Béla IV od Ugarske i Hrvatske
Bela IV. (1206. - †1270.) je bio hrvatsko-ugarski kralj između 1235. i 1270. godine. Zbog obnove kojom upravlja nakon Mongolske invazije on u svojoj domovini dobiva počasnu historijsku titulu drugog osnivača Mađarske.
Bela IV. je bio sin kralja Andrije II i Gertrude od Andechs-Merana. Kako bi se osigurao mirni prenos vlasti otac ga je okrunio za kralja tijekom svog života, a povjerio mu je i Hrvatsku na upravu i naslov hrvatskog hercega, gdje je imao svoj zasebni dvor i vladao gotovo kao kralj. Na povratku iz Križarskog rata, otac mu je za suprugu odabrao nicejsku princezu Mariju Laskaris, s kojom je Bela živio u sretnom braku.
Zaradi bolje obrane od provale Tatara Bela IV. je učinio ustupke stanovništvu.Nagrada je bila u tome da je kralj 1242. godine izdao Zlatnu bulu, kojom je Zagreb bio izravno podvrgnut kralju, odnosno taverniku (predstojniku kraljevske komore).
U doba očeve smrti Belova maćeha Beatrica bila trudna, pa ju je Bela dao zatočiti zbog navodne nevjere. Beatrica na kraju preobučena u muškarca prvo uspjela pobjeći (ili je puštena da pobjegne) i roditi sina Stjepana Postuma na dvoru svog brata u Italiji. Bela IV. međutim nije priznao njenog sina, tvrdeći da je plod bračne nevjere što će krajem 13 veka dovesti do velikog građanskog rata.
Bela je dokinuo zasebnu krunidbu za hrvatskog i za ugarskog vladara, te se prvi okrunio jednom krunom za hrvatsko-ugarskog kralja. Odmah se posvetio jačanju kraljevske vlasti. U to je doba bio običaj da velikaši u kraljevoj prisutnosti sjede. Bela je to zabranio svima izuzev biskupima i najvišim državnim dužnosnicima. Naredio je da svi moraju predati pisane molbe i čekati rješenje, a ne kao dotad usmeno izlagati svoje slučajeve i odmah tražiti rješenje. Time je jako uvrijedio velikaše, jer je vladala velika nepismenost. Uz to je počeo tražiti povrat imanja, koje je njegov otac razdijelo.
Herceg Koloman Belin brat je ponovno krenuo u rat protiv krivovjeraca. Pokorio je Bosnu (1253.)bana Mateja Ninoslava, a potom je u Bosni papa postavio biskupa, čije je sjedište bilo Đakovo s ciljem da se bori protiv krivovjerja. Koloman je pokrenuo inicijativu da se Splitska nadbiskupija, koja je jako osiromašila i Zagrebačka biskupija spoje, te da zagrebački biskup postane prvak crkve u Hrvata. No od toga zbog provale Mongola nije bilo ništa.
Mongolska plemena ujedinio je početkom 13. stoljeća Džingis kan i započeo osvajanja. Njegov nasljednik kan Ogotaj je poslao vojsku na osvajački pohod na Europu pod zapovjedništvom Batu kana. U Ugarskoj su se pred Tatarima sklonili Kumani, a kralj ih je pristao primiti pod uvjetom da se pokrste. Mongoli su zatražili od kralja Bele da im izruči njihove odbjegle podanike, a kada je Bela to odbio, najavili su mu rat.
S navodnih 150.000 vojnika provalio je Batu kan u Ugarsku, a do bitke je došlo na rijeci Šajo kod Miskolca. Kraljevska je vojska pretrpjela težak poraz, a kralj je pobjegao u Zagreb. Herceg Koloman je teško ranjen umro u Čazmi, a na zahtjeve za pomoć Bele nitko se od europskih vladara nije javio.
Mongoli su zimi 1242. godine prešli Dunav i Dravu, te poharali Ugarsku i Hrvatsku. Bela se pred njima povukao u Dalmaciju i sklonio se u tvrde gradove, koje Mongoli nisu uspjeli zauzeti. Tijekom opsade Trogira, Bela se sklonio na obližnje dalmatinske otoke. Uto je stigla vijest o smrti kana Ogotaja, pa su se mongolske čete vratile natrag u Aziju zbog izbora novog kana.
Kralj se vratio u Ugarsku. Država je bila poharana, a nakon odlaska Mongola zavladala je glad i epidemije bolesti.
Radi bolje obrane kraljevstva a uvidjevši da su tvrdi gradovi bili jedina zaštita narodu, počeo je podizati gradove, a poticao je i crkvene te svjetovne velikaše da ih podižu. Da bi ponovno oživio opustjelu zemlju, poticao je useljavanje stranaca , kojima je dijelio povlastice. Bili su to većinom Nijemci[1]). Vraćajući se iz Trogira u Ugarsku, hrvatsko-ugarski kralj je doveo u okolicu Budima i Pešte prve značajnije zajednice hrvatskih naseljenika.
Počeo je i razvoj gradova, koji su kraljevim povlasticama postali slobodni kraljevski gradovi, te dobili pravo da sami biraju svoju upravu. Kralj je povlasticu slobodnog kraljevskog grada dodijelio i Samoboru, Križevcima i Jastrebarskom, i zagrebačkom Gradecu, a ranije su je stekli Varaždin, Vukovar, Virovitica i Petrinja.
Čim je prošla tatarska opasnost, kralj Bela je 1242. godine zaratio s austrijskim vojvodom Fridrikom II. ratobornim i povratio tri županije, koje mu je vojvoda oteo za tatarske provale. Zbog Zadra ratuje sa Venecijom.U Zadru je iste godine izbila pobuna protiv mletačke vlasti, a kralj je poslao vojsku pod zapovjedništvom bana Dionizija, no Mlečani su je potukli. Kralj je sklopio mir i odrekao se Zadra, a Mletačka Republika se obvezala da više neće podržavati Stjepana Postuma, sina kralja Andrije iz braka s Beatricom, kojem je kralj poricao zakonito podrijetlo. Zadrani su morali pristati na vrlo teške uvjete mira s Mlečanima, nisu se smjeli ženiti u Hrvatskoj, a kneza im su im slali Mlečani.
U Dalmaciji je izbio pravi rat između Splita i Trogira oko sela Ostrog. Iako je Bela IV. Trogiranima potvrdio posjed sela, Splićani su se obratili za pomoć bosanskom banu Mateju Ninoslavu. Takav je razvoj događaja zabrinuo kralja. Sam je krenuo na Bosnu i porazio bana, te ga prisilio da prizna njegovu vrhovnu vlast. Split je pak porazila kraljeva vojska, a grad je morao prihvatiti kraljeva čovjeka za kneza.
Nakon pogibije austrijskog vojvode, koji nije ostavio potomka, izbio je sukob između Hrvatsko-Ugarske kraljevine i Češke za austrijsko nasljeđe. Rat je završio dogovorom, kojim je Bela stekao Štajersku, gdje je za vladara postavio svog sina Stjepana, kojeg je još 1245. okrunio za kralja. No ubrzo je izbio ustanak protiv ugarske vlasti, a ustanici su zatražili pomoć češkog kralja. Ugarske su čete u novom ratu, pretrpjele poraz, pa se kralj odrekao Štajerske. Češki je vladar stekao Korušku i Kranjsku, a pred Belinu smrt je ovladao i Hrvatskim zagorjem.
Za Beline je vladavine ojačalo plemstvo. Kralj im je dijelio velike posjede uz obvezu vojne službe, bojeći se tatarske provale. Velikaši su održavali vojsku, kojom su se služili i u privatne svrhe, pa su kraljeve mjere postigle uspjeh, ali su ujedno ojačale i njihovu moć. Tome je pridonio i sukob Bele i njegova sina Stjepana, koji je pobjedio oca i imao svoj vlastiti dvor. Zabrinuto jačanjem velikaša, niže plemstvo je zatražilo od oba kralja da im potvrde njihove privilegije čemu su oni i udovoljili 1267. godine. Međutim kraljevska je vlast usprkos tome slabila.
Kralj Bela je odredio da u Hrvatskoj vlada herceg, a ako nije bilo hercega kraljevske krvi, tada je tu dužnost obnašao slavonski ban, a uz njega je u Dalmaciji i Hrvatskoj postavio primorskog bana, koji se morao pokoravati slavonskom banu. Za obranu od Srba kralj je utemeljio Mačvansku banovinu.
Kralj Bela IV. umro je 3.5. 1270, a naslijedio ga je sin Stjepan V.
- ↑ Vijenac Arhivirano 2008-07-08 na Wayback Machine-u Džingis, Ogotaj, Kublaj
- Šišić, Ferdo (2004). Povijest Hrvata : pregled povijesti hrvatskoga naroda. Split: Marjan tisak. ISBN 9532141987.
- Klaić, Vjekoslav (1980). Povijest Hrvata. 1. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Béla IV od Ugarske i Hrvatske
| ||
| Kraljevske titule | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Andrija II. |
 Kralj Mađarske 1235 – 1270 |
Slijedi: Stjepan V. |
| 11–12. vijek |  | |
|---|---|---|
| 13–14. vijek | ||
| 15–16. vijek | ||
| 17–20. vijek | ||
