. augusta 1549. godine objavio rat Engleskoj. Našavši se u ovoj bezizlaznoj situaciji, Seymour se pokušao sakriti sa kraljem u Windsoru, ali je uhapšen i odveden u Tower of London, gdje je pogubljen 1551. godine. Nakon pada Edwarda Seymoura, na čelo Regentskog vijeća došao je John Dudley, grof od Warwicka, kasnije proglašen vojvodom od Northumberlanda.
Protektorat Johna Dudleya
[uredi | uredi izvor]
Dudleyevim imenovanjem za lorda predsjednika (a ne lorda protektora, kako je to bilo uobičajeno) došlo je do još striktnijeg i čvršćeg uvođenja protestantizma u Engleskoj. Dudley se uspješno suočio sa narednim katoličkim pobunama, te sklopio mir sa Francuskom i pri tome joj prepustio svu englesku osvojenu teritoriju u Škotskoj i Bolonji.[3] Izdano je novo izdanje Biblije i uklanjani su svi katolički simboli iz crkava,[3] a u bogoslužje je uvedena isključivo Knjiga molitvi. Također su sa svojih položaja uklonjeni i svi katolički usmjereni biskupi. Konfiscirani su svi crkveni zemljoposjedi i podijeljeni novoj protestantskoj aristokratskoj eliti, među kojom se naročito obogatio i sam vojvoda od Northumberlanda. Glavni predstavnici opozicije su i fizički likvidirani.
Oporuka
[uredi | uredi izvor]Tokom januara 1553. godine kod Eduarda je došlo do prve pojave simptoma, pretpostavlja se, tuberkuloze (iako su to mogle biti i boginje, koje su tada harale regionom). Vrlo brzo su se simptomi pretvorili u agoniju, a već u maju bilo je očito da će bolest biti fatalna po Eduarda. Tokom njegove agonije postavljalo se pitanje nasljednika, budući da Eduard i silno ambiciozni vojvoda od Northumberlanda, bojeći se restauracije katolicizma, nisu željeli da krunu naslijedi Eduardova najstarija polusestra, katolkinja Marija. Kako je zvanični razlog za izbacivanje Marije iz nasljedne linije bila njena proglašena nezakonitost, morala je biti izbačena i Elizabeta, pošto je Henrik i nju proglasio vanbračnom. Nakon Marije i Elizabete slijedeća u nasljednoj liniji po volji Henrika VIII bila je Frances Brandon (Frenses Brendon), kćer Henrikove mlađe sestre Marije. Niti ona nije bila po volji vojvode od Northumberlanda, jer se bojao da bi njen suprug, Henry Grey (Henri Grej), mogao tražiti krunu za sebe. Dudley je savjetovao Frances da se odrekne dinastičkih prava, što je ona i učinila. Sljedeća u nasljednom nizu je bila Jane Grey, koja je bila udata za vojvodinog sina i putem koje je vojvoda od Northumberlanda želio očuvati svoju moć.
11. juna 1553. godine Eduard je lično sastavio prvu oporuku, koju su članovi parlamenta bili prisiljeni potpisati. Originalna oporuka je isključivala Mariju i Elizabetu, ali i Frances Brandon i Jane Grey iz nasljedne linije. Umjesto njih, kruna je trebala ići direktno sinu Jane Grey, a ukoliko se ovaj ne rodi, onda sinu Marije (pod uslovom da se ona uda za protestanta), a ukoliko se ni ovaj ne rodi, onda sinu Elizabete. Ubrzo je, međutim, bilo jasno da Eduard neće poživjeti dovoljno dugo da Jane rodi sina, pa je oporuka morala biti promijenjena. U novoj nasljednoj liniji bila je samo Jane Grey, te je kruna trebala otići direktno njoj.
Smrt i nasljeđivanje
[uredi | uredi izvor]
Usprkos dobroj liječničkoj njezi, Eduardovo stanje se jako pogoršalo. Petnaestogodišnji kralj je umro 6. jula 1553. godine. Više je pretpostavki koji su uzroci doveli do njegove smrti: tuberkuloza, sifilis ili trovanje arsenom. Thomas Cranmer ga je sahranio po protestantskim običajima u Westminsterskoj opatiji 9. augusta 1553. godine. Istovremeno je Marija održala misu zadušnicu u Toweru.
Eduardova smrt držana je u tajnosti danima, kako bi se moglo pripremiti za proglašenje nove kraljice. Njegova smrt je objavljena 10. jula i proklamirano je da je njegova nasljednica Jane Grey. Marija je, međutim, uživala mnogo veću podršku naroda, koji ju je smatrao zakonitom nasljednicom krune. Trinaest dana nakon Eduardove smrti Marija je trijumfalno umarširala u London i prisilila Jane da se odrekne krune. Parlament je njeno preuzimanje krune proglasio nezakonitom uzurpacijom, te je Marija bila smatrana de jure nasljednicom prijestolja. John Dudley je pogubljen odmah nakon Marijinog dolaska na vlast, a Jane Grey prvobitno pošteđena. Bez obzira na početnu samilosnost, Marija će narediti pogubljenje Jane i njenog supruga nakon protestantske pobune koja je imala za cilj vratiti Jane na prijestolje.
Nakon njegove smrti dugo vremena kružile su glasine da Eduard u stvari nije mrtav nego živi pod drugim imenom. Glasine su vjerovatno nastale kada je narod saznao da je kraljeva smrt čuvana kao tajna nekoliko dana. Nekoliko ljudi se počelo predstavljati kao Eduard, želeći se dokopati prijestolja i kraljevske moći. Ovi šarlatani bili su relativno česta pojava tokom Marijine vladavine, a pojavljivali su se i za vrijeme Elizabetine. Ovo je potaklo američkog pisca Marka Twaina da u 19. vijeku napiše roman Kraljević i prosjak, koji je bio bio tema i za neke od igranih i animiranih filmova tokom 20. vijeka.
| Prethodi: | Kralj Engleske i Irske | Slijedi: |
| Henrik VIII | Ivana/Marija I |
Reference
[uredi | uredi izvor]
