Prijeđi na sadržaj

Europska središnja banka

Ovo je izdvojeni članak – travanj 2021. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Europska središnja banka
Logo i sjedište Europske središnje banke
Općenito
SjedišteOstend, Frankfurt, Njemačka
Ustanovljena1. lipnja 1998.
PredsjednikChristine Lagarde
PotpredsjednikLuis de Guindos
Glavni ekonomistPhilip R. Lane
ValutaEUR
Sjedište Europske središnje banke

Europska središnja banka (ESB, eng. European Central Bank - ECB) središnja je banka eurozone, monetarne unije 20 država članica Europske unije koje su usvojile euro kao vlastitu valutu. Osnovana je u sklopu Ugovora iz Amsterdama i jedna je od četiri najvažnije središnje banke na svijetu. Također je jedna od sedam institucija Europske unije, definiranih Ugovorom o Europskoj uniji (TEU). Temeljni kapital banke u vlasništvu je svih 27 središnjih banaka svake države članice EU-a.[1] Trenutačna predsjednica ESB-a je Christine Lagarde, a sjedište Europske središnje banke nalazi se u Frankfurtu u Njemačkoj u novoizgrađenom sjedištu u kojeg se preselila iz bivšeg sjedišta u neboderu Eurotower.

Primarni cilj ESB-a je održati stabilnost cijena u eurozoni i propisan je člankom 2. Statuta ESB-a.[2] Njegove osnovne zadaće, utvrđene u članku 3. Statuta,[2] su određivanje i provođenje monetarne politike na području eurozone, vođenje deviznih financijskih operacija, briga o deviznim rezervama Europskog sustava središnjih banaka, održavanje infrastrukture financijskog tržišta u sustavu plaćanja TARGET2, te održavanje tehničke platforme (koja se trenutno razvija) za namirenje transakcija vrijednosnim papirima u Europi (TARGET2 vrijednosni papiri). Prema članku 16. Statuta,[2] ESB ima ekskluzivno pravo odobrenja izdavanja novčanica eura. Države članice mogu izdavati eurokovanice, ali ESB prethodno mora odobriti iznos.

Frankfurt na Majni, Europska središnja banka iz Alte Mainbrückea

ESB je izravno podređena europskom zakonu, ali njezin je sastav nalik korporaciji u smislu da ESB ima dioničare i dionički kapital. Kapital ESB-a iznosi 11 milijardi eura, a drže ga nacionalne središnje banke država članica kao dioničari.[1] Početno pravilo za raspodjelu kapitala utvrđeno je 1998. na temelju broja stanovnika država i veličine BDP-a, ali ključ raspodjele kapitala kasnije je prilagođen novonastalim uvjetima.[1] Dionice u ESB-u nisu prenosive i ne mogu se koristiti kao zalog.

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Wim Duisenberg, prvi predsjednik ESB-a

Europska središnja banka je de facto nasljednica Europskog monetarnog instituta (EMI).[3] EMI je osnovan na početku druge faze Ekonomske i monetarne unije EU (EMU) radi rješavanja prijelaznih problema i izazova država koje usvajaju euro i vrše pripreme za stvaranje ESB-a i Europskog sustava središnjih banaka (ESCB).[3] EMI je sam preuzeo raniji Europski fond za monetarnu suradnju (EMCF).[4]

ESB je službeno zamijenila EMI 1. lipnja 1998. na temelju Ugovora o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta), međutim svoje pune ovlasti nije izvršavala do uvođenja eura 1. siječnja 1999. kad je započela treća faza djelovanja EMU.[3] Banka je bila posljednja institucija potrebna za uspostavu Europske monetarne unije, kako je istaknuto u izvješćima EMU-a Pierrea Wernera i predsjednika Jacquesa Delorsa. Osnovana je 1. lipnja 1998.[5]

Prvi predsjednik banke bio je Wim Duisenberg, bivši predsjednik nizozemske središnje banke i Europskog monetarnog instituta.[5] Dok je Duisenberg bio šef EMI-ja (preuzimajući dužnost od Alexandrea Lamfalussyja iz Belgije) neposredno prije nego što je ESB osnovan,[5] francuska je vlada inzistirala da bivši šef francuske središnje banke Jean-Claude Trichet bude prvi predsjednik buduće ESB.[5] Francuzi su tvrdili da bi prvi predsjednik trebao biti Francuz pošto će sjedište ESB-a biti u Njemačkoj. Tome su se usprotivile njemačka, nizozemska i belgijska vlada koje su Duisenberga doživljavale kao zagovaratelja politike jakog eura.[6] Tenzije su ublažene džentlmenskim sporazumom u kojem će Duisenberg odstupiti s dužnosti na pola svog mandata, a zamijenit će ga Trichet.[7]

Jean-Claude Trichet je zamijenio Duisenberga na mjestu predsjednika u studenom 2003.

Napetosti su se pojavile i oko Izvršnog odbora ESB-a, jer je bivša država članica Europske unije Ujedinjeno Kraljevstvo zahtijevala mjesto u odboru, iako se nije pridružila jedinstvenoj valuti.[6] Pod pritiskom Francuske, tri mjesta dodijeljena su najvećim članicama, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, a Španjolska je također tražila i dobila svoje mjesto. Unatoč političkom sustavu imenovanja, odbor je odmah na početku utvrdio svoju neovisnost opirući se političkim pritiscima za mijenjanje kamatne stope i imenovanja budućih kandidata.[6]

Mario Draghi, predsjednik ESB-a od 2011. do 2019.

Kad je ESB stvorena, pokrivala je eurozonu od jedanaest zemlja članica. Od tada se Grčka pridružila u siječnju 2001., Slovenija u siječnju 2007., Cipar i Malta u siječnju 2008., Slovačka u siječnju 2009., Estonija u siječnju 2011., Latvija u siječnju 2014. i Litva u siječnju 2015., povećavajući tako opseg banke i broj članova Upravnog vijeća.[4]

Dana 1. prosinca 2009. na snagu je stupio Lisabonski ugovor, a ESB je prema članku 13. stekla službeni status institucije EU.

U rujnu 2011. je njemački član Upravnog vijeća i Izvršnog odbora Jürgen Stark, dao ostavku u znak prosvjeda protiv "Programa tržišta vrijednosnih papira" ESB-a koji je uključivao kupnju državnih obveznica od strane ESB-a, potez koji se do tada smatrao zabranjenim Ugovorom o EU. Financial Times Deutschland nazvao je ovu epizodu "krajem ESB-a kakvog poznajemo", pozivajući se na njegov do tada percipirani "sokolski" stav o inflaciji i povijesni utjecaj Deutsche Bundesbank na politiku ESB-a.[8]

Mario Draghi je 1. studenoga 2011. zamijenio Jean-Claudea Tricheta na mjestu predsjednika ESB-a.[9]

U travnju 2011. ESB je povisila kamatne stope prvi put nakon 2008. godine s 1% na 1,25%,[10] i kasnije na 1,50% u srpnju 2011.[11] Međutim, u razdoblju 2012. – 2013. ESB je bila prisiljena naglo spustiti kamatne stope kako bi potaknula gospodarski rast, dosegnuvši povijesno niskih 0,25% u studenom 2013. Ubrzo nakon što su stope snižene na 0,15%, 4. rujna 2014. središnja banka je dodatno smanjila stope za dvije trećine s 0,15% na 0,05%.[12] Nedavno su kamatne stope dodatno snižene i dosegle najnižu zabilježenu stopu od 0,00%.

U studenom 2014. banka se preselila u novo sjedište.

Dana 1. studenog 2019. Christine Lagarde, bivša direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, zamijenila je Maria Draghija na mjestu predsjednika.[13]

Odgovor na europsku dužničku krizu

[uredi | uredi kôd]

Krajem 2009. nekolicina država juga eurozone, nije više bila u stanju otplaćivati državni dug denominiran u eurima niti financirati spašavanje problematičnih financijskih sektora pod njihovim nacionalnim nadzorom bez pomoći trećih strana. Ova tzv. europska dužnička kriza započela je nakon što je novoizabrana grčka vlada prestala prikrivati svoju stvarnu zaduženost i proračunski deficit falsificiranjem financijskih izvješća i otvoreno izjavila da im prijeti neposredna opasnost od stečaja države.

Predviđajući moguće stečajeve država unutar eurozone, šira javnost, međunarodne i europske institucije i financijska zajednica preispitali su ekonomsku situaciju i kreditnu sposobnost nekih država članica eurozone, posebno južnih zemalja. Prinosi državnih obveznica nekoliko zemalja eurozone posljedično su počeli su naglo rasti. To je izazvalo začarani krug panike na financijskim tržištima: što su više prinosi grčkih obveznica rasli, to je postajalo vjerojatnije moguće neispunjavanje obveza, to su se više prinosi obveznica povećavali.[14][15][16][17][18][19][20]

Ta je panika pogoršana i zbog nemogućnosti reakcije i intervencije ESB-a na tržištima državnih obveznica i to iz dva razloga. Prvi je razlog taj što pravni okvir ESB-a zabranjuje kupnju državnih obveznica (članak 123. TFEU),[21] što je spriječilo ESB da primijeni kvantitativno popuštanje poput politike Američkih Federalnih rezervi i Engleske banke koje to učinile 2008. godine i tako stabilizirale financijska tržišta. Drugo, odluka ESB-a donesena 2005. godine uvela je minimalni kreditni rejting (BBB-) za sve obveznice eurozone kako bi one bile prihvatljive kao kolateral za operacije ESB-a na otvorenom tržištu. To je značilo da bi, ako bi privatne rejting agencije smanjile rejting državne obveznice ispod tog praga, mnoge banke odjednom postale nelikvidne jer bi izgubile pristup operacijama refinanciranja ESB-a. Prema mišljenju bivšeg člana upravnog vijeća ESB-a Athanasiosa Orphanidesua, ova promjena u kolateralnom okviru ESB-a "zasadila je sjeme" euro krize.[22]

Suočena s tim regulatornim ograničenjima, ESB pod vodstvom Jean-Claudea Tricheta 2010. godine nije bila u mogućnosti intervenirati kako bi smirila financijska tržišta. Do 6. svibnja 2010. Trichet je u nekoliko konferencija za tisak[23] službeno odbacio mogućnost ESB-a da krene u kupnju državnih obveznica, iako su se Grčka, Portugal, Španjolska i Italija suočavale s valovima snižavanja kreditnog rejtinga i sve većim povećanjem kamatnih stopa.

Program tržišta vrijednosnih papira

[uredi | uredi kôd]
ESB-ov program tržišta vrijednosnih papira (SMP) koji prikazuje kupnju obveznica od svibnja 2010.

Europska središnja banka je 10. svibnja 2010. najavila[24] pokretanje "Programa tržišta vrijednosnih papira" (SMP) koji je uključivao diskrecijsku kupnju državnih obveznica na sekundarnim tržištima. Odluku je izvanredno donijelo Upravno vijeće tijekom poziva na telekonferenciju samo tri dana nakon uobičajenog sastanka ESB-a 6. svibnja (kada je Trichet još uvijek odbacivao mogućnost kupnje državnih obveznica). ESB je opravdala ovu odluku nužnošću "rješavanja ozbiljnih napetosti na financijskim tržištima". Odluka se također poklopila s odlukom čelnika EU 10. svibnja o uspostavi Europskog mehanizma financijske stabilizacije, koji će poslužiti kao krizni fond za zaštitu europodručja od budućih kriza državnog duga.[25]

Kupnja obveznica ESB-a bila je usmjerena prvenstveno na španjolski i talijanski dug.[26] Namjeravali su ugušiti međunarodne financijske špekulacije protiv tih zemalja i tako izbjeći zarazu grčke krize na druge zemlje eurozone. Pretpostavka je bila da će se špekulativna aktivnost s vremenom smanjivati, a vrijednost imovine povećavati.

Iako je SMP doista predviđao ubrizgavanje novog novca na financijska tržišta, sve su injekcije ESB-a "sterilizirane" tjednim upijanjem likvidnosti. Dakle, operacija je bila neutralna za ukupnu novčanu masu.[27]

Kad ESB kupuje obveznice od drugih vjerovnika, poput europskih banaka, ESB ne otkriva transakcijske cijene. Vjerovnici zarađuju na nagodbi pri kupoprodaji obveznica koje se prodaju po višim cijenama od tržišnih.

Od 18. lipnja 2012. ESB je u sklopu Programa tržišta vrijednosnih papira ukupno potrošila 212,1 milijardu eura za kupnju obveznica koje pokrivaju izravni dug što čini 2,2% BDP-a eurozone.[28] Istovremeno je ESB ostvario značajnu dobit od SMP-a, koji je velikim dijelom preraspodijeljen zemljama eurozone.[29][30] Eurogroupa je 2013. godine odlučila vratiti tu dobit Grčkoj, međutim isplate su obustavljene tijekom 2014. sve do 2017. zbog sukoba između Yanisa Varoufakisa i ministara Eurogroupe. Eurogrupa je na posljetku 2018. vratila Grčkoj dio sredstava međutim, nekoliko se nevladinih organizacija požalilo da se značajan dio dobiti ESB-a nikada neće vratiti Grčkoj.[31]

Reakcija na irsku bankarsku krizu

[uredi | uredi kôd]

U studenom 2010. postalo je jasno da si Irska neće moći priuštiti spašavanje svojih propalih banaka, a posebno Anglo-Irish Bank kojoj je za spas od stečaja bilo potrebno oko 30 milijardi eura, što je iznos koji država očito nije mogla pribaviti zaduživanjem na financijskim tržištima. U to se vrijeme prinos irskih obveznica vrtoglavo popeo i dosegao usporedivu razinu s grčkim obveznicama. Irska je vlada međutim Anglo Irish banci izdala "mjenicu" od 31 milijarde eura (IOU), te je nacionalizirala. Zauzvrat banka je dostavila mjenicu u središnju banku Irske kao zalog i tako je mogla pristupiti hitnoj pomoći za likvidnost (ELA). Na ovaj je način Anglo Irish banka bila u stanju otplatiti svoje vjerovnike. Operacija je definirana kao vrlo kontroverzna, jer je u osnovi prebacila privatne dugove Anglo Irish banke u vladinu bilancu.

Kasnije je postalo jasno da je ESB odigrala ključnu ulogu ne dopustivši da irska vlada ostavi Anglo Irish banku u nemogućnosti da podmiruje svoje dugove te je tako izbjegla rizik financijske nestabilnosti. Dana 15. listopada i 6. studenoga 2010., predsjednik ESB-a Jean-Claude Trichet poslao je dva tajna pisma[32] irskom ministru financija koja su u osnovi obavijestila irsku vladu o mogućoj obustavi kreditnih linija ELA-e, osim ako vlada ne pristane na program financijske pomoći euroskupine pod uvjetom implementacije daljnjih reformi i fiskalne konsolidacije. Tijekom 2012. i 2013. ESB je više puta inzistirala na tome da mjenicu treba otplatiti u cijelosti i odbila Vladin prijedlog da se mjenica zamijeni dugoročnom (i jeftinijom) obveznicom do veljače 2013.[33] Uz to, ESB je inzistirala da se na vlasnike obveznica nacionaliziranih banaka ne smije primijeniti restrukturiranje duga, mjera koja je Irskoj mogla uštedjeti 8 milijardi eura.[34]

Ukratko, u strahu od novog vala panike na financijskim tržištima, ESB je poduzela izvanredne mjere kako bi pod svaku cijenu izbjegla restrukturiranje duga u Irskoj, što je rezultiralo većim irskim javnim dugom.[35]

Operacije dugoročnog refinanciranja

[uredi | uredi kôd]
Bilanca ESB-a
Mogućnost depozita ESB-a
Tekući računi u ESB-u

Ubrzo nakon što je Mario Draghi preuzeo predsjedanje ESB-om, banka je 8. prosinca 2011. najavila novi krug zajmova s kamatama od 1% na rok od tri godine (36 mjeseci), tzv. operacije dugoročnog refinanciranja (eng. Long-term Refinancing operations - LTRO).

Od njegovog uvođenja, 523 banke iskoristile su čak 489,2 milijarde eura (640 milijardi američkih dolara) ovog financijskog instrumenta. Zajmovi nisu ponuđeni europskim državama, ali državni vrijednosni papiri koje su izdale europske države priznali su se kao prihvatljivo osiguranje, kao i vrijednosni papiri osigurani hipotekom i drugi komercijalni zapisi s dovoljno visokom ocjenom kreditnih agencija. Promatrači su bili iznenađeni opsegom danih zajmova.[36][37][38] Daleko najveći iznos od 325 milijardi eura iskoristile su banke u Grčkoj, Irskoj, Italiji i Španjolskoj.[39] Na taj je način ESB pokušala osigurati dovoljnu likvidnost banaka za otplatu oko 200 milijardi eura vlastitih dospjelih dugova u prva tri mjeseca 2012. godine, a istovremeno nastaviti s normalnim poslovanjem i držati otvorene kreditne linije prema poduzećima kako kreditna kriza ne bi zagušila gospodarski rast. Također se nadala da će banke dio novca iskoristiti za kupnju državnih obveznica, ublažavajući tako dužničku krizu.[40]

Dana 29. veljače 2012. ESB je održala drugu 36-mjesečnu dražbu LTRO2, pružajući bankama eurozone dodatnih 529,5 milijardi eura zajmova s niskim kamatama.[41] Na ovoj drugoj dugoročnoj dražbi operacija refinanciranja sudjelovalo je 800 banaka.[42] Novo zaduživanje na aukciji u veljači iznosilo je oko 313 milijardi eura, stoga je od ukupno 256 milijardi eura postojećih zajmova ESB-a 215 milijardi eura uvedeno u sklopu LTRO2.[42]

Izravne monetarne transakcije

[uredi | uredi kôd]

U srpnju 2012., usred obnovljenog straha od krize državnog duga u eurozoni, Draghi je u panel diskusiji u Londonu izjavio da je ESB "... spreman učiniti sve što je potrebno za očuvanje eura. I vjerujte mi, bit će dovoljno."[43] Ova je izjava dovela do strmoglavog pada prinosa na obveznice za zemlje eurozone, posebno Španjolsku, Italiju i Francusku.[44] U svjetlu sporog političkog napretka u rješavanju krize eurozone, Draghijeva se izjava smatra ključnom prekretnicom u spašavanju eurozone.

Na tragu Draghijevog govora, Upravno vijeće Europske središnje banke (ESB) najavilo je 2. kolovoza 2012. da ESB "može poduzeti izravne operacije na otvorenom tržištu u takvom obujmu da se postigne njegov (Draghijev) cilj"[45] kako bi se "zaštitilo odgovarajući prijenos monetarne politike i jedinstvenost takve monetarne politike". Tehnički okvir ovih operacija formuliran je 6. rujna 2012. godine kada je ESB najavio pokretanje programa Izravnih monetarnih transakcija (eng. Outright monetary transactions - OMT).[46] Istog je datuma ukinut Program trgovanja vrijednosnim papirima banke (SMP).

Iako je trajanje prethodnog SMP-a bilo privremeno,[47] OMT nema ex-ante vrijeme ili ograničenje veličine,[48] ali aktiviranje kupnji i dalje je uvjetovano pridržavanjem zemlje korisnice programu prilagodbe u sklopu Europskog tečajnog mehanizma (ESM). Do današnjeg dana ESB nije aktivirao OMT, međutim smatra se da je njegova najava (zajedno s Draghijevim govorom "što god bude potrebno") značajno pridonijela stabilizaciji financijskih tržišta i okončala krizu državnog duga.

Kvantitativno popuštanje

[uredi | uredi kôd]

Iako je kriza državnog duga gotovo bila riješena do 2014., ESB se počela suočavati s opetovanim padom[49] stope inflacije u eurozoni, što ukazuje na to da gospodarstvo kontinenta klizi prema deflaciji. Odgovarajući na ovu prijetnju, ESB je 4. rujna 2014. najavio pokretanje dva programa kupnje obveznica: Programa kupnje pokrivenih obveznica (CBPP3) i Programa osiguranja vrijednosnih papira (ABSPP).[50]

ESB je 22. siječnja 2015. najavila proširenje tih programa u okviru cjelovitog programa "kvantitativnog popuštanja", koji je također uključivao kupnju državnih obveznica u iznosu od 60 milijardi eura mjesečno s rokom trajanja najmanje do rujna 2016. Program je pokrenut 9. ožujka 2015. i u više je navrata proširen na oko 2500 milijardi eura.[51]

Europska središnja banka je 8. lipnja 2016. godine pokretanjem programa kupnje obveznica korporativnog sektora (CSPP) svom portfelju za kupnju imovine dodala korporativne obveznice denominirane u eurima.[52] Prema ovom programu, do siječnja 2019. provodila je neto kupnju korporativnih obveznica koja je dosegla oko 177 milijardi eura. Iako je program zaustavljen na 11 mjeseci u siječnju 2019., ESB je u studenom 2019. ponovno započela neto kupnju obveznica poduzeća.[53]

Odgovor na krizu COVID-19

[uredi | uredi kôd]

Europska središnja banka je 2020. oblikovala odgovor na krizu COVID-19. Ovaj je odgovor uključivao:

  • Pandemijski program hitne kupnje (PEPP) od 1350 milijardi eura čiji je cilj bio smanjiti troškove zaduživanja i povećati kapacitet kreditiranja u europodručju.[54] PEPP je proširen tako da pokriva dodatnih 500 milijardi eura u prosincu 2020.[54]
  • zadržavanje ključnih kamatnih stopa na povijesno niskim razinama
  • povećanje količine novca koju banke mogu posuditi od ESB-a i omogućavanje povoljnih uvjeta zaduživanja kako bi bile u stanju izdavati zajmove onima koji su najteže pogođeni širenjem virusa
  • nuđenje mogućnosti trenutnog zaduživanja po povoljnim kamatnim stopama za solventne banke u cilju rješavanja privremenih pitanja financiranja
  • privremeno smanjenje restrikcija u pogledu iznosa sredstava ili „kapitala“ koji banke moraju držati kao rezervu likvidnosti za teška vremena, pružajući tako bankama veću fleksibilnost u rokovima i postupcima
  • reaktiviranje valutnih swap linija i poboljšanih postojećih swap linija sa središnjim bankama širom svijeta.[55]

Mandat i cilj inflacije

[uredi | uredi kôd]
Novčanice eura

Za razliku od mnogih drugih središnjih banaka, Europska središnja banka nema dvostruki mandat u kojem mora slijediti dva jednako važna cilja kao što su stabilnost cijena i puna zaposlenost (poput američkog sustava federalnih rezervi). ESB ima samo jedan primarni cilj, stabilnost cijena, prema kojem može težiti putem sekundarnih ciljeva.

Primarni mandat

[uredi | uredi kôd]

Primarni cilj Europske središnje banke, utvrđen u članku 127. stavak 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, jest održavanje stabilnosti cijena u eurozoni,[56] europski ugovori ne preciziraju točno kako bi ESB trebao slijediti taj cilj. Europska središnja banka ima dovoljno diskrecijskog prostora u pogledu načina na koji postiže svoj cilj stabilnosti cijena, jer može samostalno odlučivati o cilju inflacije, a može utjecati i na način na koji mjeri Harmonizirani indeks potrošačkih cijena (HICP).

Upravno vijeće je u listopadu 1998.[57] definiralo stabilnost cijena kao inflaciju ispod 2%, „međugodišnji porast Harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena (HICP) za euro područje ispod 2%“ i naglasio je da bi tu stabilnost "trebalo održavati u srednjoročnom razdoblju".[58]

U svibnju 2003., nakon temeljite revizije strategije monetarne politike ESB-a, Upravno vijeće pojasnilo je da "u težnji za stabilnošću cijena želi održati stope inflacije ispod, ali blizu 2% u srednjoročnom razdoblju".[57]

Od 2016. predsjednik Europske središnje banke dodatno je prilagodio svoje tvrdnje, uvodeći pojam "simetrije" u svoju definiciju cilja[59] čime je jasno stavio do znanja da bi ESB trebao jednako odgovoriti i na inflacijski pritisak i na deflacijski pritisak. Kao što je Draghi jednom rekao "simetrija znači ne samo da nećemo prihvatiti trajno nisku inflaciju, već i da ne postoji ograničenje inflacije od 2%."[60]

Sekundarni mandat

[uredi | uredi kôd]

Ne dovodeći u pitanje cilj stabilnosti cijena, čl. 127. Ugovora o funkcioniranju EU-a pruža mogućnost Europskoj središnjoj banci postizanje drugih ciljeva:

"Ne dovodeći u pitanje cilj stabilnosti cijena, ESCB podupire opće ekonomske politike Unije s ciljem doprinosa postizanju ciljeva Unije kako je utvrđeno u članku 3. Ugovora o Europskoj uniji."[61]

Smatra se da ova zakonska odredba ESB-u daje "sekundarni mandat" i nudi dovoljno opravdanja da ESB također da prioritet ostalim pitanjima kao što su puna zaposlenost ili zaštita okoliša, koja se spominju u članku 3. Ugovora. o Europskoj uniji. Istodobno, ekonomisti i komentatori često su podijeljeni oko toga treba li i kako ESB slijediti te sekundarne ciljeve, posebno utjecaj na okoliš. Dužnosnici ESB-a često su isticali moguće kontradikcije tih sekundarnih ciljeva.[62] U svrhu boljeg usmjeravanja ESB-a prema svojim sekundarnim ciljevima, sugerira se da bi trebalo doći do tješnje suradnje s Europskim parlamentom.[63]

Zadaci

[uredi | uredi kôd]

S ciljem izvršenja primarnog mandata, zadaće ESB-a uključuju:

  • Utvrđivanje i provedba monetarne politike[64]
  • Upravljanje deviznim operacijama
  • Održavanje platnog sustava za promicanje nesmetanog rada infrastrukture financijskog tržišta u okviru platnog sustava TARGET2[65] i razvijanje i održavanje tehničke platforme za namirenje transakcija vrijednosnim papirima u Europi (TARGET2 vrijednosni papiri)
  • Savjetodavna uloga: prema zakonu nužno je zatražiti mišljenje ESB-a o bilo kojem pitanju na razini nacionalnih zakonodavstava ili zakonodavstva EU-a koje spada u nadležnost ESB-a
  • Prikupljanje podataka i statistička analiza
  • Međunarodna suradnja
  • Izdavanje novčanica: ESB ima ekskluzivno pravo odobrenja izdavanja novčanica eura. Države članice mogu izdavati eurokovanice, ali ESB prethodno mora odobriti iznos (odmah nakon uvođenja eura, ESB je imala ekskluzivno pravo izdavati i kovanice).[65]
  • Financijska stabilnost i bonitetna politika
  • Nadzor banaka: od 2013. ESB je zadužena za nadzor sistemski relevantnih banaka.

Alati monetarne politike

[uredi | uredi kôd]

Glavno sredstvo monetarne politike Europske središnje banke su zajmovi ili repo ugovori s kolateralom.[66] Te alate koristi i Američka banka federalnih rezervi, ali Fed vrši izravniju kupnju financijskih instrumenata od svog europskog pandana.[67] Kolateral koji koristi ESB obično je visokokvalitetni dug javnog i privatnog sektora.[66]

Sva posudba kreditnim institucijama mora biti osigurana u skladu s člankom 18. Statuta ESCB-a.[68]

Kriteriji za određivanje "visoke kvalitete" javnog duga bili su preduvjet za članstvo u Europskoj uniji: ukupan dug, primjerice, ne smije biti prevelik u odnosu na bruto domaći proizvod, a deficit u tekućoj godini ne smije prijeći određenu razinu.[69] Iako su ovi kriteriji prilično jednostavni, brojne računovodstvene tehnike mogu sakriti temeljnu stvarnost fiskalne solventnosti ili nedostatak iste.[69]

U središnjem bankarstvu privilegirani je status središnje banke da može zaraditi onoliko novca koliko smatra potrebnim.[70] U Sustavu federalnih rezervi Sjedinjenih Država Federalne rezerve kupuju imovinu: obično obveznice koje izdaje Savezna vlada.[70] Nema ograničenja za obveznice koje može kupiti, a jedan od alata kojima raspolaže u financijskoj krizi je poduzimanje izvanrednih mjera poput kupnje velike količine imovine poput komercijalnih zapisa.[70] Svrha takvih operacija je osigurati dostupnost odgovarajuće likvidnosti za funkcioniranje financijskog sustava.[70]

Regulatorno oslanjanje na kreditne rejtinge

[uredi | uredi kôd]

Think-tankovi poput Svjetskog vijeća za mirovine tvrde da su europski zakonodavci pomalo dogmatski zagovarali usvajanje preporuka Basel II iz 2005. godine, i prenesli ih u pravni sustav Europske unije kroz Direktivu o kapitalnim zahtjevima (CRD) na snazi od 2008. godine. U osnovi, prisilili su europske banke i što je još važnije samu Europsku središnju banku (npr. pri ocjenjivanju solventnosti financijskih institucija) da se više nego ikad oslanjaju na standardizirane procjene kreditnog rizika koje su izdavale dvije neeuropske privatne agencije: Moody's i S&P.

Razlika s Američkim federalnim rezervama

[uredi | uredi kôd]

U Sjedinjenim Državama Sustav federalnih rezervi kupuje vrijednosne papire kako bi u gospodarstvo upumpao likvidnost. Eurosustav se pak koristi drugačijom metodom: približno 1.500 banaka koje ispunjavaju uvjete mogu se nadmetati za kratkoročne repo ugovore u trajanju od dva tjedna do tri mjeseca.[71]

Banke u stvari posuđuju novac i moraju ga vratiti, a kratko trajanje repo ugovora omogućuje kontinuirano prilagođavanje kamatnih stopa. Kada repo ugovori dospijevaju na naplatu, banke sudionice ponovno daju ponude. Povećanje količine novčanica ponuđenih na aukciji omogućuje povećanje likvidnosti u gospodarstvu. Smanjenje ima suprotan učinak. Ugovori se vode na imovinskoj strani bilance Europske središnje banke, a rezultirajući depoziti u bankama članicama vode se kao obveza. Laički rečeno, odgovornost središnje banke je novac, a povećanje depozita u bankama članicama, koje središnja banka nosi kao obvezu, znači da je u gospodarstvo uloženo više novca.

Da bi imale pravo na sudjelovanje na aukcijama, banke moraju biti u mogućnosti ponuditi dokaz o odgovarajućem osiguranju u obliku zajmova drugim subjektima. To može biti javni dug država članica, ali prihvaćen je i prilično širok raspon vrijednosnih papira iz privatnog bankarstva.[72] Prilično strogi zahtjevi za članstvo u Europskoj uniji, posebno s obzirom na državni dug kao postotak bruto domaćeg proizvoda svake države članice, osmišljeni su tako da osiguraju da aktiva koja se banci nudi kao zalog bude barem u teoriji jednako kvalitetna što je uvjet za zaštitu od rizika inflacije.[72]

Organizacija

[uredi | uredi kôd]
Jean-Claude Trichet, drugi predsjednik Europske središnje banke

Europska središnja banka ima četiri tijela koja donose sve odluke s ciljem ispunjavanja mandata:

  • Izvršni odbor,
  • Upravno vijeće,
  • Generalno vijeće i
  • Nadzorni odbor.

Tijela koja donose odluke

[uredi | uredi kôd]

Izvršni odbor

[uredi | uredi kôd]

Izvršni odbor odgovoran je za provedbu monetarne politike (koju je definiralo Upravno vijeće) i svakodnevno vođenje banke.[73] Može donositi odluke nadređene nacionalnim središnjim bankama, a može i koristiti ovlasti koje joj je dodijelilo Upravno vijeće.[73] Članovima izvršnog odbora predsjednik ESB-a dodjeljuje niz odgovornosti.[74] Izvršni odbor obično se sastaje svakog utorka.

Izvršni odbor čini predsjednik banke (trenutno Christine Lagarde), potpredsjednik (trenutno Luis de Guindos) i još četiri člana.[73] Sve ih imenuje Europsko vijeće na neobnovljivi mandat od osam godina.[73] Članovi Izvršnog odbora ESB-a imenuju se "među osobama s priznatim statusom i profesionalnim iskustvom u monetarnim ili bankarskim pitanjima, zajedničkim dogovorom vlada država članica na razini šefova država ili vlada, na preporuku Vijeća, nakon što se je konzultirao Europski parlament i Upravno vijeće ESB-a ".[75]

José Manuel González-Páramo, španjolski član Izvršnog odbora od lipnja 2004., trebao je napustiti upravni odbor početkom lipnja 2012., ali krajem svibnja nije imenovana nijedna zamjena.[76] Španjolci su Antonija Sáinza de Vicuñu rođenog u Barceloni, veterana ESB-a koji vodi njezin pravni odjel, nominirali za zamjenu González-Párama već u siječnju 2012. godine, ali predloženi su i drugi kandidati iz Luksemburga, Finske i Slovenije, a do svibnja nije donesena nikakva odluka.[77] Nakon duge političke bitke i odgoda zbog kritike Europskog parlamenta da nema rodne ravnoteže u ESB-u,[78] Luksemburžanin Yves Mersch imenovan je na mjesto Gonzáleza-Párame.[79]

Frank Elderson je naslijedio Yvesa Merscha kao član izvršnog odbora ESB-a u prosincu 2020.[80][81]

Upravno vijeće

[uredi | uredi kôd]

Upravno vijeće glavno je tijelo eurosustava koje donosi odluke.[82] Čine ga članovi Izvršnog odbora (ukupno šest) i guverneri nacionalnih središnjih banaka zemalja europodručja (njih 20 počevši od 2023.).

Od siječnja 2015. ESB je na svojoj internetskoj stranici objavio sažetak vijećanja Upravnog vijeća.[83] Te su publikacije djelomičan odgovor na opetovane kritike zbog netransparentnosti ESB-a,[84] ali za razliku od ostalih središnjih banaka, ESB još uvijek ne otkriva pojedinačne podatke o glasovanju guvernera koji sjede u njegovom Vijeću.

Članovi Upravnog vijeća (od siječnja 2023.)[85]
Ime Uloga Trajanje dužnosti
Izvršni odbor Christine Lagarde predsjednica 1. studenog 2019. 31. listopada 2027.
Luis de Guindos dopredsjednik 1. lipnja 2018. 31. svibnja 2026.
Piero Cipollone član izvršnog odbora 1. studenog 2023. 31. listopada 2031.
Philip R. Lane član izvršnog odbora
glavni ekonomist 		1. lipnja 2019. 31. svibnja 2027.
Frank Elderson član izvršnog odbora
potpredsjednik nadzornog odbora 		15. prosinca 2020. 14. prosinca 2028.
Isabel Schnabel član izvršnog odbora 1. siječnja 2020. 31. prosinca 2027.
Nacionalni guverneri Pablo Hernández de Cos 11. lipnja 2018. 10. lipnja 2024.
Joachim Nagel 1. siječnja 2022.
Pierre Wunsch 2. siječnja 2019. siječnja 2024.
Yannis Stournaras lipnja 2020. lipnja 2026.
François Villeroy de Galhau 1. studenog 2015. studenoga 2027.
Gaston Reinesch siječnja 2013. siječnja 2026.
Robert Holzmann 1. rujna 2019. 31. kolovoza 2025.
Peter Kažimír 1. lipnja 2019. 1. lipnja 2025.
Gediminas Šimkus 7. travnja 2021. 6. travnja 2026.
Olli Rehn 12. srpnja 2018. 12. srpnja 2025.
Mário Centeno srpnja 2020. lipnja 2025.
Edward Scicluna 1. siječnja 2021. 30. prosinca 2025.
Boštjan Vasle 1. siječnja 2019. 31. prosinca 2024.
Madis Müller lipnja 2019. lipnja 2026.
Mārtiņš Kazāks 21. prosinca 2019. 21. prosinca 2025.
Klaas Knot 1. srpnja 2011. svibnja 2025.
Fabio Panetta 1. studenog 2023. 31. listopada 2028.
Constantinos Herodotou 11. travnja 2019. travnja 2024.
Gabrijel Makhlouf 1. rujna 2019. 1. rujna 2026.
Boris Vujčić 8. srpnja 2012. 13. srpnja 2024.

Generalno vijeće

[uredi | uredi kôd]

Generalno vijeće tijelo je koje se bavi prijelaznim pitanjima usvajanja eura, primjerice utvrđivanjem tečaja valuta koje će biti zamijenjene eurom (u kontinuitetu sa zadacima bivšeg EMI-ja).[73] Postojat će sve dok sve države članice EU ne usvoje euro, a u tom će se trenutku raspustiti.[73] Čine ga od predsjednik i potpredsjednik i guverneri svih nacionalnih središnjih banaka EU-a.[86][87]

Nadzorni odbor

[uredi | uredi kôd]

Nadzorni odbor sastaje se dva puta mjesečno radi rasprave, planiranja i izvršavanja nadzornih zadataka ESB-a.[88] Predlaže nacrte odluka Upravnom vijeću po postupku bez prigovora. Sastoji se od predsjedajućeg (imenovanog na mandat od pet godina koji se ne može obnoviti), zamjenika predsjedajućeg (izabranog među članovima Izvršnog odbora ESB-a), četiri predstavnika ESB-a i predstavnika nacionalnih supervizora. Ako nacionalno nadzorno tijelo koje je odredila država članica nije nacionalna središnja banka (NCB), predstavniku nadležnog tijela može biti u pratnji predstavnik njihove NCB-e. U takvim slučajevima, predstavnici se za postupka glasovanja zajedno smatraju jednim članom s jednim glasom.[88]

Nacionalni odbor uključuje i Upravni odbor, koji podržava aktivnosti Nadzornog odbora i priprema sastanke Odbora. Čine ga predsjednik nadzornog odbora, potpredsjednik nadzornog odbora, jedan predstavnik ESB-a i pet predstavnika nacionalnih supervizora. Pet predstavnika nacionalnih supervizora imenuje Nadzorni odbor na godinu dana po principu rotacijskog sustava koji osigurava pravednu zastupljenost zemalja.[88]

Sastav nadzornog odbora ESB-a[89]
Ime Uloga
Andrea Enria predsjednik
Frank Elderson privremeni potpredsjednik
Pentti Hakkarainen predstavnik ESB-a
Édouard Fernandez-Bollo predstavnik ESB-a
Kerstin af Jochnick predstavnik ESB-a
Elizabeth McCaul predstavnik ESB-a

Kapital

[uredi | uredi kôd]

ESB je izravno podređen europskom zakonu, ali njegov sastav nalik je onom korporacije u smislu da ESB ima dioničare i dionički kapital. Njegov početni kapital trebao je iznositi 5 milijardi eura[90] a ključ za raspodjelu početnog kapitala utvrđen je 1998. godine na temelju broja stanovnika i BDP-a država članica,[1][91] ali odlučeno je da je ključ je prilagodljiv.[92] Nacionalne središnje banke europodručja morale su u cijelosti uplatiti svoje upise u kapital ESB-a. Središnje banke zemalja koje nisu sudjelovale u programu morale su platiti 7% svojih upisa u kapital ESB-a kao doprinos njenim operativnim troškovima. Kao rezultat toga, ESB je bila popunjena početnim kapitalom od nešto manje od 4 milijarde eura. Kapital drže nacionalne središnje banke država članica kao dioničari. Dionice u ESB-u nisu prenosive i ne mogu se koristiti kao zalog,[93] a NCB su jedini upisnici i nositelji kapitala ESB-a.

Trenutno kapital ESB-a iznosi oko 40 milijardi eura, a drže ga nacionalne središnje banke država članica kao dioničari.[1] Udjeli nacionalnih središnjih banaka u ovom kapitalu izračunavaju se pomoću ključa koji odražava udio dotične članice u ukupnom stanovništvu i bruto domaćem proizvodu EU-a. ESB prilagođava dionice svakih pet godina i svaki put kad se promijeni broj nacionalnih središnjih banaka koji uplaćuju doprinose. Prilagodba se vrši na temelju podataka Europske komisije.

Sve nacionalne središnje banke (NSB) koje posjeduju udio u kapitalu ESB-a od 1. veljače 2020. navedene su u tablici niže. Nacionalne središnje banke izvan europodručja moraju platiti vrlo mali postotak svog upisanog kapitala, što kao posljedicu ima veliku razliku ukupnog uplaćenog kapitala unutar i izvan europodručja.[1]

NSB Postotak kapitala (%) Uplaćeni kapital (€)
Nacionalna banka Belgije 2,9630 276.290.916,71
Deutsche Bundesbank 21.4394 1.999.160.134,91
Banka Estonije 0,2291 21.362.892,01
Središnja banka Irske 1.3772 128.419.794,29
Banka Grčke 2.0117 187.585.027,73
Španjolska banka 9.6981 904.318.913,05
Francuska banka 16.6108 1.548.907.579,93
Banka Italije 13.8165 1.288.347.435,28
Središnja banka Cipra 0,1750 16.318.228,29
Latvijska banka 0,3169 29.549.980,26
Banka Litve 0,4707 43.891.371,75
Središnja banka Luksemburga 0,2679 24.980.876,34
Središnja banka Malte 0,0853 7,953,970.70
De Nederlandsche Bank 4.7662 444,433,941.0
Oesterreichische Nationalbank 2.3804 221.965.203,55
Banco de Portugal 1.9035 177.495.700,29
Banka Slovenije 0,3916 36.515.532,56
Nacionalna banka Slovačke 0,9314 86.850.273,32
Banka Finske 1,4939 136,005.388,82
Ukupno 81.3286 7.583.649.493,38
Van euro područja:
Bugarska narodna banka 0,9832 3,991,180.11
Češka narodna banka 1.8794 7,629,194,36
Danmarks Nationalbank 1.7591 7.140.851,23
Hrvatska narodna banka 0,6595 2,677,159.56
Mađarska narodna banka 1.5488 6.287.164,11
Narodna banka Poljske 6.0335 24.492.255,06
Nacionalna banka Rumunjske 2,8289 11.483.573,44
Sveriges Riksbank 2,9790 12.092.886,02
Ukupno 18.6714 75.794.263,89

Rezerve

[uredi | uredi kôd]

Nacionalne središnje banke država članica koje su dio europodručja osigurale su do sada svojim uplatama kapitala u rezerve likvidnosti ESB-a sredstva od oko 40 milijardi eura. Doprinosi svake nacionalne središnje banke razmjerni su njezinom udjelu u upisanom kapitalu ESB-a, dok zauzvrat ESB pripisuje svakoj nacionalnoj središnjoj banci potraživanje u eurima u protuvrijednosti njenog doprinosa.

Jezici

[uredi | uredi kôd]

Radni jezik Europske središnje banke uglavnom je engleski, a konferencije za tisak obično se održavaju na engleskom jeziku. S vanjskim se priopćenjima postupa fleksibilno: engleski jezik ima prednost (iako ne isključivu) u komunikaciji unutar ESCB-a (tj. s drugim središnjim bankama) i s financijskim tržištima. Komunikacija s drugim nacionalnim tijelima i građanima EU obično je na njihovom jeziku, ali mrežno mjesto ESB-a uglavnom je na engleskom jeziku. Službeni dokumenti poput Godišnjeg izvješća na službenim su jezicima EU.[94][95]

Neovisnost

[uredi | uredi kôd]

Europska središnja banka (i Eurosustav općenito) često se smatra "najsamostalnijom središnjom bankom na svijetu".[96][97][98][99] Općenito, to znači da svoje zadatke i politike može raspravljati, oblikovati, odlučivati i provoditi u potpunoj autonomiji, bez pritiska ili potrebe za uputama bilo kojeg vanjskog tijela. Glavno objašnjenje za takvu neovisnost ESB-a jest što je takav institucionalni okvir optimalan za održavanje stabilnosti cijena.[100][101]

U praksi je neovisnost ESB-a vezana uz četiri ključna načela:[102]

  • Operativna i pravna neovisnost : ESB ima sve potrebne nadležnosti za ispunjenje svog mandata održavanja stabilnosti cijena i posljedičnog upravljanja monetarnom politikom u punoj autonomiji i uz visoku razinu diskrecije. Odluke Upravnog vijeća ESB-a donose se s visokim stupnjem tajnosti i rezultati pojedinačnog glasovanja se javno ne otkrivaju (što dovodi do sumnji da članovi Upravnog vijeća glasaju po nacionalnom ključu).[103][104] Uz odluke o monetarnoj politici, ESB ima pravo izdavati pravno obvezujuće propise u okviru svoje nadležnosti i ako su ispunjeni uvjeti utvrđeni pravom Unije, te može sankcionirati aktere ako krše zakonske odredbe utvrđene propisima Unije. Vlastita pravna osobnost ESB-a također omogućuje ESB-u sklapanje međunarodnih pravnih sporazuma neovisno o drugim institucijama EU-a i može biti strankom u pravnom postupku. ESB može i organizirati svoj unutarnji ustroj po vlastitim potrebama.
  • Osobna neovisnost: mandat članova odbora ESB-a namjerno je vrlo dug (8 godina), a guverneri nacionalnih središnjih banaka imaju najmanje pet godina mandata koji se može obnoviti.[100] Članovi odbora ESB-a uživaju imunitet od sudskih postupaka.[105] O smjeni s funkcije može odlučiti samo Sud Europske unije (CJEU), na zahtjev Upravnog vijeća ESB-a ili Izvršnog odbora (tj. samog ESB-a). Takva je odluka moguća samo u slučaju nesposobnosti ili ozbiljnog prekršaja. Guverneri nacionalnih središnjih banaka eurosustava mogu biti otpušteni prema nacionalnom zakonu (s mogućnošću žalbe) u slučaju da više ne mogu izvršavati svoje funkcije ili su ako za ozbiljno kršili zakon.
  • Financijska neovisnost: ESB je jedino tijelo u EU čiji statut jamči proračunsku neovisnost vlastitim sredstvima i prihodima. ESB koristi vlastitu dobit ostvarenu operacijama monetarne politike i ne može biti tehnički nesolventna. Financijska neovisnost ESB-a jača i njezinu političku neovisnost. Pošto ESB-u nije potrebno vanjsko financiranje i istovremeno mu je zabranjeno izravno financiranje kod javnih institucija, to ga štiti od potencijalnog pritiska javnih vlasti.
  • Politička neovisnost: Institucije i tijela Europske unije i vlade država članica ne smiju utjecati na članove tijela ESB-a ili nacionalnih središnjih banaka u izvršavanju njihovih zadataka. Suprotno tome, institucije EU-a i nacionalne vlade obvezne su ugovorima poštovati neovisnost ESB-a i upravo je ovo drugo pravilo predmet mnogih rasprava.

Demokratska kontrola

[uredi | uredi kôd]

Kao protuteža svojem visokom stupnju autonomije i diskrecije, ESB je odgovorna Europskom parlamentu (i u manjoj mjeri Europskom revizorskom sudu, Europskom ombudsmanu i Sudu EU-a (CJEU)). Iako između Europskog parlamenta i ESB-a ne postoji međuinstitucionalni sporazum o uređivanju okvira odgovornosti ESB-a, postoji neformalni dogovor nadahnut rezolucijom Europskog parlamenta usvojenom 1998. godine[106] i ugrađen u pravila rada Parlamenta.[107]

Okvir odgovornosti uključuje pet glavnih mehanizama:[108]

  • Godišnje izvješće: ESB je dužan objavljivati izvješća o svojim aktivnostima i svoje godišnje izvješće mora uputiti Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, Vijeću Europske unije i Europskom vijeću.[109] Zauzvrat, Europski parlament ocjenjuje protekle aktivnosti ESB-a putem pravno neobvezujućeg godišnjeg izvješća o Europskoj središnjoj banci.
  • Tromjesečna saslušanja: Odbor za ekonomske i monetarne poslove Europskog parlamenta svako tromjesečje organizira saslušanje ("Monetarni dijalog") s ESB-om,[110] omogućujući članovima parlamenta usmeno postavljanje pitanja predsjedniku ESB-a.
  • Parlamentarna pitanja: svi zastupnici u Europskom parlamentu imaju pravo uputiti pisana pitanja[111] predsjedniku ESB-a. Predsjednik ESB-a daje pisani odgovor u roku od 6 tjedana.
  • Imenovanja: Tijekom postupka imenovanja članova izvršnog odbora ESB-a konzultira se Europski parlament.[112]
  • Pravni postupci: ESB-ova vlastita pravna osobnost omogućuje civilnom društvu ili javnim institucijama podnošenje žalbi protiv ESB-a Sudu EU-a.

Godine 2013. postignut je međuinstitucionalni sporazum između ESB-a i Europskog parlamenta o uspostavi bankovnog nadzora ESB-a. Ovim se sporazumom Europskom parlamentu daju šira ovlaštenja djelovanja na ustaljenu praksu aktivnosti ESB-a u sferi monetarne politike. Primjerice, prema tom sporazumu Parlament može staviti veto na imenovanje predsjedatelja i zamjenika predsjedatelja nadzornog odbora ESB-a i može odobriti razrješenja ako to zahtijeva ESB.[113]

Transparentnost

[uredi | uredi kôd]

Uz neovisnost, ESB podliježe ograničenim obvezama transparentnosti, za razliku od standarda institucija EU i drugih glavnih središnjih banaka. Zapravo, kako je istaknuo Transparency International, "Ugovori uspostavljaju transparentnost i otvorenost kao načelo EU-a i njegovih institucija. Međutim, dodjeljuju ESB-u djelomično izuzeće od tog načela. Prema čl. 15 (3) UFEU-a, ESB je vezana načelima EU-a o transparentnosti „samo kada izvršava [svoje] upravne zadatke” (izuzeće - koje pojam „upravni poslovi“ ostavlja nedefiniranim - jednako se odnosi i na Sud Europske unije i Europsku investicijsku banku)."[114]

U praksi postoji nekoliko konkretnih primjera kada je ESB manje transparentna od ostalih institucija:

  • Tajna glasanja: dok druge središnje banke objavljuju rezultate glasova svojih članova, odluke Upravnog vijeća ESB-a donose se u tajnosti. Od 2014. ESB objavljuje "izvješća" svojih sastanaka u vezi monetarne politike,[115] ali oni su i dalje prilično neodređeni i ne podrazumijevaju pojedinačne glasove članova.
  • Pristup dokumentima: Obveza tijela EU-a da dokumente učine slobodno dostupnima nakon trideset godina odnosi se i na ESB. Međutim, prema Poslovniku ESB-a, Upravno vijeće može odlučiti zadržati tajnost nad pojedinačnim dokumentima i nakon 30-godišnjeg razdoblja.
  • Otkrivanje popisa vrijednosnih papira: ESB je manje transparentna od Američkih federalnih rezervi kada je riječ o otkrivanju popisa vrijednosnih papira pohranjenih u svojoj bilanci u okviru operacija monetarne politike kao što je kvantitativno popuštanje.[116]

Sjedište

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Sjedište Europske središnje banke
Novo sjedište ESB-a otvoreno 2014. godine.

Sjedište banke je u četvrti Ostendeu u Frankfurtu na Majni. Grad je najveće financijsko središte u eurozoni i sjedište ESB-a u njemu određeno je Amsterdamskim ugovorom.[117] Banka se 2014. preselila u novo sjedište, koje je projektirao arhitektonski ured Coop Himmelbau sa sjedištem u Beču.[118] Zgrada je visoka oko 180 metara i uz nju bi trebale biti izgrađene druge pomoćne zgrade na mjestu nekadašnje veletržnice u istočnom dijelu Frankfurta na Majni. Glavna građevina ima 120.000 m² ukupne površine, a gradnja je započela u listopadu 2008.[118][119] Očekivalo se da će zgrada postati arhitektonski simbol Europe. Premda je bila dizajnirana za smještaj dvostrukog broja osoblja u odnosu na bivše sjedište u Eurotoweru,[120] ESB je zadržao u funkciji i prijašnju zgradu zbog potrebe za većim prostorom budući da je preuzeo odgovornost za bankarski nadzor.[121]

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c d e f Capital Subscription. European Central Bank. Pristupljeno 1. veljače 2020.
  2. ↑ a b c Statute of the ECB (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 31. svibnja 2013. Pristupljeno 11. veljače 2021. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  3. ↑ a b c ECB: Economic and Monetary Union. ECB. Pristupljeno 15. listopada 2007.
  4. ↑ a b European Central Bank. CVCE. 7. kolovoza 2016. Pristupljeno 18. veljače 2014.
  5. ↑ a b c d ECB: Economic and Monetary Union. Ecb.int. Pristupljeno 26. lipnja 2011.
  6. ↑ a b c The third stage of Economic and Monetary Union. CVCE. 7. kolovoza 2016. Pristupljeno 18. veljače 2014.
  7. ↑ The powerful European Central Bank [E C B] in the heart of Frankfurt/Main – Germany – The Europower in Mainhattan – Enjoy the glances of euro and europe....03/2010....travel round the world....:). UggBoy♥UggGirl [PHOTO // WORLD // TRAVEL]. Flickr. 6. ožujka 2010. Pristupljeno 14. listopada 2011.
  8. ↑ Proissl, von Wolfgang. 9. rujna 2011. Das Ende der EZB, wie wir sie kannten. Financial Times Deutschland (njemački). Inačica izvorne stranice arhivirana 15. listopada 2011.
  9. ↑ Mario Draghi takes centre stage at ECB. BBC. 1. studenoga 2011. Pristupljeno 28. prosinca 2011.
  10. ↑ Blackstone, Brian. ECB Raises Interest Rates – MarketWatch. marketwatch.com. Pristupljeno 14. srpnja 2011.
  11. ↑ ECB: Key interest rates. 2011. Pristupljeno 29. kolovoza 2011.
  12. ↑ Draghi slashes interest rates, unveils bond buying plan. europenews.net. 4. rujna 2014. Pristupljeno 5. rujna 2014.
  13. ↑ Hujer, Marc. 30. listopada 2019. Elegance and Toughness: Christine Lagarde Brings a New Style to the ECB. Spiegel Online. Pristupljeno 11. studenoga 2019.
  14. ↑ George Matlock. 16. veljače 2010. Peripheral euro zone government bond spreads widen. Pristupljeno 28. travnja 2010.
  15. ↑ Acropolis now. The Economist. 29. travnja 2010. Pristupljeno 22. lipnja 2011.
  16. ↑ Brian Blackstone. 5. veljače 2010. Global Markets Shudder: Doubts About U.S. Economy and a Debt Crunch in Europe Jolt Hopes for a Recovery. The Wall Street Journal. Pristupljeno 10. svibnja 2010.
  17. ↑ "Former Iceland Leader Tried Over Financial Crisis of 2008", The New York Times, 5 March 2012. Retrieved 30 May 2012.
  18. ↑ Greek/German bond yield spread more than 1,000 bps. Financialmirror.com. 28. travnja 2010.
  19. ↑ Gilt yields rise amid UK debt concerns. Financial Times. 18. veljače 2010. Pristupljeno 15. travnja 2011.
  20. ↑ The politics of the Maastricht convergence criteria | vox – Research-based policy analysis and commentary from leading economists. Voxeu.org. 15. travnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. travnja 2012. Pristupljeno 1. listopada 2011.
  21. ↑ Bagus, The Tragedy of the Euro, 2010, p.75.
  22. ↑ Orphanides, Athanasios. 9. ožujka 2018. Monetary policy and fiscal discipline: How the ECB planted the seeds of the euro area crisis. VoxEU.org. Pristupljeno 22. rujna 2018.
  23. ↑ Bank, European Central. Introductory statement with Q&A. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 3. listopada 2018.
  24. ↑ Bank, European Central. ECB decides on measures to address severe tensions in financial markets. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 22. rujna 2018.
  25. ↑ Mixed support for ECB bond purchases (engleski). Pristupljeno 22. rujna 2018.
  26. ↑ McManus, John. 5. kolovoza 2011. Market rout as Berlin rejects call for more EU action. Irish Times
  27. ↑ WOrking paper 2011 / 1 A Comprehensive approach to the EUro-area debt crisis (PDF). Zsolt Darvas. Corvinus University of Budapest. Veljača 2011. Pristupljeno 28. listopada 2011.
  28. ↑ The ECB's Securities Market Programme (SMP) – about to restart bond purchases? (PDF). Global Markets Research – International Economics. Commonwealth Bank. 18. lipnja 2012. Pristupljeno 21. travnja 2013.
  29. ↑ How Greece lost billions out of an obscure ECB programme. Positive Money Europe (engleski). 25. srpnja 2018. Pristupljeno 25. rujna 2018.
  30. ↑ The ECB as vulture fund: how central banks speculated against Greece and won big – GUE/NGL – Another Europe is possible. guengl.eu (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 26. rujna 2018. Pristupljeno 25. rujna 2018.
  31. ↑ Unfair ECB profits should be returned to Greece, 117,000 citizens demand. Positive Money Europe (engleski). 19. listopada 2018. Pristupljeno 21. listopada 2018.
  32. ↑ Bank, European Central. Irish letters. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 3. listopada 2018.
  33. ↑ Reilly, Gavan. Report: ECB rules out long-term bond to replace promissory note. TheJournal.ie (engleski). Pristupljeno 3. listopada 2018.
  34. ↑ Chopra: ECB refusal to burn bondholders burdened taxpayers. The Irish Times (engleski). Pristupljeno 3. listopada 2018.
  35. ↑ O'Connell, Hugh. Everything you need to know about the promissory notes, but were afraid to ask. TheJournal.ie (engleski). Pristupljeno 3. listopada 2018.
  36. ↑ Mario Draghi. 8. prosinca 2011. Introductory statement to the press conference (with Q&A) (Press conference). European Central Bank. Pristupljeno 22. prosinca 2011.
  37. ↑ Nelson D. Schwartz. 21. prosinca 2011. European Bank in Strong Move to Loosen Credit. The New York Times. Pristupljeno 22. prosinca 2011.. the move, by the European Central Bank, could be a turning point in the Continent's debt crisis
  38. ↑ Floyd Norris. 21. prosinca 2011. A Central Bank Doing What It Should (Analysis). The New York Times. Pristupljeno 22. prosinca 2011.
  39. ↑ Wearden, Graeme. 29. veljače 2012. Eurozone crisis live: ECB to launch massive cash injection. The Guardian. Pristupljeno 29. veljače 2012.
  40. ↑ Ewing, Jack. 21. prosinca 2011. Banks in the euro zone must raise more than 200bn euros in the first three months of 2012. New York Times. Pristupljeno 21. prosinca 2011.
  41. ↑ Wearden, Graeme. 29. veljače 2012. Eurozone crisis live: ECB to launch massive cash injection. Guardian. Pristupljeno 29. veljače 2012.
  42. ↑ a b €529 billion LTRO 2 tapped by record 800 banks. Euromoney. 29. veljače 2012. Pristupljeno 29. veljače 2012.
  43. ↑ Bank, European Central. Verbatim of the remarks made by Mario Draghi. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 25. rujna 2018.
  44. ↑ Itay and Spain respond to ECB treatment. Financial Times. 8. kolovoza 2011. Pristupljeno 28. prosinca 2019.
  45. ↑ Introductory statement to the press conference (with Q&A)
  46. ↑ Ewing, Jack. 6. rujna 2012. Europe's Central Bank Moves Aggressively to Ease Euro Crisis. The New York Times
  47. ↑ European Central Bank Decision of the ECB of 14 May 2010.
  48. ↑ ECB press conference, 6 September 2012. Pristupljeno 14. rujna 2014.
  49. ↑ Henderson, Isaiah M. 4. svibnja 2019. On the Causes of European Political Instability. The California Review (engleski). Pristupljeno 19. srpnja 2019.
  50. ↑ European Central Bank. Introductory statement to the press conference (with Q&A). European Central Bank (engleski). Pristupljeno 25. rujna 2018.
  51. ↑ Draghi fends off German critics and keeps stimulus untouched. Financial Times. 27. travnja 2017.
  52. ↑ DECISION (EU) 2016/948 OF THE EUROPEAN CENTRAL BANK of 1 June 2016 on the implementation of the corporate sector purchase programme (ECB/2016/16) (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 17. svibnja 2020. Pristupljeno 11. veljače 2021.
  53. ↑ Corporate sector purchase programme (CSPP) – Questions & Answers
  54. ↑ a b Lynch, Russell. 27. studenoga 2020. France slams 'dangerous' Italian pleas to cancel Covid debts. Telegraph Media Group Limited
  55. ↑ Our response to the coronavirus pandemic
  56. ↑ wikisource consolidation
  57. ↑ a b THE EUROPEAN CENTRAL BANK HISTORY, ROLE AND FUNCTIONS BY HANSPETER K. SCHELLER SECOND REVISED EDITION 2006, ISBN 92-899-0022-9 (print) ISBN 92-899-0027-X (online) page 81 at the pdf online version
  58. ↑ Powers and responsibilities of the European Central Bank. European Central Bank. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. prosinca 2008. Pristupljeno 10. ožujka 2009.
  59. ↑ Draghi, Mario. 2. lipnja 2016. Delivering a symmetric mandate with asymmetric tools: monetary policy in a context of low interest rates. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 28. studenoga 2020.
  60. ↑ Bank, European Central. 18. lipnja 2019. Twenty Years of the ECB’s monetary policy. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 28. studenoga 2020.
  61. ↑ ECB: Monetary Policy. Pristupljeno 14. rujna 2014.
  62. ↑ "Certainly, the protection of the environment is not the only transversal objective assigned to EU institutions and hence to the ECB. Under the Treaty one could equally ask, for example, why the ECB should not promote industries that promise the strongest employment growth, irrespective of their ecological footprint. But equally importantly, the ECB is subject to the Treaty requirement to “act in accordance with the principle of an open market economy with free competition”. – "Monetary policy and climate change, Speech from Benoit Cœuré, November 2018
  63. ↑ How Can the European Parliament Better Oversee the European Central Bank? | Bruegel (engleski). Pristupljeno 28. studenoga 2020.
  64. ↑ Monetary policy (PDF)
  65. ↑ a b Fairlamb, David. 12. veljače 2003. The powers of the European Central Bank. BBC News. Pristupljeno 16. listopada 2007.
  66. ↑ a b All about the European debt crisis: In SIMPLE terms. rediff business. rediff.com. 19. kolovoza 2011. Pristupljeno 28. listopada 2011.
  67. ↑ Open Market Operation – Fedpoints – Federal Reserve Bank of New York. Federal Reserve Bank of New York. newyorkfed.org. Kolovoz 2011. Pristupljeno 29. listopada 2011.
  68. ↑ THE EUROPEAN CENTRAL BANK HISTORY, ROLE AND FUNCTIONS BY HANSPETER K. SCHELLER SECOND REVISED EDITION 2006, ISBN 92-899-0022-9 (print) ISBN 92-899-0027-X (online) page 87 at the pdf online version
  69. ↑ a b WOrking paper 2011 / 1 A Comprehensive approach to the EUro-area debt crisis (PDF). Zsolt Darvas. Corvinus University of Budapest. Veljača 2011. Pristupljeno 28. listopada 2011.
  70. ↑ a b c d Ben S. Bernanke. 1. prosinca 2008. Federal Reserve Policies in the Financial Crisis (Speech). Board of Governors of the Federal Reserve System. Pristupljeno 23. listopada 2011.. To ensure that adequate liquidity is available, consistent with the central bank's traditional role as the liquidity provider of last resort, the Federal Reserve has taken a number of extraordinary steps.
  71. ↑ In practice, 400–500 banks participate regularly. Samuel Cheun; Isabel von Köppen-Mertes; Benedict Weller. Prosinac 2009. The collateral frameworks of the Eurosystem, the Federal Reserve System and the Bank of England and the financial market turmoil (PDF). ECB. Pristupljeno 24. kolovoza 2011.
  72. ↑ a b Bertaut, Carol C. 2002. The European Central Bank and the Eurosystem (PDF). New England Economic Review (2nd quarter): 25–28. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 19. listopada 2012. Pristupljeno 11. veljače 2021.
  73. ↑ a b c d e f ECB: Governing Council. ECB. ecb.int. 1. siječnja 2002. Pristupljeno 28. listopada 2011.
  74. ↑ Distribution of responsibilities among the Members of the Executive Board of the ECB (PDF)
  75. ↑ Article 11.2 of the ESCB Statute
  76. ↑ Marsh, David, "Cameron irritates as euro’s High Noon approaches", MarketWatch, 28 May 2012. Retrieved 29 May 2012.
  77. ↑ Tag: José Manuel González-Páramo. Financial Times Money Supply blog entries. 23. siječnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. ožujka 2017. Pristupljeno 14. rujna 2014.
  78. ↑ Davenport, Claire. EU parliament vetoes Mersch, wants woman for ECB. U.S. (engleski). Pristupljeno 3. listopada 2018.
  79. ↑ Mersch Named to ECB After Longest Euro Appointment Battle. Bloomberg. 23. studenoga 2012. Pristupljeno 14. rujna 2014.
  80. ↑ Benoeming Nederlander Frank Elderson in directie ECB stap dichterbij. nos.nl (nizozemski). Pristupljeno 25. studenoga 2020.
  81. ↑ Frank Elderson recommended as member of European Central Bank Executive Board | News | European Parliament. www.europarl.europa.eu (engleski). 24. studenoga 2020. Pristupljeno 25. studenoga 2020.
  82. ↑ ECB: Decision-making bodies. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. veljače 2013. Pristupljeno 14. rujna 2014.
  83. ↑ Monetary policy accounts published in 2016
  84. ↑ Subscribe to read. Financial Times (engleski). Pristupljeno 23. rujna 2018. Referenca upotrebljava generalan naslov (pomoć)
  85. ↑ Members of the Governing Council. Pristupljeno 9. prosinca 2023.
  86. ↑ Composition of the European Central Bank. CVCE. Pristupljeno 18. veljače 2014.
  87. ↑ ECB: General Council. European Central Bank. Pristupljeno 4. siječnja 2015.
  88. ↑ a b c Supervisory Board. European Central Bank. Pristupljeno 3. prosinca 2015.
  89. ↑ ECB SSM Supervisory Board Members. ECB. 1. ožujka 2019. Pristupljeno 1. ožujka 2019.
  90. ↑ Article 28.1 of the ESCB Statute
  91. ↑ Article 29 of the ESCB Statute
  92. ↑ Article 28.5 of the ESCB Statute
  93. ↑ Article 28.4 of the ESCB Statute
  94. ↑ Buell, Todd. 29. listopada 2014. Translation Adds Complexity to European Central Bank's Supervisory Role: ECB Wants Communication in English, But EU Rules Allow Use of Any Official Language. The Wall Street Journal. Pristupljeno 11. listopada 2015.
  95. ↑ Athanassiou, Phoebus. Veljača 2006. The Application of multilingualism in the European Union Context (PDF). ECB. Pristupljeno 11. listopada 2015.
  96. ↑ Bank, European Central. The European Central Bank: independent and accountable. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 5. studenoga 2017.
  97. ↑ Bank, European Central. The role of the Central Bank in the United Europe. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 5. studenoga 2017.
  98. ↑ Papadia, Francesco. 1. veljače 1999. Central Bank Independence and Budget Constraints for a Stable Euro. Open Economies Review (engleski). 10 (1): 63–90
  99. ↑ Wood, Geoffrey. Is the ECB Too Independent?. WSJ (engleski). Pristupljeno 5. studenoga 2017.
  100. ↑ a b Independence. European Central Bank. Pristupljeno 1. prosinca 2012.
  101. ↑ Bank, European Central. Why is the ECB independent?. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 5. studenoga 2017.
  102. ↑ EU, Transparency International. 28. ožujka 2017. Transparency International EU – The global coalition against corruption in Brussels. transparency.eu (engleski). Pristupljeno 5. studenoga 2017.
  103. ↑ Friedrich Heinemann and Felix Huefner (2004) 'Is the view from the Eurotower purely European? National divergence and ECB interest rate policy', Scottish Journal of Political Economy 51(4):544–558.
  104. ↑ Jose Ramon Cancelo, Diego Varela and Jose Manuel Sanchez-Santos (2011) 'Interest rate setting at the ECB: Individual preferences and collective decision making', Journal of Policy Modeling 33(6): 804–820. DOI.
  105. ↑ PRIVILEGES AND IMMUNITIES OF THE EUROPEAN CENTRAL BANK (PDF). European Central Bank. 2007
  106. ↑ Report on democratic accountability in the third phase of European Monetary Union – Committee on Economic and Monetary Affairs and Industrial Policy – A4-0110/1998. europarl.europa.eu (engleski). Pristupljeno 8. listopada 2018.
  107. ↑ Bank, European Central. The evolution of the ECB's accountability practices during the crisis. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 8. listopada 2018.
  108. ↑ Bank, European Central. Accountability. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 25. studenoga 2020.
  109. ↑ Accountability. European Central Bank. Pristupljeno 15. listopada 2007.
  110. ↑ Monetary dialogue | ECON Policies | ECON | Committees | European Parliament. europarl.europa.eu (engleski). Pristupljeno 6. listopada 2017.
  111. ↑ Questions to the ECB | Documents | ECON | Committees | European Parliament. europarl.europa.eu (engleski). Pristupljeno 6. listopada 2017.
  112. ↑ Executive Board (PDF). Banque de France. 2005. Pristupljeno 23. srpnja 2012.
  113. ↑ Interinstitutional Agreement between the European Parliament and the European Central Bank on the practical modalities of the exercise of democratic accountability and oversight over the exercise of the tasks conferred on the ECB within the framework of the Single Supervisory Mechanism (PDF)
  114. ↑ EU, Transparency International. 28. ožujka 2017. Transparency International EU – The global coalition against corruption in Brussels. transparency.eu (engleski). Pristupljeno 5. studenoga 2017.
  115. ↑ Bank, European Central. ECB to adjust schedule of meetings and to publish regular accounts of monetary policy discussions in 2015. European Central Bank (engleski). Pristupljeno 5. studenoga 2017.
  116. ↑ The Eurosystem – Too opaque and costly? | Bruegel. bruegel.org (engleski). Pristupljeno 7. studenoga 2017.
  117. ↑ Treaty of Amsterdam amending the Treaty on European Union, the Treaties establishing the European Communities and certain related acts. 11. listopada 1997. Pristupljeno 4. siječnja 2015.
  118. ↑ a b Winning design by Coop Himmelb(l)au for the ECB's new headquarters in Frankfurt/Main. European Central Bank. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2007. Pristupljeno 2. kolovoza 2007.
  119. ↑ Launch of a public tender for a general contractor to construct the new ECB premises. European Central Bank. Pristupljeno 2. kolovoza 2007.
  120. ↑ Dougherty, Carter. In ECB future, a new home to reflect all of Europe. International Herald Tribune. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. rujna 2008. Pristupljeno 11. veljače 2021.
  121. ↑ European Central Bank. Overview. Ecb.europa.eu. Pristupljeno 25. rujna 2019.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Europska središnja banka


Portal:Europa
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Europska_središnja_banka&oldid=7059192"