Prijeđi na sadržaj

Beril

Izvor: Wikipedija
Beril

Općenito
KategorijaMineral
Kemijska formulaBe3Al2[Si6O18]
Identifikacija
Bojazelena, žutozelenla, plava, zelenoplava, žuta, ružičasta, crvena
Kristalni habitusdugoprizmatski, kratkostupićasti (ukoliko sadrže Cs ili Rb)
Kristalni sustavheksagonski
Kalavostslaba po {0001}
Lomškoljkast, ljušturast, neravan
Mohsova tvrdoća7,5 - 8
Sjajstaklast
Indeks lomaNo = 1,567 – 1,610; Ne = 1,564 – 1,599
Ogrebbijel
Gustoća2,63 – 2,97
Topljivostnetopiv u kiselinama
Prozirnostproziran do slabo proziran


Beril je mineral, berilijsko-aluminijski ciklosilikat s kemijskom formulom Be3Al2[Si6O18]. Heksagonalni kristali berila veličinom mogu biti vrlo malih dimenzija pa sve do nekoliko metara. Beril ima školjkast lom, tvrdoća mu je 7.5-8, a specifična gustoća 2.63-2.80. Ima staklast sjaj i može biti proziran do poluproziran. Kalavost mu je slaba po baznom pinakoidu, a habitus mu je u obliku diheksagonske bipiramide. Čisti beril je bezbojan, ali vrlo često u sebi sadrži primjese pa su prisutni raznobojni varijeteti - bijeli, zeleni, plavi, žuti, crveni.

Struktura mu se sastoji od međusobno povezanih šesteročlanih prstenova [Si6O18], koji su poredani jedni iznad drugih. Između tih prstenova nalaze se kanali u koje mogu ući kationi poput Na, K, Li, Cs, Ca, itd. ili čak molekula vode. Te strukturne primjese u kanalima određuju boju berila.

Primjerci iz Brazila pokazuju asterizam.

Danas je berile lako sintetski proizvesti, uz pomoć desetak različitih metoda.

Porijeklo imena

[uredi | uredi kod]

Ime mu dolazi od grčke riječi beryllos, što znači plavozelen ili morska voda.

Varijeteti

[uredi | uredi kod]

Varijeteti berila cijenjeni su kao drago kamenje, još od prethistorijskog doba. I u Bibliji je prepoznata njegova ljepota, pa tako Ezekiel (1:16) opisuje kotače Božjeg trona i uspoređuje ih sa sjajem berila.

Zeleni beril zovemo smaragd, a zelena boja mu je od kroma koji je ušao u kanale između [Si6O18]-prstenova (još uvijek se raspravalja o ulozi vanadija u njima). Ima ga na Uralu kod Jekaterinburga i kod Nevčinska, Rusija, u Kolumbiji (Muso i Chivor).

Crveni je biksbit ili crveni smaragd, plavi beril je akvamarin , ružičasti je vorobjevit, nazvan kasnije morganit, bijeli/bezbojni je goshenit, a žutozeleni heliodor (ima primjese željeza u kanalićima). Zlatni beril je žarkožute boje.

Trapiche smaragdi su berili koji pokazuju sektorski rast kao rezultat uklapanja albita u berilu za vrijeme usporednog rasta.

Ležišta

[uredi | uredi kod]

Beril se većinom nalazi u granitnim pegmatitima, granitima i grajzenima, ali također ga ima i u tinjčevim škriljavcima na Uralu i često je u zajednici s kositrenim i volframskim rudama. Ima ga u Austriji, Njemačkoj i Irskoj. Također se pojavljuje i na Madagaskaru (pogotovo morganit).

Najpoznatiji izvor smaragda na svijetu jesu Muso i Chivor, (Boyacá, Kolumbija), gdje se pojavljuju u vapnencima. Smaragda također ima u Transvaalu (JAR), Minas Geraisu (Brazil) te blizu Mursinke na Uralu. U SAD-u ga ima u Sjevernoj Karolini. Pegmatiti iz Nove Engleske proizveli su neke od najvećih kristala berila, uključujući i masivne kristale dimenzija 5.5 m x 1.2 m, teške skoro 18 tona! Ostale lokacije uključuju još Južnu Dakotu, Colorado, Utah, Idaho i Kaliforniju.

Akvamarinska ležišta: Madagaskar, Uganda, Zimbabve, Egipat, Pakistan (druze), Afganistan, otok Elba u Italiji.

Berila također ima na Moslavačkog gori te na Motajici (BiH)

Uporaba

[uredi | uredi kod]

Osim za nakit i ukrase, berili se koriste kao ruda berilija, metala koji se zbog svoje izuzetno male gustoće (G. 1,64) sve više rabi u proizvodnji slitina i u novim tehnologijama . Druidi su berile koristili kao medij za proricanje, a Škoti su ovaj mineral zvali kamenom moći. Najranije kristalne kugle bile su napavljene upravo od berila, a kasnije je beril zamijenjen prozirnim kvarcom.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]