Metodologija

Platon (427-347. p. n. e). Platonova metoda je bila "dolazak do istine kroz razgovor i raspravu". Prikazan je dio slike "Atinska škola", Rafaelo, XVI st.

Hegel (1770-1831), zaslužan je za "dijalektičku metodu"

Metodologija (od grč: methodos, meta – iza, poslije + hodos – način, put i logos – riječ, govor, mišljenje, nauka) je nauka o cjelokupnosti svih oblika i načina istraživanja pomoću kojih se dolazi do objektivnog i sistematskog naučnog saznanja, dakle, pojam metodologije označava načine kako se na naučan, objektivan način dolazi do istine, provjeravaju pretpostavke i pretvaraju u naučne činjenice.

Uvod

Metodologija utvrđuje najadekvatnije načine i postupke vođenja i implementacije naučnog istraživanja, određuje najbolja pravila korištenja naučnih alata i instrumenata, definira mjeru sa kojom se može imati određeno povjerenje u dobijene naučne rezultate, ispituje valjanost naučnih postupaka i preciznost primijenjenih tehnika istraživanja itd.

Drugim riječma, metodologija određuje kriterije objektivnog procjenivanja naučnih saznanja, najpouzdanije i najefikasnije postupke dolaženja do naučnog saznanja, također ispituje valjanost postavljenih naučnih hipoteza, njihovu logičnu utemeljenost na prethodnim teorijama i pravilan odnos između sakupljenih podataka i postavljene hipoteze.

Metodološki pristup dolaženja do saznanja ima nekoliko faza:

• Definiranje problema (šta je problem, njegove pretpostavke, koje su raspoložive informacije o datom problemu). Istraživanje problema mora biti pravilno i pažljivo pripremljeno (također mora biti provodljivo i isplativo) da bi krajnji rezultat bio realan i ostvariv. Utvrđivanje količine potrebnih resursa, odabir metoda i lokacije istraživanja neki su od elemenata potrebnih za definiranje problema.
• Određivanje ciljeva i predmeta – ciljevi i predmet se mogu odrediti davanjem odgovora na pitanja: šta je cilj (mora biti realan, pragmatičan i ostvariv) i šta je predmet (također mora biti stvaran, opipljiv). (Odrediti predmet ili pojavu koja će se istražiti, odabrati opseg istraživanja.)
• Odabir i primjena adekvatnih metoda (potrebno je odabrati nekoliko komplementarnih ili različitih metoda da bi se umanjila ili isključila mogućnost odstupanja ili greške; metode moraju biti pouzdane, primjenljive i isplative).
• Prikupljanje validnih podataka i informacija (onih koje su relevantne za problem, provjerljive, dovoljnog kvantiteta i koje odgovaraju postavljenim ciljevima).
• Obrada podataka i informacija (u postupke obrade ubrajaju se sređivanje - sortiranje, kategorisanje, grupisanje; analiza, prezentacija i sl). Ovdje se koriste metode kao što je mjerenje, komparativna metoda, analiza, korištenje informatičkih tehnologija. Verifikacija (provjera) se vrši (ne samo) u slučaju upitnih rezultata, tada je potrebno ponoviti istraživanje, eventualno i korištenjem alternativnih metoda i ponovnim prikupljanjem potrebnih podataka i informacija.
• Donošenje odluke i zaključaka (može biti formalno i direktno).

Ove faze su komplementarne, isprepletene, bez strogo određenih granica.

Zadatak metodologije u nauci je unaprijeđenje metoda istraživanja koje se primjenjuju i analiza metodoloških aspekata sprovedenih istraživanja u nauci na sistematski i kritičan način te pospješivanje transfera iskustava stečenih tokom istraživanja i njihovo uobličavanje.

Metodološki principi

U metodologiji se koriste principi, tj. naučni stavovi ili univerzalna pravila koja naročito pomažu kada je nepoznato ono što određuje neku pojavu. Principi (od lat.: principium – početak, porijeklo) su fundamentalna, primarna ili opšta istina ili zakon iz koje proizilaze drugi; fiksno ili unaprijed određeno načelo ili način postupanja) pomažu u snalaženju u novim situacijama, mogu se primijeniti i na različite i na slične situacije. Principi mogu biti zdravorazumski (opisuju pojavu) i naučni (kako i zašto pojava nastaje). Npr. logički principi: principium tertium exclusum: A je B ili A nije B; princip kontradikcije: ne može kiša istovremeno padati i ne padati na istom mjestu; princip identiteta: A=A. Principe možemo podijeliti u tri kategorije:

• Univerzalni filozofsko-logički principi; oni važe za sva područja, uključujući i naučno komuniciranje.
• Posebni principi relevantni za datu nauku (npr. za prirodne nauke, za društvene nauke, itd).
• Specifična pravila koja važe za određena područja.

U osnovne metododološke principe ubrajaju se:

1. Teorija: skup međusobno organski povezanih tvrdnji, apstrahiranih od empiričke realnosti; skup definicija koje su međusobno logički povezane i koje zajedno grade opću konceptualnu shemu prema kojoj se mogu izvoditi posebne pretpostavke (hipoteze) o konkretnim fenomenima koji se istražuju.
2. Hipoteza: tvrdnja koja implicira vezu između dva koncepta ili više njih (semantički značaj lingvističkih znakova i mentalnih slika)) koji proizilaze iz nekog procesa dedukcije.
3. Predmet analize: jedan element (osobe ili određene socijalne kategorije, životinjske vrste, dokumenti, zvučni zapisi itd.) koji formira statistički skup (npr. sva djeca do tri godine starosti) koji predstavlja zbir svih pojedinačnih predmeta analize.
4. Svojstvo (osobina, karakteristika): ono što istraživač namjerava odrediti za svaki predmet koji proučava (visina, težina, dimenzija, kapacitet itd.). I za sva svojstva istraživač mora ustanoviti skup pravila koje će primjenjivati i koja će se odnositi na određivanje datog svojstva.
5. Indikatori: ako neko svojstvo ne sugeriše na adekvatan način određenu definiciju, potrebno je odrediti indikatore. Npr. koncept A direktno sugeriše određenu definiciju a postaje varijabilan preko skupa radnji kao što su direktno posmatranje ili uzorkovanje. Koncept B ne sugeriše direktno određenu definiciju – u tom slučaju indikator daje uopćene informacije o konceptu B.

Metodološko-filozofska terminologija

Važan problem, naročito u društvenim naukama, je (ne)mogućnost prilagođavanja metoda ili određenih klasa metoda prema prirodi predmeta proučavanja. Metodologija je jedna od specifičnih etapa istraživačkog rada ili proučavanja koja se temelji na određenoj teorijskoj poziciji i sprovodi uz pomoć odabranih tehnika (ili metoda) u okviru postupka kojem je cilj prevazilaženje poteškoća u istraživanju, radu ili projektima. Prilikom odabira adekvatne metodologije filozofska pozicija se određuje pomoću kategorija i pravaca kao što su:

• Racionalizam, nasuprot empirizmu, naglašava razumsku funkciju u proučavanju.
• Pragmatizam, bavi se načinom na koji elementi rada utiču na istraživanje.
• Konstruktivizam ili epistemološki konstruktivizam, prema ovome, do spoznaje se dolazi razradom i realizacijom pretpostavki (polaznih hipoteza) koje istraživač postavi.
• Kriticizam, također u epistemološkim okvirima, postavlja granice spoznaje pomnim proučavanjem svih mogućnosti.
• Skepticizam, sumnja ili nepovjerenje u istinu ili pouzdanost onoga što se generalno prihvata kao istinito.
• Pozitivizam, temeljeći se na epistemologiji, tvrdi da je samo naučna spoznaja autentična spoznaja.
• Hermeneutika, nauka o značenju i tumačenju, bavi se interpretacijom spoznaje.

Heuristika kao naučna metodologija

Metodologija proučava i razvija okvire naučnog saznanja, proučava metode, razvija načela, nastoji da sistematizira i ocijeni istraživačko iskustvo jedne nauke. Njena primarna funkcija je u logičko-epistemološkoj kritici cjelokupne naučno-istraživačke prakse. Ona ispituje tehniku istraživanja i daje joj precizne okvire. Logička saznanja su temelj metodologije, ali u nju pored logičkih ulaze i tehnički i heuristički elementi.

Kao naučna metodologija, heuristika je primjenljiva na svaku nauku, sadrži elaboraciju pomoćnih sredstava, alata, principa, pravila, strategija i programa koji olakšavaju pronalaženje puta ka rješenju problema, odnosno, zadataka bilo koje vrste koji se ne mogu riješiti algoritamski. Heurističke procedure, kao naučne metode, mogu se podijeliti na principe, pravila i strategije.

Heuristički principi nalažu formiranje sugestija pomoću kojih se može na direktan način doći do ideja za rješenje određenog problema, čak i odrediti način i put za traženo rješenje. U ovim principima naglašena je važnost analogije i redukcije (modeliranja).

Heuristička pravila djeluju kao glavni impulsi unutar procesa istraživanja i pomažu naročito u pronalaženju načina za rješavanje problema. Heuristička pravila koja se najčešće koriste su:

• Određivanje predmeta istraživanja.
• Kreiranje analitičkih pomagala: sheme, tabele, mape itd.
• Predstavljanje veličine predmeta istraživanja uz pomoć varijabli.
• Provjera da li se koriste adekvatne formule.
• Korištenje brojeva – najjednostavnijih struktura – umjesto podataka.
• Reformulacija problema.

Heurističke strategije ponašaju se kao organizacioni resursi procesa pronalaženja rješenja, oni naročito doprinose određivanju puta za pronalazak rješenja problema. Postoje dvije vrste strategija:

1. Za rad koji se odvija polagano: polazi se od razmišljanja koja vode do rješenja problema, postavljaju se i provjeravaju hipoteze.
2. Za rad koji se odvija ubrzano: prethodno se prouči ono što se traži i, primjenjujući ono što je već poznato, analiziraju se mogući međurezultati preko kojih se može doći do onoga što se traži.

U svakom potpunije razvijenom metodološkom sistemu mogu se izdvojiti tri glavne grupe problema:

• logički,
• tehnički i
• naučno–strategijski.

Metodologija i metode

Metode su alati, tehnike ili procesi koji se koriste u istraživanju. Metode mogu biti razgovor, anketa, posmatranje i sl. Metodologija određuje koje metode će se primijeniti u istraživanju i na koji način. Metodologija se, dakle, bavi načinom na koji se istraživanje sprovodi, kako se dolazi do spoznaje i saznanja. Drugim riječima, metodologija se odnosi na principe koji primjenjuju u istraživanju i objašnjava zašto se određene metode ili alati koriste u istraživanju.

Ne postoji jedna jedinstvena metoda kojom se može nešto proučavati. Prema složenosti predmeta proučavanja i kompetencija osobe koja vrši proučavanje, metode mogu biti:

• skup pomagala koji omogućavaju pojednostavljenje rada,
• podsjetnik na radnje i postupke koji se ne smiju izostaviti,
• skup alata i instrumenata koji će se koristiti.
• sistematski pristup koji omogućuje raščlanjivanje predmeta proučavanja na proste elemente i olakšava upoređivanje dobijenih (novih) rezultata proučavanja sa ranijim, sličnim rezultatima,
• procedure koje se primjenjuju korak po korak, sa kontrolnim spiskom po potrebi; svaka etapa se registrira nakon kompletiranja (ovaj postupak je često automatiziran – bez učešća čovjeka - zahvaljujući informacionim tehnologijama, koriste se npr. softverske skripte).

Prethodna procedura omogućava smanjenje uticaja ljudskog faktora (nepažnja, zamor). U krajnjem slučaju, ovaj posao može se povjeriti osobi koja i ne mora imati razumijevanje i uvid u to što radi (po nižoj cijeni rada – jeftiniji ukupni troškovi istraživanja); tako se od "sitnih poslova" rasterećuju kvalifikovanije osobe koje se tada mogu posvetiti kompleksnijim i specijalizovanim zadacima. Metoda je često određeno znanje i vještina (francuski: savoir-faire, engleski: know-how) koju je usavršio pojedinac ili grupa u toku rada na određenom polju. Dakle, metodologija je također i produkt iskustva.

Metode

Svaka nauka, pored predmeta kojim se bavi, pojmovne određenosti i naučne građe, treba raspolagati i naučnim metodama kojim će, na način adekvatan toj nauci, analizirati probleme, objasniti uzroke i pojave, doći do saznanja i pouzdanih i primjenljivih rezultata. Metoda označava osmišljen i primjenljiv način na koji se vrši neki rad.

Metoda također ima značenje koje se odnosi na utvrđen redoslijed, sistem ili planski postupak utvrđivanja istine. U skladu sa time, metodičnost je postupanje po određenom sistemu, po unaprijed postavljenom planu, redoslijedu, postupanje na smišljen način.

Metodika je opći naziv za metode koji se koriste u određenoj nauci (npr. učenje o pedagoškim metodama).

Temeljne odrednice metoda u proučavanju pojava su:

• njihova uzajamna veza i uslovljenost,
• kretanje, promjene, obnavljanje,
• transformacija postepenih kvantitativnih promjena u esencijalne kvalitativne promjene; uočavanje i određivanje zakonitosti;
• posmatranje protivurječnosti, borba suprotnosti (npr. staroga i novoga), odnosi između onoga što je jednostavno i onoga što je kompleksno (složeno).

Metode se mogu svrstati prema tipu i formi intelektualne aktivnosti koja je angažovana na proučavanju određene naučne građe, odnosno, podataka i informacija:

• Analitička metoda je metoda istraživanja koja se odnosi na raščlanjivanje jedne cjeline na njene dijelove ili sastavne elemente kako bi se mogli posmatrati njihova priroda, odnosi, uzroci i posljedice. Potrebno je upoznati prirodu fenomena (pojave) ili stvari koji se proučavaju kako bi se razumjela njihova suština. Ova metoda omogućava bolje poznavanje predmeta tako da se njome oni mogu objasniti, praviti analogije, bolje razumjeti i postaviti nove teorije. Analizirati znači i bolje razumjeti cjelinu nakon što se upozna priroda njenih dijelova.
• Sintetička metoda u nauci je metoda kojom se preko jednostavnijh formi i pojmova postepeno dolazi do složenijih formi i pojmova. Etimološki, potiče iz grčkog jezika, od riječi sýnthesis, koja znači "kompozicija". Ovom metodom se ujedinjuju različiti elementi u jednu cjelinu. U Hegelovoj dijalektici označava sveobuhvatni koncept koji nadilazi i ujedinjuje suprotstavljene pozicije.
• Induktivna metoda je naučna metoda kod koje se do općih zaključaka dolazi polazeći od pojedinačnih premisa. Ovo je jedna od najčešćih metoda; karakterišu je četiri osnovne etape: posmatranje i registriranje svih činjenica, analiza i klasifikacija činjenica, induktivna derivacija - od činjenica do generalizacije, verifikacija. Dakle, nakon faza posmatranja, analiza i klasifikacije činjenica, postavlja se hipoteza ili zaključak koji je zasnovan na posmatranju pojedinačnih stvari i pojava iste prirode i obuhvata sve stvari i pojave takve prirode.
• Komparativna metoda, u širem smislu, je koncept upoređivanja koji se može objasniti kao umna logička aktivnost koja se javlja u mnogim situacijama svakodnevnog života, sastoji se u posmatranju sličnosti i razlika između dvije ili više stvari ili pojava. U užem smislu, komparacija kao naučna metoda je sistematski postupak kojim se proučavaju odnosi, sličnosti i razlike između dva predmeta ili pojave sa ciljem da se izvedu određeni zaključci.
• Deskriptivna metoda, odnosno, opisivanje, je jedan od ciljeva nauke (pored npr. predviđanja i objašnjavanja). Metode deskripcije, kao što kaže naziv, opisuju predmete i pojave. Deskriptivne metode mogu biti metode posmatranja, anketa, studija slučaja. Deskriptivno istraživanje se može objasniti kao opis stanja stvari u trenutku dok ih istraživač posmatra bez mijenjanja bilo koje varijable. Pri tome, opisuju se različiti aspekti pojave ili predmeta, njihove karakteristike i/ili ponašanje.
• Empirijska metoda je model naučnog istraživanja koji se temelji na empirijskoj logici. Skupa sa fenomenološkom metodom, predstavlja najčešće metode u društvenim naukama i deskriprivnim naukama. Aristotel je koristio analitičko razmišljanje i empirijski metod kao metode dolaska do spoznaje.
• Dijalektička metoda kod Platona je dolazak do istine kroz razgovor i raspravu, sučeljavanje suprotstavljenih stavova. Kasnije, kod Heraklita, a naročito kod Hegela, u razrađenoj i kompletiranoj formi, dijalektička metoda je pristup predmetima koji odgovara ontološkoj (suštinskoj, stvarnoj) strukturi predmeta.

Primjeri

Primjer diferencijalnog sociograma

Morenov sociogram prikazuje odnose između učenika prvog razreda - afinitet za sjedenje u istoj klupi

Primjer projektivne metode - Rorschachov test

Opće metode iz prethodnog odjeljka i metodološki principi imaju svoje praktične forme:

• Metoda posmatranja. Ova metoda zasniva se na čulnoj percepciji posmatrača. Za ovu metodu, između ostalog, bitno je precizno odrediti predmet posmatranja i način registracije opaženog. Metoda posmatranja se može sprovesti sa učešćem ili bez učešća posmatrača. Posebna metoda posmatranja je introspekcija (samoposmatranje).
• Metoda razgovora može se sprovesti putem ankete ili upitnika, primjenjuje se u situacijama na koje nije moguće primijeniti neki drugi način uvida u pojavu. Za uspješnu metodu razgovora potrebno je dobro planiranje, priprema relevantnih pitanja, određivanje metode zapisivanja odgovora. Ovo je jednostavna i relativno jeftina metoda. Negativne odlike ove metode su razlike u poimanju pojmova između istraživača i subjekta, pouzdanost subjekta (nepouzdanost sjećanja).
• Mjerenje i eksperiment su egzaktne metode. Zasnivaju se na upoređivanju neke vrijednosti sa poznatom, određenom vrijednošću (npr. mjerenje nacionalnog dohotka, nivoa obrazovanja, potrošnje, svojstava materijala itd.) Eksperiment nije uvijek primjenljiv kao metoda (neki od razloga su humani i ekonomski). Ove metode se sprovode u kontroliranim uslovima, sa ili bez kontrolnih grupa.
• Komparativne metode se primjenjuju kod istraživanja makro i globalnih pojava (kod istraživanja gdje bi bilo skupo, iracionalno ili nehumano vještački izazivati određene pojave). Ovom metodom vrši se poređenje, traže se sličnosti ili razlike, analogijom se izvode zaključci.
• Analiza ili raščlanjivanje, kao metoda, koristi se, između ostalog, prilikom proučavanja pojava iz prošlosti - ako ih se nije moglo direktno pratiti i proučavati (preko svjedoka, raspoloživih dokumenata, artefakata – ali treba ih verificirati, utvrditi autentičnost).
• Sociometrijska metoda primjenjuje se za ispitivanje strukture, kohezije, dinamike odnosa i pojava u grupi ili zajednici. Ovu metodu razvila je psihologija (pretpostavke su da ispitanici iz predmetne grupe trebaju prihvatiti ili odbiti ulogu ili odnos prema drugima, kao saradnici, partneri i sl.). Odnosi i veze, struktura grupe ili zajednice, podgrupe, istaknuti članovi i dr. prikazuju se uz pomoć sociograma.
• Kvantne metode su statističke metode kod kojih se barata uzorcima, popisima, kretanjima i trendovima. Obrađeni podaci i informacije prikazuju se i izražavaju u procentima, indeksima, grafikonima, tabelama i sl.
• Kod projektivnih metoda od ispitanika se traži nesvjesna projekcija na osnovu višeznačnog sadržaja (zvuk, slika). Ispitivač na osnovu odgovora utvrđuje stanje i dobija informacije. Za uspjeh ove metode potrebna je dobra obučenost ispitivača i adekvatna tehnička sredstva.
• Informatičke metode se temelje na upotrebi računarskih sistema, personalnih računara, baza podataka, informatičkih mreža i sl.
• Skale za mjerenje stavova obuhvataju test pitanja sa ponuđenim odgovorima koji su bodovani po određenom principu.
• Metoda obrade slučaja se koristi kada su informacije neadekvatne po broju, kvalitetu ili izraženim stavovima. Prethodno se određuje kriterij i bira reprezentativni uzorak – rezultat se projektuje na cijelu masu ili kategoriju koja se ispituje.
• Individualne i grupne metode se u osnovi sprovode interpersonalno (između dva subjekta) ili grupno (u zajednici, organizaciji, instituciji).

Osnovne metode saznanja

• Analiza
• Sinteza
• Apstrakcija
• Generalizacija
• Specifikacija
• Dekonstrukcija
• Definicija
• Divizija
• Dedukcija
• Indukcija
• Analogija
• Eksperiment
• Opservacija

Također pogledajte

• Filozofija
• Logika
• Naučna metoda
• Naučna strategija

Literatura

1. Saltaga, Fuad. Metodologija društvenih nauka. Pravni fakultet Sarajevo, 2009.
2. Spasoje Bjelica i Asen Videnov. Sociologija na putu ka ciljevima u biznisu. Novi Sad, 2007.CS1 održavanje: lokacija (link)
3. Tubić, Risto. Enciklopedijski rječnik marksističkih pojmova. Sarajevo: IP Veselin Masleša, 1974.
4. Filipović, Vladimir (redaktor). Filozofijski rječnik. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1989.

Vanjski linkovi

• Méthodologie de recherche
• Opšta metodologija
• Metodologija
• Methodology
• Metodologia Científica