Bruno Schulz
| Bruno Schulz | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 12. 7. 1892. |
| Smrt | 19. 11. 1942. (dob: 50) |
| Nacionalnost | Poljska |
| Etnicitet | Jevrej |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | pisac, književni kritičar, nastavnik likovnih umjetnosti |
| Opus | |
| Književni pravac | modernizam, magijski realizam |
| Znamenita djela | |
| Inspiracija | |
Bruno Schulz (Drohobycz, Ukrajina, 12. juli 1892. – Drohobycz, 19. novembar 1942.), poljski pisac i profesor crtanja.
Bruno Schulz smatra se jednim od najvećih dometa poljske i evropske proze između dva svjetska rata, pa i 20. vijeka. Jevrejskog je porijekla, sin skromnih trgovaca. Život skončao tako što ga je jedan nacista ustrijelio na ulici.
Bruno Schulz je rođen u Drohobyczu u današnjoj Ukrajina, tada u austrijskoj Galiciji. Bio je sin lavovskog jevrejina Jakuba Schulza, trgovca tekstila, i njegove supruge Henrietta Kuhmerker. Porodica je imala petero djece. Od 1902. do 1910. pohađao je srednju školu Władysław Jagiełło u Drohobychu, gdje je diplomirao s odličnim uspjehom. Vrlo ranoj dobi pozanimao je se za umjetnost.
Zatim je studirao arhitekturu na Lavovskoj politehnici. Studij mu je prekinula bolest 1911., ali ga je nastavio 1913. nakon dvije godine oporavka. Godine 1917. kratko je studirao arhitekturu u Beču. Na kraju Prvog svjetskog rata, kada je Schulz imao dvadesetšest godina, gradić Drohobycz je postao dio novorođene poljske Druge Republike. Schulz se vratio u srednju školu Władysław Jagiełło, podučavajući crtanje od 1924. do 1941. Njegov posao zadržao ga je u rodnom gradu. Iako nije volio podučavanje, očito je zadržao svoj posao samo zato što mu je to bio jedini izvor prihoda. Također se zabavljao pričajući svojim studentima priče tijekom nastave.
Schulz je razvio svoju izuzetnu maštu u roju identiteta i nacionalnosti: bio je Židov koji je mislio i pisao na poljskom, tečno je govorio njemački, uronjen u židovsku kulturu, ali nije bio upoznat s jidiš jezikom. Crpio je nadahnuće iz specifičnih lokalnih i etničkih izvora, gledajući unutra i blizu doma, a ne svijeta općenito. Izbjegavajući putovanja, radije je ostajao u svom provincijskom rodnom gradu, koji je tijekom njegova života pripadao ili se oko njega sukobljavao uzastopnim državama: Austro-Ugarskoj (1792–1919); kratkotrajna Zapadnoukrajinska Narodna Republika (1919); Druga Poljska Republika (1919–1939); sovjetska Ukrajina od invazije na Poljsku 1939.; i, tijekom operacije Barbarossa, nacistička Njemačka nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez 1941. Njegovi spisi izbjegavali su izričito spominjanje svjetskih događaja iz tog razdoblja.
Schulza su utjecajni kolege obeshrabrili da objavi njegove prve kratke priče. Međutim, njegove su težnje osvježene kada je nekoliko pisama koje je napisao prijateljici Debori Vogel, u kojima je dao vrlo originalne izvještaje o svom samotnjačkom životu i pojedinostima iz života svoje obitelji i sugrađana, dospjelo u javnost. Spisateljica Zofia Nałkowska Potaknula je Schulza da ih objavi kao kratku prozu. Objavljeni su kao Dućani cimeta (Sklepy Cynamonowe) 1934. U zemljama engleskog govornog područja najčešće se nazivaju Ulica krokodila, što je naslov izveden iz jednog od njegovih poglavlja. Dućane cimeta tri godine kasnije slijedi Sanatorij pod Klepsidrom (Sanatorij Pod Klepsydrą). Izvorne publikacije ilustrirao je Schulz. U kasnijim izdanjima njegovih djela, međutim, te su ilustracije često izostavljene ili loše reproducirane. Godine 1936. pomogao je svojoj zaručnici, Józefini Szelińskoj[α 1], prevesti Franza Kafkinog Procesa na poljski. Godine 1938. dobio je prestižnu nagradu Zlatni lovor Poljske akademije književnosti.
Godine 1939., nakon nacističke i sovjetske invazije na Poljsku u Drugom svjetskom ratu, Drohobycz je okupirao Sovjetski Savez. U to vrijeme se znalo da je Schulz radio na romanu pod nazivom Mesija, ali nijedan trag rukopisa nije preživio njegovu smrt. Kada su Nijemci pokrenuli svoju operaciju Barbarossa protiv Sovjeta 1941., prisilili su Schulza u novoformiranom drohobyičkom getu zajedno s tisućama drugih lišenih Židova, od kojih je većina nestala u logoru Belzec prije kraja 1942.. Nacistički časnik Gestapoa, Felix Landau[α 2], međutim, divio se Schulzovom umjetničkom djelu i pružio mu zaštitu u zamjenu za slikanje murala u njegovoj rezidenciji u Drohobyczu. Nedugo nakon što je završio posao 1942., Schulz je hodao kući kroz arijsku četvrt sa štrucom kruha, kada ga je drugi časnik Gestapoa, Karl Günther, upucao iz malog pištolja i ubio ga. Ovo ubojstvo bila je Güntherova osveta za ubojstvo njegovog «osobnog Židova», zubara po imenu Löw, kojeg je Landau dao ubiti. Kasnije je Schulzov mural prebojan i zaboravljen, da bi ponovno bio otkriven 2001. godine.
- Dućani cimetne boje (Sklepy cynamonowe, 1934.) prva je Schulzova autobiografska zbirka pripovjedaka, u kojoj, kako autor sam navodi "pokušava rekonstruirati povijest jedne obitelji, jedne kuće u provinciji - ne od njenih realnih elemenata, događaja i karaktera ili istinskih sudbina, već istražujući mitski sadržaj iznad njih, konačni smisao te povijesti."
- Sanatorij pod Klepsidrom (Sanatorium pod Klepsydrą, 1937.) druga je njegova zbirka pripovjedaka kojom je znatno utjecao na mnogobrojne svjetske pisce.
