Ärkamisaeg
Ärkamisaeg, odnosno Estonski narodni preporod ili Estonsko narodno buđenje, označava period estonske historije u kojem se kod Estonaca probudila nacionalna svijest i želja za nacionalnim samoodređenjem. Smatra se kako je Ärkamisaeg počeo oko 1850. godine, kada su pučani u Estoniji dobili veća građanska prava, a završio je uspostavom Republike Estonije 1918. godine. Termin se ponekad koristi i za nacionalno buđenje tokom sovjetskog perioda (1987. i 1988. godine).[1]
Iako je estonski narodni preporod fenomen XIX. vijeka,[2] etnička se svijest među pismenim pripadnicima srednje klase počela razvijati još i ranije.[3] Već u XVIII. vijeku, među populacijom se počeo širiti novonastali izraz eestlane (srpskohrvatski: "estonski"), zajedno s već postojećim maarahvas (srpskohrvatski: "seoski puk"), posebice u tadašnjim gubernijama Estoniji i Livoniji u Ruskom Carstvu.[4] Sredinom tog stoljeća dolazi i do povećanog tiskanja knjiga na estonskom jeziku: brojka je s 18, koliko ih je bilo 1750-ih, skočila na 54, koliko ih je bilo 1790-ih; Biblija na estonskom tiskana je već 1739. godine. Do kraja vijeka, više od polovice odraslih seljaka bilo je pismeno. Prvi univerzitetski obrazovani intelektualci koji su sebe nazivali Estoncima, među koje spadaju Friedrich Robert Faehlmann, Kristjan Jaak Peterson i Friedrich Reinhold Kreutzwald, pojavili su se tokom 1820-ih godina. Ipak, vladajuća se elita u tom razdoblju još uvijek predominantno koristila njemačkim jezikom.
Garlieb Merkel, Baltički Nijemac i estofil, bio je prvi autor koji je Estonce tretirao kao ravnopravni narod. On je ubrzo postao ispiracija Estonskom narodnom preporodu, koji je bio modeliran prema kulturi Baltičkih Nijemaca prije XIX. vijeka. Međutim, sredinom XIX. vijeka, Estonci, među čijim su predvodnicima bili Carl Robert Jakobson, Jakob Hurt i Johann Voldemar Jannsen, postali su ambiciozniji u svojim planovima i težnjama, preorijentirajući se na Fince i njihov uspješni model narodnog preporoda, a djelomično i na narodni pokret Mladih Latvijaca u susjednoj zemlji. Značajni uspjesi iz tog perioda uključuju tiskanje nacionalnog epa, Kalevipoega, godine 1862. te organizaciju prvog festivala pjesama 1869. godine. Do kraja 1860-ih godina, Estonci više nisu bili voljni miriti svoje nacionalne interese s onima Baltičkih Nijemaca i njihove političko-kulturne hegemonije. S druge strane, preporoditelji su tada još uvijek imali povoljan odnos s Rusijom, međutim to se promijenilo tokom 1880-ih i 1890-ih godina s pokušajima prisilne rusifikacije estonskog puka.[3]
Godine 1881., osamnaest udruženja iz Estonije, inspiriranih memorandumom Carla Roberta Jakobsona, tražili su od ruskog cara Aleksandra III. uvođenje zemstava (koja su već postojala u većini Carstva), s jednakim pravom reprezentacije Estonaca i Baltičkih Nijemaca, te administrativnu unifikaciju estonskih teritorija. Deset godina kasnije, točnije 1891. godine, počeo je izlaziti i prvi estonski dnevni list, Postimees (sam list je postojao od 1857., ali je tek 1891. počeo izlaziti na dnevnoj bazi). Prema popisu stanovništva iz 1897. godine, prvom i jedinom provedenom na teritoriju Carstva, Estonci su imali drugu najvišu stopu pismenosti u Ruskom Carstvu nakon Finaca u Velikom Vojvodstvu Finskoj; radilo se o 96.1% populacije baltičkih provincija starije od 10 godina koja je govorila estonskim jezikom.[3][5] Gradovi su se vrlo brzo "estonizirali", a do 1897. godine, Estonci su sačinjavali dvije trećine urbane populacije u zemlji.[3]
Kao odgovor na pokušaje rusifikacije koji su se pokrenuli 1880-ih godina, estonski nacionalizam dobio je još izraženiji politički kontekst, a javni su intelektualci tražili sve veću autonomiju. Nakon Ruske revolucije iz 1905. godine, Estonci su zahtijevali slobodu tiska i udruživanja, univerzalno pravo glasa, ali i nacionalnu autonomiju.[6] Iako je nova vlast u Moskvi dala Estoncima minimalna prava, politička nestabilnost u periodu od 1905. do 1917. godine omogućila je Estoncima da pojačaju svoje aspiracije prema potpunoj nezavisnosti. Nakon Februarske revolucije 1917. godine, estonske su zemlje po prvi puta ujedinjene u sklopu autonomne gubernije Estonije, a nakon Oktobarske revolucije i boljševičkog preuzimanja vlasti u Rusiji, Estonija je 24. veljače 1918. godine proglasila nezavisnost.
- ↑ Kutsar, D. (1995). "Social change and stress in Estonia" . International Journal of Social Welfare 4.2, pp. 94–107.
- ↑ Gellner, Ernest (1996). "Do nations have navels?" Nations and Nationalism 2.2, 365–370.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Raun, Toivo U. (2003). "Nineteenth- and early twentieth-century Estonian nationalism revisited" . Nations and Nationalism 9.1, 129–147.
- ↑ Ariste, Paul (1956). "Maakeel ja eesti keel". Eesti NSV Teaduste Akadeemia Toimetised 5: 117–124.
- ↑ Kappeler, Andreas. Rußland als Vielvölkerreich: Entstehung, Geschichte, Zerfall. Munich: C.H. Beck, 1992. ISBN 3-406-47573-6
- ↑ Raun, Toivo U. (1984) The Revolution of 1905 in the Baltic Provinces and Finland. Slavic Review 43.3, 453–467.
- Petersoo, Pille (2007). Reconsidering otherness: Constructing Estonian identity. Nations and Nationalism 13.1, 117–133.
- Raun, Toivo U. (2003). Nineteenth- and early twentieth-century Estonian nationalism revisited. Nations and Nationalism 9.1, 129–147.
- Raun, Toivo U. (1986). The Latvian and Estonian national movements, 1860–1914. The Slavonic and East European Review 64.1, 66–80.
- Piirimäe, Helmut. Historical heritage: the relations between Estonia and her Nordic neighbors. In M. Lauristin et al. (eds.), Return to the Western world: Cultural and political perspectives on the Estonian post-communist transition. Tartu: Tartu University Press, 1997. ISBN 9985-56-257-7
- Nodel, Emanuel. Estonia: Nation on the Anvil. N.Y.: Bookman Associates, 1963.
- Raun, Toivo U. Estonia and the Estonians. 2nd ed. Stanford, CA: Hoover Institution Press, 1991. ISBN 0-8179-9131-X