Beril
Beril | |
---|---|
Općenito | |
Kategorija | Mineral |
Kemijska formula | Be3Al2[Si6O18] |
Identifikacija | |
Boja | zelena, žutozelenla, plava, zelenoplava, žuta, ružičasta, crvena |
Kristalni habitus | dugoprizmatski, kratkostupićasti (ukoliko sadrže Cs ili Rb) |
Kristalni sustav | heksagonski |
Kalavost | slaba po {0001} |
Lom | školjkast, ljušturast, neravan |
Mohsova tvrdoća | 7,5 - 8 |
Sjaj | staklast |
Indeks loma | No = 1,567 – 1,610; Ne = 1,564 – 1,599 |
Ogreb | bijel |
Gustoća | 2,63 – 2,97 |
Topljivost | netopiv u kiselinama |
Prozirnost | proziran do slabo proziran |
Beril je mineral, berilijsko-aluminijski ciklosilikat s kemijskom formulom Be3Al2[Si6O18]. Heksagonalni kristali berila veličinom mogu biti vrlo malih dimenzija pa sve do nekoliko metara. Beril ima školjkast lom, tvrdoća mu je 7.5-8, a specifična gustoća 2.63-2.80. Ima staklast sjaj i može biti proziran do poluproziran. Kalavost mu je slaba po baznom pinakoidu, a habitus mu je u obliku diheksagonske bipiramide. Čisti beril je bezbojan, ali vrlo često u sebi sadrži primjese pa su prisutni raznobojni varijeteti - bijeli, zeleni, plavi, žuti, crveni.
Struktura mu se sastoji od međusobno povezanih šesteročlanih prstenova [Si6O18], koji su poredani jedni iznad drugih. Između tih prstenova nalaze se kanali u koje mogu ući kationi poput Na, K, Li, Cs, Ca, itd. ili čak molekula vode. Te strukturne primjese u kanalima određuju boju berila.
Primjerci iz Brazila pokazuju asterizam.
Danas je berile lako sintetski proizvesti, uz pomoć desetak različitih metoda.
Ime mu dolazi od grčke riječi beryllos, što znači plavozelen ili morska voda.
Varijeteti berila cijenjeni su kao drago kamenje, još od prethistorijskog doba. I u Bibliji je prepoznata njegova ljepota, pa tako Ezekiel (1:16) opisuje kotače Božjeg trona i uspoređuje ih sa sjajem berila.
Zeleni beril zovemo smaragd, a zelena boja mu je od kroma koji je ušao u kanale između [Si6O18]-prstenova (još uvijek se raspravalja o ulozi vanadija u njima). Ima ga na Uralu kod Jekaterinburga i kod Nevčinska, Rusija, u Kolumbiji (Muso i Chivor).
Crveni je biksbit ili crveni smaragd, plavi beril je akvamarin , ružičasti je vorobjevit, nazvan kasnije morganit, bijeli/bezbojni je goshenit, a žutozeleni heliodor (ima primjese željeza u kanalićima). Zlatni beril je žarkožute boje.
Trapiche smaragdi su berili koji pokazuju sektorski rast kao rezultat uklapanja albita u berilu za vrijeme usporednog rasta.
Beril se većinom nalazi u granitnim pegmatitima, granitima i grajzenima, ali također ga ima i u tinjčevim škriljavcima na Uralu i često je u zajednici s kositrenim i volframskim rudama. Ima ga u Austriji, Njemačkoj i Irskoj. Također se pojavljuje i na Madagaskaru (pogotovo morganit).
Najpoznatiji izvor smaragda na svijetu jesu Muso i Chivor, (Boyacá, Kolumbija), gdje se pojavljuju u vapnencima. Smaragda također ima u Transvaalu (JAR), Minas Geraisu (Brazil) te blizu Mursinke na Uralu. U SAD-u ga ima u Sjevernoj Karolini. Pegmatiti iz Nove Engleske proizveli su neke od najvećih kristala berila, uključujući i masivne kristale dimenzija 5.5 m x 1.2 m, teške skoro 18 tona! Ostale lokacije uključuju još Južnu Dakotu, Colorado, Utah, Idaho i Kaliforniju.
Akvamarinska ležišta: Madagaskar, Uganda, Zimbabve, Egipat, Pakistan (druze), Afganistan, otok Elba u Italiji.
Berila također ima na Moslavačkog gori te na Motajici (BiH)
Osim za nakit i ukrase, berili se koriste kao ruda berilija, metala koji se zbog svoje izuzetno male gustoće (G. 1,64) sve više rabi u proizvodnji slitina i u novim tehnologijama . Druidi su berile koristili kao medij za proricanje, a Škoti su ovaj mineral zvali kamenom moći. Najranije kristalne kugle bile su napavljene upravo od berila, a kasnije je beril zamijenjen prozirnim kvarcom.