Celer

Celer
Apium graveolens
Sistematika
Carstvo	Plantae
Divizija	Magnoliophyta
Razred	Magnoliopsida
Red	Apiales
Porodica	Apiaceae
Potporodica	Apioideae
Rod	Apium
Vrsta	A. graveolens
Dvojno ime
Apium graveolens L.

Ime celer potiče iz italijanskog seleri od latinskog selinon i grčkog sélīinon, σέλινον.

Karakteristike

Celer (latinski: Apium graveolens) je jednogodišnja ili dvogodišnja biljka mesnatog korijena, karakterističnog i ugodnog ukusa, iz porodice štitarki. Stabljika je gola, nazubljena i uzdužno usječena. Korijen čini gusto vretenasto isprepleten sistem korijenja, s tankim završetcima. U drugoj godini odrveni. Neke vrste imaju horizontalan korijen rizom, iz kog rastu tanki korijenčići. Iz korijena rastu jake lisne stabljike 30 do 100 cm, na čijem kraju se razvijaju listovi, slični listovima peršuna, samo nešto tamniji, sjajniji i veći. Jednostavni, lepezasto naizmjenično uredani listovi, imaju peteljku s kožastim zglobom lista. Listovi su 0,5 cm do 5 cm dugi. Listovi su odvojeni, a cvast čine rijetki cvjetovi na kratkim stabljikama. Nemaju čašicu, a latice su 0,5 mm duge i bijele. Imaju jajast, gotovo okrugli oblik, sa podmlađenim usječenim vrhom. Peteljke su kratke i konično zadebljane. Plodovi su zaobljeni na krajevima ili elipsasti i sa starana pljosnati 1,5 do 2 mm široki. Imaju jasno izraženih 5 rebara. Sjeme je pljosnato.

Hemijski sastav

Celer sadrži u svim dijelovima biljke eterična ulja, koja mu daju specifičnu aromu. Broj hromozoma iznosi 2n = 22.

Upotreba

Upotrebljava se u supama i čorbama, kao i u raznim varivima gdje ima dosta povrća. Također se može pripremati i kao samostalno varivo (poznat je irski stew). Listovi se upotrebljavaju u salatama, supama i sitno sjeckani za posipanje serviranih i gotovih jela. Osušeno sjeme celera upotrebljava se kao poseban začin. Najčešće se upotrebljava samljeveno sjeme koje se pomiješa sa solju te se dobije tzv. celer-so. Sjeme celera upotrebljava se i u farmaciji kao sredstvo za smirenje, a služi i za pokrivanje ukusa medikamentima.

Rasprostranjenost

Rasprostranjen je u obe hemisfere u umjerenom pojasu. U tropskim krajevima uspjeva u maloj količini samo na višim nadmorskim visinama. U starom Egiptu u vremenu između 1200. i 600. godine p. n. e. prema zapisima, biljka je služila kao ljekovita biljka. U Grčkoj se koristi i druge namjene, a Rimljani ih preuzimaju od Grka. Nakon seobe naroda od 9. stoljeća ponovno je u upotrebi. U srednjem vijeku i vrijeme renesanse koristi se za lječenje. Današnje varijante potiču iz 17. stoljeća.

Također pogledajte

• Lista začina