Pleonazam
Pleonazam (grč. πλεονάζω, imati napretek, obilovati) je gomilanje istoznačnih riječi u govoru. Njime se naziva postupak razvijanja i proširivanja iskaza tako da se postojećim riječima i izrazima dodaju sinonimi (istoznačnice ili bliskoznačnice).[1][2]
Načelno je moguće razlikovati neosviješteni i stilistički pleonazam:
- Neosviješteni pleonazam je jezička greška. To je pojava nepotrebnog gomilanja riječi u govoru, tako da on djeluje nespretno, neprimjereno i nezgrapno. Na primjer: Pokrenuti inicijativu, Vidio sam svojim vlastitim očima, Ja, osobno, mislim., Mala ptičica...
- Stilistički pleonazam ili pleonazam u užem smislu stvara osviješteni govoreći subjekt. Ekspresivan je, funkcionalno obilježava iskaz, kadšto ga i suptilno dopunjuje. Samo je stilistički pleonazam figura. Pleonazam se relativno često može naći u Ujevićevu, Krležinu i Matoševu pjesništvu:
T. Ujević, Svakidašnja jadikovka M. Krleža, Ni med cvetjem ni pravice A. G. Matoš, Srodnost I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran i očajan.Glavobolka, bogi cvet,
glava zna od nje bolet...Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin
dršće, strepi i zebe kao da je zima...
- ↑ „"Od viška glava (ne) boli", članak Krešimira Bagića s web stranice www.matica.hr”. Arhivirano iz originala na datum 2013-04-03. Pristupljeno 2013-12-16.
- ↑ "Pleonazam" na stranici proleksis.lzmk.hr, Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XVI., str. 112, Zagreb, 2007. ISBN 978-953-7224-16-5
- Bratoljub Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb 1974. str. 1028