The Rolling Stones
Ovo je glavno značenje pojma The Rolling Stones. Za prvi album ovog sastava, v. The Rolling Stones (album). |
The Rolling Stones | |
---|---|
Muzički rad | |
Period aktivnosti | 1962. - danas |
Žanr | rock R&B country |
Članovi | |
Trenutni članovi | Mick Jagger Keith Richards Ron Wood Charlie Watts |
Bivši članovi | Brian Jones Ian Stewart Dick Taylor Mick Taylor Bill Wyman |
Ostalo | |
Službene stranice | Rolling Stones |
The Rolling Stones je britanska rock grupa oformljena u travnju 1962.g. koja je postala poznata u 60-ima, a deluje i danas. Osnivači su bili: Brian Jones (gitara i usna harmonika), Ian Stewart (klavijature), Mick Jagger (vokal), Keith Richards (gitara), a početni sastav su upotpunili Bill Wyman (bas) i Charlie Watts (bubnjevi). Ime grupe su odabrali prema blues pjesmi koju je 1948.g. snimio Muddy Waters. Kao i druge britanske rock grupe tog doba nastali su pod utjecajem američkog rhythm and bluesa i ranog rock'n'rolla. Nisu se previše opterećivali težnjom da budu autentični blues stilisti i od svojih početaka do sada okušali su se u raznim glazbenim žanrovima.
Čuveni logo grupe "Tongue and Lip Design" dizajnirao je John Pasche 1971.g. i prvi put se pojavljuje na albumu Sticky Fingers.
Richards i Jagger su od 1950-ih bili prijatelji u osnovnoj školi u Dartfordu, a onda su se njihove obitelji kroz selidbe razdvojile. Prijateljstvo je obnovljeno 1960. slučajnim susretom na dartfordskoj željezničkoj stanici gdje su na putu u srednju školu obojica čekali vlak. Jagger je pod rukom nosio albume Chuck Berrya i Muddy Watersa, što je pobudilo Richardsovu znatiželju i otkrilo zajedničku glazbenu sklonost.
Sastav "Rolling Stones", imao je svoj prvi službeni nastup pod tim imenom 12. srpnja 1962.g. u londonskom Marquee Clubu, nastavili su kao lokalna rhythm and blues grupa, nastupajući vikendom u klubu Crawdaddy (u londonskom kvartu Richmond), u vlasništvu njihovog prvog podupiratelja i menadžera Giorgia Gomelskog.[1]. Sastav je uglavnom svirao pjesme Bo Diddleya, Muddy Watersa, Chuck Berrya i Buddya Hollya i to ne baš u punoj dvorani. Taj stil glazbe, nije u to vrijeme bio previše popularan u UK, a postajale su i grupe koje su to bolje izvodile, kao Blues Incorporated (Alexis Kornera). Stonesima je krenulo nabolje, kad su u travnju 1963. g. uzeli za managera Andrew Oldhama. Oldham (koji je tada imao 19 godina i bio mlađi od svih članova grupe) bio je premlad za dobivanje licence za glazbenog agenta, te se udružio s veteranom Ericom Eastonom.
Debitantski singl Stonesa je obrada pjesme "Come On" koju je 1961.g. napisao i snimio Chuck Berry, a B-strana je također bila obrada pjesme "I Want To Be Loved" koju je napisao Willie Dixon. Obje pjesme su snimljene u svibnju 1963.g.
Drugi singl "I Wanna Be Your Man" objavljen u studenom 1963.g. napisali su Lennon i McCartney nakon što ih je, navodno, Oldham slučajno sreo na ulici i nagovorio da daju svoj skromni doprinos za budući singl novonastale grupe, što su obojica nesebično prihvatili. Ideju za pjesmu su već imali i dovršili su je u studiju De Lane Lea pred impresioniranim Stonesima. Pjesma je objavljena tri tjedna prije verzije koju su snimili The Beatles i zorno je demonstrirala distinkciju između dvaju bandova: sirovost, žestinu i cinizam Stonesa.
Treći singl "Not Fade Away" objavljen početkom 1964.g. napisao je i snimio Buddy Holly sa svojim pratećim bandom 1957.g. Verzija Stonesa također ima snažno naglašeni tzv. Bo Diddley beat, brzi i zarazni ritam koji vuče porijeklo iz zapadne Afrike.
Četvrti singl "It's All Over Now" objavljen sredinom 1964.g. napisao je Bobby Womack za svoj band The Valentinos. Postao je prvi broj 1 hit Stonesa daleko nadmašivši original.
Peti singl "Tell Me" iz 1964. je ujedno i prvi od mnogih budućih kojeg je napisao autorski dvojac Jagger/Richards. Sjetna pop-balada naznačila je odmak od njihovih blues korijena i nagovijestila otvorenost banda prema raznovrsnim glazbenim stilovima.
Ian Stewart je iz marketinških razloga izdvojen iz prve postave ("šestorica je previše za pop-grupu"), ali do svoje smrti 1985.g. ostao je neraskidivo vezan uz Stonese kao road manager i povremeni studijski i scenski klavijaturist.
Brian Jones je bio multi-instrumentalist sklon eksperimentiranju na ne-tradicionalnim instrumentima kao što su sitar i marimba. Takodjer je eksperimentirao sa istovremenom uporabom LSD-a, alkohola i kanabisa. Bio je neformalni lider grupe do svoje prerane smrti 1969.g. kad je pronađeno njegovo beživotno tijelo na dnu vlastitog bazena. U međuvremenu su sredinom 60-ih Jagger i Richards preuzeli autorsku i kreativnu kontrolu unutar grupe.
Kratko prije Jonesove smrti, grupi se pridružio gitarist Mick Taylor, kojeg je Jaggeru preporučio John Mayall, i koji je ostao član banda do 1974.g. Richards je nakon Taylorovog odlaska pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja i bivšeg člana grupe Faces Ronnie Wooda da im se pridruži, i od 1975.g. do danas Wood je stalni član banda.
Wyman napušta band 1990. i odlazi u aktivnu mirovinu, a od 1993. na turnejama i u studiju zamjenjuje ga basist Darryl Jones (rođen 1961.g.). Jones do danas nije postao punopravni član grupe i nastupa kao profesionalni prateći glazbenik (sideman).
Sredinom 60-ih su bili, nakon Beatlesa, drugi najpopularniji "band" u svijetu. Bili su poznati i kao pobunjenički band, s imageom loših momaka. Od početaka ih se povezivalo sa sexom, drogom i alkoholom, što je uskoro postao sinonim za rockere. Originalna postava mijenjala se nekoliko puta, ali su od 1962. pa do danas u njoj prisutni Mick Jagger, Keith Richards i Charlie Watts. Band je imao i svojih crnih trenutaka od javnog žigosanja zbog stalnog problema s drogama pa do tragičnog svršetka američke turneje 1969 na koncertu u Altamontu kada su pripadnici osiguranja ubili jednog crnog obožavatelja.[2]
Rolling Stonesi su u dva navrata nastupali u Zagrebu i to prvi put 1976. u Domu sportova (za što je bio zaslužan Ante Sorić[3]) i nakon tog 1998, kada su svirali na hipodromu u okviru turneje Bridges to Babylon.
- The Rolling Stones (1964.)
- The Rolling Stones No. 2 (1965.)
- Out of Our Heads (1965.)
- Aftermath (1966.)
- Between the Buttons (1967.)
- Their Satanic Majesties Request (1967.)
- Beggars Banquet (1968.)
- Let It Bleed (1969.)
- Sticky Fingers (1971.)
- Exile on Main St. (1972.)
- Goats Head Soup (1973.)
- It's Only Rock 'n' Roll (1974.)
- Black and Blue (1976.)
- Some Girls (1978.)
- Emotional Rescue (1980.)
- Tattoo You (1981.)
- Undercover (1983.)
- Dirty Work (1986.)
- Steel Wheels (1989.)
- Voodoo Lounge (1994.)
- Bridges to Babylon (1997.)
- A Bigger Bang (2005.)
- Blue & Lonesome (2016.)
- Hackney Diamonds (2023.)
- Got Live if You Want It! (1966.)
- Get Yer Ya-Ya's Out! The Rolling Stones in Concert (1970.)
- Love You Live (1977.)
- "Still Life" (American Concert 1981) (1982.)
- Flashpoint (1991.)
- Stripped (1995.)
- No Security (1998.)
- Live Licks (2004.)
- Shine a Light (2008.)
- Big Hits (High Tide and Green Grass) (1966.)
- Through the Past, Darkly (Big Hits Vol. 2) (1969.)
- Made in the Shade (1975.)
- Sucking in the Seventies (1981.)
- Rewind (1971-1984) (1984.)
- Jump Back: The Best of The Rolling Stones (1993.)
- Forty Licks (2002.)
- Rarities 1971-2003 (2005.)
- ↑ George Tremlett: The Rolling stones story, Futura Publications Limited, London 1974, ISBN 0-86007-128-6
- ↑ Michael Heatley (ur.): "Velika rock enciklopedija", Veble Commerce, Zagreb 1996., str. 194-195 ISBN 953-96448-4-4
- ↑ Ana Lendvaj. „Čovjek koji je uveo hrvatsku kulturu u novo doba” (hrvatski). Jutarnji list. Pristupljeno 16. 10. 2014.
- Službena stranica grupe The Rolling Stones
- Welcome ROLLING STONES 'Good Guys' Arhivirano 2011-08-20 na Wayback Machine-u
- Ostali projekti
U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Rolling Stones | |
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Rolling Stones |