Prijeđi na sadržaj

Paleografija

Izvor: Wikipedija

Paleografija (grč: παλαιός+ γράφω - staro, drevno pisanje) je pomoćna istorijska nauka koja se bavi proučavanjem razvoja pisma kroz povijest, te praksa čitanja i dešifriranja starih rukopisa s ciljem da omogući ispravno čitanje, i odredi mjesto i vrijeme nastanka starih rukopisa i natpisa.[1]

Polazeći od činjenice da se pismo razvija i da je izvjesni tip pisma karakterističan za određeno područje i određeno vrijeme, paleografi se služe komparativnom metodom, tj. uspoređuju sličnosti i razlike oblika i duktusa u pismu nedatiranog spomenika stim istim elementima u pismu datiranog spomenika koji je tipičan za određeno razdoblje ili određeno područje, Paleografija također istražuje tahigrafske sisteme, skraćenice ili abrevijature, dijakritičke znakove, brojeve, instrumente i materije upotrebljavane pri pisanju, te konačno obilježja rada pojedinih pisarskih poslovnica (skriptorija).

Istorijski osvrt

[uredi | uredi kod]

Paleografska istraživanja počinju u XVII st., diktirana potrebama moderne kritičke historije. Poticaj za to dala je publikacija bolandiste Daniela van Papebrocha, koji je utvrdio neautentičnost nekih povelja iz merovinškog i karolinškog razdoblja u posjedu benediktinskog samostana St. Denis kraj Pariza. U vezi s time nastalo je monumentalno djelo francuskog benediktinca Jean Mabillona (1632-1707) De re diplomatica libri VI (1681.) u kojem je učinjen prvi pokušaj klasifikacije tipova latinskog pisma i po kojemu se Mabillon smatra osnivačem latinske paleografije.

God. 1708. Bernard de Montfaucon izlaže proces razvitka grčkog pisma u djelu Palaeographia graeca sive de ortu et progressu litterarum.Time je dao novoj znanosti ime paleografija.

Novu fazu u paleografskim istraživanjima predstavlja rad F. S. Maffeia (1675-1755) obavljen na bogatom rukopisnom materijalu kaptolske biblioteke u Veroni. Ali puni razvoj postiže p. tek u XIX st., obogaćena novim metodama i potpomognuta suvremenim tehničkim pronalascima (npr. fotografije), Tada se osnivaju i posebni paleografski zavodi i škole - École des chartes u Parizu, 1821. Među paleografima novijeg vremena ističu se V. Delisle, E. Schiaparelli, Cesare Paoli, E. A: Loewe, W. M. Lindsay, W. Wattenbach, L. Traube, P. Lehman, T. Sickel.

Mnogi natpisi i bogata skriptorijska ostavština s područja južnoslavenskih zemalja, sadržana u rukopisima i poveljama koje su napisane u raznim tipovima latinice, glagoljice i ćirilice, veoma su rano potakli rad naših historiografa. Djela Trogiranina Ivana Luciusa-Lučića (1604-1679) Inscriptiones Dalmatiae i Memorie istoriche di Tragurio odaju temeljitog paleografa i epigrafičara - još prije Mabillona.

U slavenskim zemljama paleografska su istraživanja velikim dijelom potaknuta razvitkom slavistike - od kraja XVIII st. Ruski paleografi Aleksej Ivanovič Sobolevski, P. A. Lavrov i Evfimij Fjodorovič Karski dali su značajne radove za ćiriličku u paleografiju, dok je Čeh Josef Vais dao iscrpnu glagoljsku paleografiju. U drugoj polovici XIX stoljeća ističu se kod nas kao paleografi: Franjo Rački, Ivan Kukuljević-Sakcinski i Vatroslav Jagić; zatim Vjekoslav Klaić, Emilij Laszowski, Ferdo Šišić i dr.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. „Latin Palaeography Network”. Civiceducationproject.org. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-25. Pristupljeno 05/04/2013. 

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Zvonimir Kulundžić, Knjiga o knjizi, NIP, Novinarsko izdavačko poduzeće, Zagreb, 1957.
  • Bernhard Bischoff, Latin Palaeography: Antiquity and the Middle Ages, Cambridge University Press, 1989. (Translation by Dáibhí Ó Cróinín and David Ganz of: Paläographie des römischen Altertums und des abendländischen Mittelalters. (Grundlagen der Germanistik 24) Erich Schmidt Verlag 1986.)
  • E. A. Lowe, Codices Latini Antiquiores: A Palaeographical Guide to Latin Manuscripts Prior to the Ninth Century, Clarendon Press, 1972.
  • Parkes, M. B. English Cursive Bookhands, 1250-1500. (Oxford Palaeographical Handbooks.) Oxford: Clarendon Press, 1969
  • Jacques Stiennon, Paléographie du Moyen-Âge, 3e édition Armand Colin 1999
  • Sir Edward Maunde Thompson, An Introduction to Greek and Latin Palaeography Clarendon Press, 1912.
  • Burnell, Arthur Coke (1878). Elements of South-Indian Palæography, from the Fourth to the Seventeenth Century A.D., Being an Introduction to the Study of South-Indian Inscriptions and MSS. (Second enlarged and improved izd.). London: Trübner & Co. 
  • Pandey, Rajbali (1957). Indian Palaeography. Motilal Banarasi Das. 
  • Ojha, Gaurishankar Hirachand (1959) (Hindi). The Palæography of India/Bhāratīya Prācīna Lipimālā (Third izd.). Delhi: Munshiram Manoharlal. 
  • Dani, Ahmad Hasan (1997). Indian Palaeography. Delhi: Munshiram Manoharlal. 
  • Malte Rehbein, Patrick Sahle, Torsten Schaßan (eds.): Codicology and Palaeography in the Digital Age. BoD, Norderstedt 2009, Volltext Arhivirano 2010-10-20 na Wayback Machine-u, ISBN 3-8370-9842-7
  • Franz Fischer, Christiane Fritze, Georg Vogeler (eds.): Codicology and Palaeography in the Digital Age 2. BoD, Norderstedt 2010, ISBN 978-3-8423-5032-8

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]