Claude Debussy
| Claude Debussy | |
|---|---|
| impresionizam | |
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Achille-Claude Debussy 22. kolovoza 1862.  Saint-Germain-en-Laye, Francuska |
| Smrt | 25. ožujka 1918. Pariz, Francuska |
| Supružnik | Rosalie Texier Emma Bardac |
| Partner | Marie-Blanche Vasnier Gabrielle Dupont Thérèse Roger |
| Djeca | Claude-Emma Debussy |
| Rodbina | Manuel-Achille Debussy (otac) Victorine Manoury Debussy (majka) |
| Profesionalne informacije | |
| Obrazovanje | Konzervatorij u Parizu |
| Instrumenti | klavir |
| Zanimanje | kompozitor, kritičar |
| Opus | |
| Mentori | Antoine Marmontel |
| Znamenita djela | |
| |
| Nagrade | |
| |
Achille-Claude Debussy (22. august 1862. - 25. mart 1918.) bio je francuski kompozitor. Stvarao je u okviru muzičkog impresionizma, a zajedno s Mauriceom Ravelom, smatra se jednim od najistaknutijih predstavnika ovog muzičkog stila. On sam odbacivao je takav naziv kada se radilo o njegovim djelima. Debussy se smatra jednim od najoriginalnijih muzičkih umova na prelazu u 20. vijek. Okretanjem od uglavnom germanskog načina muzičkog izražavanja i kompozitora poput Bacha, Mozarta, Beethovena, Brahmsa do uključivanja ne-evropskih harmonija, posebno ruskih i javanskih Debussy je tražio modernu muziku koja će prenijeti emocije i uticati na estetski senzibilitet izvan konvencionalnih kulturnih tvorevina. Njegove pjesme dovode u pitanje samu osnovu zapadnih oblika i tematske organizacije u muzici. Ne uzimajući u obzir tradicionalne ideje akord strukture i tonaliteta, Debussy je tražio prije svega osjećaj svjetla, boje, nijanse, i atmosfere u njegovim djelima. On nije samo jedan od najuticajnijih francuskih kompozitora, već je i središnja figura evropske muzike na početku 20. vijeka.
Njegova muzika predstavlja prelaz između muzike kasnog romantizma i modernizma 20. vijeka.
Imao je veliki uticaj na druge kompozitore poput: Bartoka, Weberna, Arnolda Schönberga i Varesea. Stravinski je jednom izjavio:
"Muzičari moje generacije i ja sam, dugujemo najviše Debussyju."
U francuskim književnim krugovima, ovo razdoblje je poznato kao simbolizam, strujanje koje je direktno inspirisalo Debussyja kao kompozitora i kao aktivnog člana kulturnog društva. Živio je u razdoblju stalne političke nestabilnosti. Napustio je svoju prvu suprugu i nastavio održavati odnose s drugim udatim ženama. Samo njegova druga supruga Emma Bardac, zajedno sa njihovom kćerkom Chouchou je donijela trajnu ljubav u njegov život. Debussy je umro od raka u 55-oj godini života.
Claude Achille Debussy je rođen u Sain-Germain-en-Layeu 1862. kao najstariji od petero djece. Njegov otac Manuel-Achille Debussy imao je vlastitu prodavnicu keramike, a njegova majka je bila krojačica. Počeo je svirati klavir u četvrtoj godini kod italijanskog učitelja Ceruttijs. Godine 1871. mladi Debussy je dobio pažnju Marie Mauté de Fleurville, koja je tvrdila da je Chopinova učenica i on joj je uvijek vjerovao, iako se nikada nije tačno utvrdilo je li to istina. Njegov talent je postao očit 1872. kada je upisao Pariški Konzervatorij u dobi od jedanaest godina. Na konzervatoriju je proveo svojih sljedećih dvanaest godina života i za to vrijeme se susreo s mnogim drugim važnim osobama iz tog razdoblja.
Već u početku Debussyjev talent je bio i više nego očit. Debussy je često eksperimentisao i izazivao stroga učenja Akademije. Više je volio disonance i intervale koji nisu bili popularni u to vrijeme. Poput Gorgesa Bizeta, Debussy je bio brilijantan pijanista i mogao je imati profesionalnu karijeru da je tako htio. Djela koja je najčešće izvodio bila su Beethovenove, Schumannove i Weberove sonate i Chopinova Balada broj 2, stavak iz Klavirskog koncerta broj 1 i Chopinov Allegro de Concert, relativno nepoznato djelo koje zahtijeva još viši stepen virtuoznosti nego ijedan drugi koncert.
Od 1880. do 1882. živio je u Rusiji kao učitelj muzike djeci Nadežde von Meck koja je bila mecena Čajkovskog. Uprkos Meckovoj bliskosti s Čajkovskim, Čajkovski je imao mali ili nikakav uticaj na Debussyja. U septembru 1880. Nadežda von Meck je poslala Debussyjev Danse bohémienne Čajkovskom na čitanje. Mjesec dana kasnije on joj je u pismu odgovorio:
To je veoma lijepo djelo, ali je daleko prekratko. Niti jedna ideja nije izražena u potpunosti, forma je užasno zgrčena i također nedostaje jedinstva
. Debussy nikada nije objavio to djelo; rukopis je ostao u porodici von Meck i kasnije je bilo prodano B. Shottovom sinu u Mainzu gdje je objavljeno 1932. Više uticaja na Debussyja je imalo njegovo blisko prijateljstvo s madame Casnier, pjevačicom koju je upoznao početkom svoga rada kao korepetitor kako bi zaradio nešto novaca. Ona je dala Debussyju emocionalnu i profesionalnu podršku i uticala je na njegove prve pjesme, inspirisane radom simboliste Paula Verlaina.
Kao pobjedniku Prixa de Rome sa svojom kompozicijom L'Enfant prodigue pripala mu je stipendija na Académie des Beaux-Arts koja je uključivala i četverogodišnji boravak u Villi Medici, Francuskoj Akademiji u Rimu. Prema pismima koje je Debussy pisao madame Vasnier, možda kako bi stekao njenu naklonost, opisao je umjetničku atmosferu kao ustajalu, društvo dosadno, hranu lošu, samostanske prostore odvratne. Nisu mu odgovarali ni užici Rima, niti mu se sviđala italijanska opera. Često je bio depresivan i nije mogao komponovati, ali inspiraciju je našao u djelima Franz Liszta.
Debussy je napokon napisao četiri djela koja su bila poslana Akademiji: simfonijsku pjesmu Zuleima, prema tekstu Heinricha Heinea; orklestralno djelo Printemps; kantatu La damoiselle élue koju su kritikovali kao "bizarnu"; i Fantaisie za klavir i orkestar. Treće djelo je bilo prvo u kojem su se nazirale muzičke karakteristike njegovog kasnijeg opusa. Četvrto djelo je zasnovano na muzici Césara Francka i kasnije ga je Debussy sam povukao. Akademija ga je opisala kao "provokativnog i neobičnog" i nadali su se nečem boljem od tako nadarenog studenta.
Za vrijeme njegove posjete Bayeruthu 1888. - 1889. Debussy je bio pod uticajem vagnerijanske opere. Nakon smrti Richarda Wagnera godine 1883. kult vagnerizma je bio na vrhuncu. Debussy je, poput mnogih mladih muzičara tog vremena reagovao pozitivno na Wagnerovu osjetilnost, kvalitetnu formu i jake harmonije, ali Wagnerova ekstrovertna emocionalnost nije bila po Debussyjevom ukusu. Wagnerov uticaj je vidljiv u "La damoiselle élue" i u djelu Cinq poéme de Baudelaire. Druge pjesme toga perioda, uglavnom verlainevskog ugođaja – Ariettes oubliées, Trois mélodies (Tri melodije), i Fêtes galantes su više hirovitog ugođaja. Otprilike u to vrijeme Debussy je upoznao Erika Satiea koji je imao sličan pristup kompozicijama i imenovanju djela. Tada su obojica kompozitora bili boemi koji su se borili s novčanim dugovima.
Debussyjev muzički stil je počeo u cjelosti nastajati 1890 pod uticajem: Eric Satiea, impresionističkih slikara, koji su odbacivali zastupljenost u slikarstvu, i simbolističkih pjesnika, koji su osuđivali važnost ideja. On je kritikovao realizam i programsko pisanje, umjesto toga stvara stil koji će biti za muziku što su Manet, Renoir i Cezanne u slikarstvu i Stéphane Mallarmé u poeziji. Kao suprotnost ogromnim djelima Wagnera i ostalih kasno-romantičkih kompozitora, Debussy je radio kraće, pristupačnije oblike muzičkih djela. Suite bergamasque (1890.) ujedinjuje kićenost rokokoa s modernim cinizmom i mozaičnošću. Suita sadrži jedno od najpoznatijih njegovih djela, Clair de Lune (Mjesečina). Debussyjev "Gudački kvartet u g molu" iz (1893.) je predstavljao prekretnicu poslije koje su nastala njegova kasnija, harmonijski izazovnija muzička djela. U ovom djelu je najviše koristio frigijski modus i također koristi manje standardne ljestvice, poput cjelotonske, koja stvara osjećaj rijeka, prozračne harmonije. U ovim djelima koristi jednu, stalnu temu i odvaja se od tradicionalnog A.B.A. oblika.
Pod uticajem Mallarméa, Debussy je napisao jedno od svojih najpoznatijih djela, revolucionarno Prélude à l'après-midi d'un faune (Preludij za poslijepodne jednog fauna), istinski originalno u formi i izvedbi. Kao kontrast velikim orkestrima, koji su bili česti u vrijeme kasnog romantizma, Debussy je komponovao ovo djelo za manji ansambl, naglašavajući instrumentalnu boju i boju zvuka.
Tri Nokturna (1889.) uključuju karaktaristike studija u prikrivenoj harmoniji i teksturi poput one prikazane u Nuages (Oblaci), bogatstvo u Fêtes i cjelotonsku ljestvicu u Sirènes (Sirene). Suprostavljajući se vagnerijanskoj operi, Debussyjev Pelléas et Mélisande bila je premijerno prikazana 1901., deset godina nakon što je napisana. To je bila njegova jedina opera, a zasnovano na libretu Mauricea Maeterlincka. Opera je postigla izuzetan uspjeh i imala je veliki uticaj na mlađe francuske kompozitore, poput Mauricea Ravela. Ova djela su unijela potpuno novu tečnost ritma i boje u zapadnjačku muziku.
La Mer (More) (1903. – 1905.) je sastavljen više kao simfonijski oblik s finalom koji razrađuje temu iz prvoga stavka, iako u srednjem stavku, Jeux de vauges, napreduje puno manje direktno i s više varijacija boje. Kritike su opet bile strogo podijeljene. Neki kritičari su smatrali da je djelo manje suptilno i manje misteriozno od njegovih prijašnjih djela, čak i da ide korak unazad.
Pierre Lalo se požalio
Ja niti ne čujem, niti vidim, niti osjećam more
. Drugi su veličali njegovu moć i šarm, njegovo izvanredno oduševljenje i brilijantnu fantaziju i njegove jake boje i izrazite linije.
Za vrijeme ovog perioda Debussy je puno komponovao za klavir. U grupi djela nazvanih Pour le piano (Za klavir, 1901.) koristi se bogatim harmonijama i teksturama koje su kasnije bile vrlo važne u jazz muzici. Njegov prva zbirka Images pour piano (Slike za klavir, 1904. – 1905.) kombinuje harmonijski novitet s poetskom sugestijom: Reflets dans l'eau je muzički opis žuborenja vode; Hommage à Rameau, drugo djelo, je sporo i čeznutljivo nostalgično. Kao inspiraciju koristi melodiju od Jean-Philippe Rameaua, Castor et Pollux.
Izazovan Estampes za klavir (1903.) daje naznake egzotičnih lokacija. Debussy je došao u kontakt s javanskom muzikom za vrijeme Pariške Exposition Universelle održane 1889. U djelu Pagodes' vidljiv je direktan uticaj u kojem je ciljao na izazovnost pentatonskih struktura koje su česte u javanskoj muzici. Debussy je komponovao Svitu iz dječjeg ugla (Children's Corner Suite) iz 1909. za svoju kćer, Claude-Emmu. Svita sadrži neke osobine klasicizma – početno djelo Doctor Gradus ad Parnassum odnosi se na zbirku klavirskih djela Muzia Clementija Gradus ad Parnassum kao i na novi talas američke "cakewalk" muzike. U popularnom finalnom djelu svite, Golliwog's Cakewalk, Debussy se na neki način izruguje Richardu Wagneru parodirajući početnu melodiju Wagnerovog preludija u Tristanu i Isoldi.
Prva od ukupno dvanaest zbirki Preludija (Preludes) (1910.), je njegovo najuspješnije djelo za klavir. Često su uspoređivani sa preludijima Frederica Chopina. Debussyjevi preludiji su prepuni bogatim, neobičnim i izazovnim harmonijama. Zbirka uključuje popularno djelo Djevojka lanene kose (La Fille aux Cheveux de Lin) i Potonula katedrala (La Cathédrale Engloutie). Debussy je želio da ljudi intuitivno interpretiraju ta djela, stoga je stavio naslove tih djela na sam kraj kompozicije nadajući se da publika neće stvarati stereotipne slike slušajući ih.
Od opširnijih djela komponovao je orkestralno djelo Iberia (1907.), koje je započeo kao djelo za dva klavira, tipičnu mješavinu španskih aluzija, kratkotrajne impresije i muzike za misterioznu dramu Gabriela d'Annunzija, Le martyre de St. Sébastien. Bogato i dramatično djelo koje je napisano u samo dva mjeseca izvanredno sadržava kasno antičku modalnu atmosferu koje se inače samo dotakao u relativno kratkim klavirskim djelima.
Za vrijeme ovog perioda, Debussy je postao popularniji i uskoro je radio kao dirigent u cijeloj Evropi, često izvodeći Pelléas, La Mer (More) i Prélude à l'après-midi d'un faune (Preludij za poslijepodne jednog fauna). Također je povremeno radio i kao muzički kritičar kako bi dopunio svoju zaradu kao dirigent i zaradu od klavirske poduke. Debussy je izbjegavao analitičku disekciju i pokušaje da muzikom stvori slike,
Moramo pod svaku cijenu sačuvati ovu čaroliju svojstvenu muzici, budući da je muzika, od svih umjetnosti, najbliža čaroliji
. Debussy je od svega bio najentuzijastičniji oko djela Richarda Straussa, Igora Stravinskog, Chopina, kojeg je jako cijenio, Johanna Sebastiana Bacha i Mozarta. Također je smatrao Liszta i Beethovena genijima kojima je nekada nedostajalo malo ukusa. Schubert i Mendelssohn su prošli mnogo gore. Kasnije je njihova djela opisao kao "jednostavne i lagane notacije".
Debussyjeve harmonije i slaganja akorda su često disonance bez ikakvih formalnih rješenja. Za razliku od svojih prijašnjih djela, u ovom periodu više ne skriva disonantne akorde u bogatim harmonijama. Oblici su više iregularni i fragmentirani. Ove akorde, za koje se čini da nemaju rješenje, je Debussy opisao kao "lebdeće akorde" i bili su korišteni da bi namjestili ton i ugođaj u mnogim njegovim djelima. Cjelotonska ljestvica dominira u Debussyjevim kasnim djelima.
Njegove zadnje dvije zbirke djela za klavir Etide (Études) iz 1915. interpretiraju slične varijacije stila i teksture kao isključivo klavirske vježbe i uključuju djela koja razvijaju nepravilni oblik do krajnosti kao i kod drugih pod uticajem Stravinskog. Rijetkost u ovim djelima je u zadnjoj zbirci pjesama: Tri pjesme po Mallarmeu (Trois poèmes de Mallarme) iz 1913. i Sonati za flautu, violu i harfu iz 1915.
U sonatama od 1915. – 1917. godine dolazi do nagle promjene stila. Ova djela sadrže karakteristike njegovih ranijih djela, ali također idu i naprijed, s elegantnijim i laganijim strukturama. Uprkos jednostavnijim teksturama, u Violinskoj sonati iz 1917. ostaje neosporno bogatstvo u samim akordima. Ova promjena ima neke osobine neoklasicizma koji je postao popularan nakon njegove smrti. Debussy je planirao šest sonata, ali je ovaj plan osujećen njegovom smrću 1918., tako da je dovršio samo tri ( za violončelo, za flautu, violu i harfu te violinsku sonatu).
Zadnje Debussyijevo orkestralno djelo, balet Igre (Jeux) iz 1912., napisano za Ruske balete Sergeja Djagiljeva, sadrži neke od njegovih najčudnijih harmonija i tekstura u obliku što se slobodno kreću kroz vlastito polje spajanja motiva. U početku je ovaj balet bio zasjenjen Posvećenjem proljeća Igora Stravinskog, napisanog iste godine kao i Jeux, a koji je premijerno izveo isti baletni ansambl samo dvije sedmice poslije. Nekoliko decenija poslije kompozitori kao što su Pierre Boulez i Jean Barraque su pokazali sličnosti sa serijalizmom u radu Antona Weberna. Ostala, kasnija djela, uključujući i balete Khamma iz 1912. i Kutija igrački(La boîte à joujoux) iz 1913. su ostala nedovršene orkestracije, ali su ih kasnije dovršili Charles Koechlin i Andre Caplet, koji su također pomogli Debussyju s orkestracijom Giguesa iz Images pour orchestre i Le martyre de St. Sebastien.
Druga serija Preludija za klavir iz (1913.) ističu Debussya u vrhu avangarde, koji ponekad koristi disonantne harmonije da bi probudio raspoloženja i slike (pogotovo u tajanstvenoj Canope). Pijanist Claudio Arrau smatrao je djelo jednim od najvećih Debussyjevih preludija:
Čudo je da je stvorio, s tako malo nota, nešto ovako duboko
.
Iako je Pelleas bila jedina završena Debussyjeva opera, započeo je nekoliko opera koje su ostale nezavršene, a njegova padajuća koncentracija, stalno odugovlačenje i slabo zdravlje su mogući razlozi. Završio je neke djelimične muzičke nacrte i neka neobjavljena libreta za opere koje se zasnivaju na Poeovim djelima: Vrag iz zvonika (Le diable dans le beffroi) iz 1902. – 1912.) i Pad kuće Usher La chute de la maison Usher iz 1908. – 1917.), kao i za opere koje je razmatrao, a zasnivale su se na Kako vam drago (Williama Shakespearea) i La legende de Tristan J. Bediera.
Budući planovi, poput američke turneje, još notnih zapisa za balet i revizija Chopinovih i Bachovih djela za ponovno objavljivanje su prekinuti dolaskom Prvog svjetskog rata i ozbiljnom promjenom nagore u Debussyjevom zdravlju. Operacija 1915. samo je kratkotrajno ublažila to stanje.
Debussy je vodio nemiran privatni život. Sa 18 godina započeo je osmogodišnju aferu s madame Blanche Vasnier, ženom uglednog pariškog advokata. Vezu je prekinuo Debussyjev odlazak u Rim. Nakon povratka u Pariz, živio je u divljem braku s Gabrielle Dupont devet godina, a zatim se 1899. oženio za njenu prijateljicu Rosalie (Lily) Texier. Iako je Texier bila nježna, praktična žena koju su voljeli Debussyjevi prijatelji i saradnici, njega je nervirala njena ograničenost i nedostatak osjećaja za muziku.
Zbog toga je napustio Texier 1904. i pošao za Emmom Bardac, ženom pariškog bankara i majkom jednog od njegovih studenata. Nasuprot Taxier, Bardac je bila profinjena, briljantan sagovornik i bila je amaterska pjevačica. Izbezumljena Texier, kao i Dupont prije nje, pokušala je počiniti samoubistvo pištoljem. Skandal je natjerao Debussyja i Bardac (koja je već nosila njegovo dijete) da pobjegnu u Eastbourne u Engleskoj, gdje je dovršio svoju simfonijsku svitu More(La Mer). Par se vjenčao 1908. godine.
Njihova kćer se zvala Claude-Emma, poznata i kao Chou-Chou, kojoj je posvećena Svite iz dječjeg ugla. Claude-Emma je nadživjela svog oca jedva godinu, kad je i umrla zbog epidemije difterije 1919.
Umro je u Parizu, 25. marta 1918. od raka debelog crijeva. Za vrijeme Prvog svjetskog rata situacija u Francuskoj je bila očajna i okolnosti nisu dopuštale da se održi počasni javni pogreb ili ceremonija s nekrolozima. Pogrebna povorka prošla je kroz puste ulice, uništene njemačkim napadima. Sahranjen je na malom groblju Cimetière de Passy, izolovanom iza Trocadéra.
Francuska kultura od onda slavi Debussyja kao jednog od najistaknutijih predstavnika Francuske.
Na Debussyja se gledalo kao na neku vrstu muzičkog heretika. Dok je bio na Konzervatoriju šokirao je svoje učitelje s nerazriješenim sedmicama (akordima), paralelnim dominantnim akordima, i kontrapunktom u paralelnom kretanju. Na sve ovo on je odgovarao:
Ja mogu samo praviti moju vlastitu muziku
. Pisao je svoju vlastitu muziku i nije bio podređen ograničenjima klasicizma i wagnerijanskim pretjerivanjima. Tema muzičkog djela kod njega je bila od sekundarne važnosti, dok su svjetlo, boja, nijansa i atmosfera bili važniji. U tu svrhu je koristio specijalne efekte sa pojedinačnim akordima, kao sredstvo za projiciranje boje radije nego kao njihov odnos prema akordima koji su prethodili ili onih koji ih slijede. Saint-Saëns je savjetovao svog prijatelja Faurea: "da pogleda Debussyjevo djelo za dva klavira s riječima da je to je nevjerojatno, a da bi kompozitoru trebalo biti zabranjeno po svaku cijenu ulazak na Institút zbog njegovih zvjerstava."
Najznačajnije karakteristike Debussyjeve muzike su:
- blještavi prelazi i cijela mreža oblika koji skreću pažnju s povremenog nedostatka tonaliteta
- česta upotreba paralelnog nizanja akorda koji, u osnovi, uopšte nisu harmonije, već su "melodije akorda" koji obogaćuju jednoglasje
- bitonalnost ili barem bitonalni akordi
- upotreba cjelotonske i pentatonske ljestvice
- nenajavljene modulacije, bez ikakvog harmonijskog mosta
Prema Rudolphu Rétiju, Debussyjev uspjeh je sinteza monofonije utemeljene na "melodijskom" tonalitetu s harmonijama koje su različite od onih "harmonijskog" tonaliteta.Upotreba izraza "impresionizam" na Debussyja i na muziku na koju je on uticao je intezivna tema debate koja se vodi unutar akademskih krugova. Jedna strana navodi da je taj izraz krivo upotrijebljen i da je neprikladan naziv kojeg je i sam kompozitor negirao. Suprotna strana tvrdi da, iako je Debussy iskazao negativnu kritiku prema tom izrazu, da je to bilo samo pod uticajem negativnih stavova kritičara prema njegovoj muzici.
Budući da je Debussy obraćao pažnju na raspoloženje i boju pri komponovanju, neobično je za otkriti da (prema jednom autoru) mnoga njegova najveća djela imaju strukturu prema matematičkim modelima i to bez upotrebe klasične strukture poput sonatnog oblika. Howat pretpostavlja da neka Debussyjeva djela mogu biti podijeljena u odlomke koji odražavaju zlatni rez, često prema brojevima standardnog Fibonaccijevog niza. Ponekad se čini da ti odlomci prate standard odlomaka ukupne strukture. U drugim djelima naglašavaju druge važne osobine muzike. Na primjer: Uvod u Razgovor vjetra i mora ("Dialogue du vent et la mer") i u Moru može se podijeliti u 5 odlomaka po 21, 8, 8, 5 i 13 taktova po dužini. Središte zlatnog reza nalazi se u 34-om taktu ove strukture i nagoviješteno je uvođenjem trombona uz upotrebu glavnoga motiva iz sva tri stavka koja su korištena u centralnom odlomku oko te tačke. Istovremeno, Howat priznaje da u mnogo Debussyjevih djela (uglavnom kasnih) nije uspio pronaći dokaze zlatnog reza.
Claude Debussy, uz druge značajne kompozitore poput Igora Stravinskog, tražio je da istražuje nove i inovativne načine za proširenje harmonijskog jezika i tako se udaljiti od germanskog uticaja iz prethodna dva vijeka. Bio je to njihov stav da je zapadna harmonija iscrpila svoje potencijale kao moćna emotivna sintaksa do kraja 19. vijeka. Poput Stravinskog, tražio je inspiraciju u neevropskim harmonijama, koje je ugrađivao u njegovu muziku, bez smatranja iste "bezbožnom", u smislu podrivanja njene sinhronizacije s fizikom zvuka. Nakon što je čuo zvukove javanske gamelan muzike u Parizu 1889. Debussy je postao zaljubljen u egzotične harmonije, ritmičke, melodijske i orkestracione karakteristike ove izrazito nezapadne muzike i počeo je sjedinjavanje tih elemenata u svojim djelima. To je smatrano kao radikalno udaljavanje od teutonskog uticaja Bacha, Beethovena i Brahmsa. Claude Debussy je naširoko smatran jednim od najuticajnijih kompozitora 20. vijeka. Njegove harmonije, koje su bile smatrane radikalnima u njegovo vrijeme, su uticale na gotovo svakog većeg kompozitora 20. vijeka, pogotovo na muziku Igora Stravinskog, Olivera Messiaena, Bélu Bartóka, Pierrea Bouleza, Henrija Dutilleuxa i na minimalističku muziku Stevea Reicha i Philipa Glassa. Također je uticao i na japanskog kompozitora Torua Takemitsua. Uticao je i na mnoge poznate jazz muzičare, naročito Billa Evansa, Theloniousa Monka, Dukea Ellingtona, Antoinia Carlosa Jobima, Jimmyja Giuffrea i Brada Mehladua.
Na temelju grčkog mita "Sirene" Debussy komponuje orkestralni komad u kojem su korišteni ženski glasovi bez riječi. To je bio njegov treći dio "Nokturna" koji je inspirisao Gustav Holstov "Neptun" iz njegove svite "Planete."
- Debussy Arhivirano 2013-03-14 na Wayback Machine-u na funtrivia.com
- Debussy na newworldencyclopedia.org
- Politoske, Daniel T.; Martin Werner (1988). Music, Fourth Edition. Prentice Hall. pp. 419. ISBN 0-13-607616-5.
- Léon Vallas: Claude Debussy - His Life and Works
- Greene's Biographical Encyclopedia of Composers
- Harold C. Schonberg, The Great Pianists, p. 343
- Concerts where Debussy appeared as a pianist
- Archangel Fashion Cat (.ed) (2002-01-23). "Claude Debussy - the Composer". BBC h2g2. Retrieved on 2007-04-20.
- Alexander Poznansky, Tchaikovsky: The Quest for the Inner Man, p. 375
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 70
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 77
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 82
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 158-9
- Brent Hugh. "Claude Debussy and the Javanese Gamelan". brenthugh.com. Retrieved on 2007-01-27.
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 180-5
- Steve Bryson (2003-11-16). "Canope (Preludes, Book II, 1913)". Steve's Debussy Page. Retrieved on 2007-04-19.
- https://web.archive.org/web/20021107183047/http://homepage.mac.com/stevepur/music/debussy_plays.html
- Reti, Rudolph (1958). Tonality, Atonality, Pantonality. Westport, CT: Greenwood Press. ISBN 0-313-20478-0.
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 161
- Howat, Roy (1983). Debussy in Proportion: A musical analysis. Cambridge University Press. ISBN 0-521-31145-4.
