Wiener Musikverein
Wiener Musikverein (bos. Bečko muzičko udruženje), obično poznata po skraćenom nazivu Musikverein, je koncertna dvorana u gradskoj četvrti Innere Stadt u Beču. To je dom Bečkog filharmonijskog orkestra.
"Velika dvorana" (njem. Großer Saal), zbog svoje visoko cijenjene akustike, smatra se jednom od najboljih koncertnih dvorana na svijetu, zajedno s Konzerthaus u Berlinu, Concertgebow u Amsterdamu i Symphony Hall u Bostonu.[1] Izuzev Bostonske simfonijske dvorane,[2] nijedna od tih dvorana nije izgrađena u moderno doba uz primjenu arhitektonske akustike, i sve su dugačke, visoke i uskog oblika, čime podsjećaju na kutije za cipele.
Zgrada
[uredi | uredi izvor]Zgrada se nalazi na raskršću ulica Dumbastraße i Bösendorferstraße iza Hotela Imperial u blizini bulevara Ringstraße i rijeke Beč, između ulice Bösendorferstraße i gradskog trga Karlsplatz. Međutim, pošto je Bösendorferstraße relativno mala ulica, zgrada je bolje poznata kao Karlsplatz i Kärntner Ring (dio Ringstraße okretnice). Podignuta je kao nova koncertna dvorana koju vodi Gesellschaft der Musikfreunde (bos. Udruženje prijatelja muzike u Beču), na zemljištu koje je dao car Franjo Josip I Austrijski 1863. godine.
Planove je uradio danski arhitekta Teofil Hansen u neoklasičnom stilu starogrčkog hrama, uključujući koncertnu dvoranu i manju dvoranu za kamernu muziku. Zgrada je otvorena 6. januara 1870.[3] Glavni donator bio je Nikolaus Dumba, industrijalac i liberalni političar grčkog porijekla, kojem je u čast austrijska vlada dala ime jednoj od ulica oko Musikvereina.
Großer Musikvereinssaal (Velika dvorana), ili Goldener Saal (Zlatna dvorana), duga je oko 49 m, široka 19 m, a visoka 18 m. Ima 1.744 mjesta za sjedenje i 300 za stajanje. Tamo je održan Skandalkonzert iz 1913. godine, a to je i mjesto održavanja godišnjeg Bečkog novogodišnjeg koncerta. Živa akustika Velike dvorane prvenstveno se zasniva na Hansenovoj intuiciji, jer se nije mogao osloniti na bilo kakve studije o arhitektonskoj akustici. Pravougaoni oblik i proporcije prostorije, te njene lože i skulpture omogućuju rane i brojne zvučne refleksije.
Originalna oprema se sastojala od historijskih orgulja koje je izgradio Friedrich Ladegast, a prvi recital za orgulje održao je Anton Bruckner 1872. godine. Današnje orgulje je 1907. godine prvobitno instalirala austrijska firma Rieger Orgelbau. Franz Schmidt ili Marcel Dupre, a obnovljene su 2011. godine.
Od 2001. godine zgrada je u fazi renoviranja, a nekoliko prostorija za vježbe Bečkog filharmonijskog orkestra je privremeno rezervisano u podrumu ove zgrade.
Događaji, upotreba i lokacija
[uredi | uredi izvor]Novogodišnji koncert Bečke filharmonije koji se tradicionalno odžava u zgradi Muzičkog udruženja Beča (Wiener Musikverein) od 1939. svjetski je poznat događaj. Godine 1924. orkestar je ovdje prvi put održao svoj Filharmonijski bal, koji se smatra jednim od najprestižnijih balova u Beču. Od 2006. do 2014. ovdje se održavao i godišnji koncert povodom Dana državnosti. Musikverein je također mjesto održavanja Bečkog festivala od 2019.
Neposredno uz muzički klub nalazi se stanica metroa Karlsplatz, koja povezuje linije U1, U2 i U4. Sa tramvajskim linijama 1 i 62 koje prolaze iznad zemlje i drugim linijama na Ringstrasse samo blok dalje, to je jedno od najprometnijih transportnih čvorišta u Beču. Godine 2011. predvorje između Künstlerhausa i Musikvereina dobilo je naziv Musikvereinsplatz po toj instituciji.[4]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Long, Marshall, "What is So Special About Shoebox Halls? Envelopment, Envelopment, Envelopment" Arhivirano 8. 8. 2017. na Wayback Machine, Acoustics Today, April 2009, pp. 21–25.
- ^ "The History of Symphony Hall". Boston Symphony Orchestra. Pristupljeno 12. 8. 2018.
- ^ "Großer Musikvereinssaal" (jezik: English). Wiener Musikverein. Arhivirano s originala, 22. 12. 2015. Pristupljeno 20. 12. 2015.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
- ^ Michaela Schlögl: 200 Jahre Gesellschaft der Musikfreunde Wien. Der Wiener Musikverein. Styria Premium, Wien 2011. ISBN 978-3-222-13333-6