Julija Timošenko
| Julija Volodimirivna Timošenko | |
|---|---|
 | |
| Premijerka Ukrajine | |
| Vrijeme na dužnosti 18. decembar 2007 – 4. mart 2010. | |
| Prethodnik | Viktor Yanukovych |
| Nasljednik | Oleksandr Turchynov (v. d.) |
| Lični podaci | |
| Rođenje | Юлія Володимирівна Тимошенко 27. novembar 1960 Dnjepropetrovsk, Sovjetski Savez |
| Politička stranka | Blok Julije Timošenko Sveukrajinski savez - Domovina |
| Supružnik | Oleksandr Timošenko |
| Vjera | pravoslavna |
Julija Volodimirivna Timošenko (ukrajinski: Юлія Володимирівна Тимошенко; rođena 27. novembra 1960) jest ukrajinska političarka i prva žena na mjestu ukrajinskog premijera od 24. januara do 8. septembra 2005. godine. Ujedno je predsjednica stranaka "Sveukrajinski savez - Domovina" i "Blok Julije Timošenko". Prije dolaska na premijersku funkciju, predstavljala je uspješnu poslovnu ženu i širi saradnički tim u plinskoj industriji, ušavši pritom u krug najbogatijih ljudi Ukrajine.
Julija Timošenko je predstavljala jednog od savjetnika bivšeg premijer Viktora Juščenka te mu je u Narandžastoj revoluciji bila glavni politički partner i jedna od ključnih osoba pri organizaciji protesta i skupova. U tom periodu neki mediji su je nazivali "Ivanom Orleanskom Narandžaste revolucije". Dana 28. jula 2005, časopis Forbes ju je proglasio trećom najmoćnijom ženom na svijetu, ispred nje su se našle jedino Condoleezza Rice i Wu Yi.
Timošenko je od početka vršenja premijerske funkcije započela sa oštrim reformama, ali je u svojim radikalnim rezovima privrednog karaktera nailazila na političke nesuglasice sa strankom Viktora Juščenka, što je dovelo do raskola njihove zajedničke koalicije. Nakon što je sišla sa svoje premijerske dužnosti, od 18. decembra 2007. ponovno je postala predsjednica Vlade Ukrajine i jedan od ključnih reformatora ukrajinske ekonomije predodređene za otvaranje prema zapadnom tržištu. Julija Timošenko je premijersku poziciju napustila 11. marta 2010, a njeno mjesto je preuzeo opozicioni političar Mikola Azarov. Početkom oktobra 2011. ukrajinski sud osudio ju je na sedam godina zatvora zbog malverzacija prilikom sklapanja ugovora o trgovini prirodnim plinom.[1]
Biografija
[uredi | uredi izvor]Julija Timošenko je rođena u etnički ukrajinskom, ali rusofonom dijelu Dnjipra. Njeno porijeklo je jedno vrijeme u medijima ostavilo dosta zanimanja s obzirom da u mladosti nije koristila prezime oca Grygjan, koji je nju i njenu majku napustio tri godine nakon Julijinog rođenja. Pod pritiskom javnosti i špekuliranja da bi prezime moglo biti armensko, jednom prilikom u medijima izjavila je da je s očeve strane već 10 koljeno Latvijka, te su uslijedila objašnjenja komentatora kako je latvijsko prezime Grigjanis s vremenom steklo slaveniziranu formu Grygjan. S iste očeve strane jednim djelom ima i židovsko porijeklo. S druge strane je potvrdila da je etnička linija majke posve ukrajinska, iako se njeno djevojačko i majčino prezime Telegina dovodilo u vezu s ruskim korijenima, ali često iz političkih razloga i činjenice da Julija govori ruskim jezikom kao materinjim. Julija je više puta izjavila da se smatra etničkom Ukrajinkom bez obzira na multikulturalno porijeklo.
Julija se udala 1979. za Oleksandra Timošenka, sina sovjetskog komunističkog aparatčika, nakon čega se počela uspinjati po položajima tadašnjeg sovjetskog sistema. Diplomirala je na dnjepropetrovskom Ekonomskom fakultetu stekavši doktorsko zvanje. Od tada je objavila oko 50 naučnih radova.
Tokom 1989, osnovala je lanac videoteka koji je uspješno poslovao, pritom se probijajući kroz mnoge položaje u sovjetskom sistemu, ali se tek nakon sloma Sovjetskog Saveza domogla istaknute pozicije kada je upravljala s nekoliko energetskih poduzeća. Tokom privatizacije u Ukrajini koja se kao i u Rusiji odvijala u uslovima korupcije i pogodovanog poslovanja, njen muž je postao jedan od najbogatijih ukrajinskih tajkuna, obogativši se izvozom metala. U periodu od 1995. do 1997, Julija je predsjedavala "Ujedinjenim energetskim sistemima Ukrajine", privatnom firmom koja je 1996. postala glavni uvoznik ruskog plina. U to vrijeme nazivali su je "plinskom princezom" pod optužbom da je u inostranstvo prodala enormne količine ukradenog ruskog plina.
Politička karijera
[uredi | uredi izvor]
Timošenko je ušla u politiku 1996. kada je izabrana za zastupnicu Kirovogradske oblasti u Verhovnoj Radi osvojivši rekordnih 92,3% glasova u svojoj oblasti. Ponovno je izabrana na istu funkciju 1998. i 2002. godine. Godine 1998. predvodila je Odbor za finansije i državni budžet Vrhovne Rade. U periodu od 1999. do 2001, Timošenko je vršila dužnost zamjenice ministra za gorivo u energetskom sektoru pri Vladi Viktora Juščenka.
Tadašnji predsjednik Leonid Kučma otpušta je u januaru 2001. pod optužbom krivotvorenja carinskih dokumenata i krijumčarenja ruskog plina za vrijeme kada je predsjedavala Ujedinjenim energetskim sistemima Ukrajine od 1995. do 1997. godine. Uhapšena je u februaru 2001, ali je nekoliko sedmica kasnije puštena i oslobođena svih optužbi. Kako navodi Julija, optužbe su joj podmetnute od strane Kučminog režima i lobija industrije uglja, kojem je Timošenko prijetila da će iskorijeniti korupciju i uvesti neke trgovinske reforme. Nakon što su protiv nje odbačene sve optužbe, započela je s kampanjom protiv tadašnjeg predsjednika Kučme i njegove navodne upletenosti u ubistvo novinara Georgija Gongadzea. Naredne godine desila joj se neobična automobilska nesreća gdje je umalo poginula, slučaj za koji neki vjeruju da se radi o pokušaju ubistva naručenog iz Vlade, ne bi li se na taj način s političke scene uklonilo sve popularniju Timošenkovu.
Kritičari Juliji Timošenko najviše zamjeraju sumnjive metode kojima je stekla ogromno bogatstvo u kratkom vremenskom periodu. Neki smatraju da je ona najpogodnija osoba koja bi mogla, kada bi to zaista htjela, suzbiti korupciju u Ukrajini s obzirom na to da je dobro upoznata s ilegalnim vođenjem poslova bivšeg sovjetskog državnog aparata. Njen bivši poslovni saradnik i bivši ukrajinski premijer Pavlo Lazarenko, uvjetno je osuđen u Sjedinjenim Američkim Državama pod optužbom za pranje novca, korupciju i prijevaru, a njegovo izručenje zatražila je Ukrajina koja ga tereti za zloupotrebu položaja i nepravomoćno stjecanje bogatstva. Vjeruje se da je Lazarenko iz zemlje prebacio milijarde američkih dolara. Osim toga, njen muž Oleksandr, proveo je dvije godine skrivajući se i izbjegavajući zatvorsku kaznu koja se zasniva, prema riječima bračnog para Timošenko, na neutemeljenima i političkim optužbama bivšeg predsjednika Kučme.
Odmah nakon Narandžaste revolucije, 28. januara 2005, ukrajinsko tužiteljstvo je zatvorilo slučaj protiv tadašnje premijerke Julije Timošenko i njenih članova porodice zbog nedostatka dokaza. Konkretno radilo se o optužbama protiv njenog muža Oleksandra i njegovog oca, Genadija Timošenka. Ubrzo nakon odbacivanja optužnica, Oleksandr Timošenko se vratio u Ukrajinu.
U opoziciji prije 2005.
[uredi | uredi izvor]Timošenko je bila nakratko uhapšena u februaru 2001. Upravo je u to vrijeme postala najgorljivija protivnica tadašnjeg predsjednika Leonida Kučme i većina analitičara smatra da je pažnja Rusije koju je Timošenko navukla na sebe, bila zapravo pokušaj Rusije da zaštiti Kučmu, u kojem je imala saveznika. Ruske optužbe protiv Timošenko nikad nisu bile jasno obrazložene, a odbačene su tek kada je sišla s mjesta ukrajinske premijerke.
Kada je bila na čelu opozicije protiv Kučme od 2001. do 2004. godine, Timošenko ga je optuživala za korupciju i nejasnu smrt novinara Georgija Gongadzea, opozicionog novinara, koji je otet i brutalno ubijen krajem 2001. godine. U to je vrijeme i osnovala Blok Julije Timošenko (ukr. Блок Юлії Тимошенко), politički blok koji je na parlamentarnim izborima 2002. osvojio 7,2% glasova. Također je predsjednica političke stranke "Domovina" (ukr. Батьківщина).
Premijerska funkcija
[uredi | uredi izvor]Dana 24. januara 2005. imenovana je ukrajinskom premijerkom pod Juščenkovim predsjedavanjem, postavši tako prva žena premijer u historiji Ukrajine. Nakon dugotrajnih pregovora o sastavljanju kabineta ministara, Juliju Timošenko kao premijerku priznala je i Verhovna Rada 4. februara 2005. sa većinom od 373 glasova (226 je bilo potrebno za potvrdu). Nakon nekoliko minuta, premijerka Julija Timošenko pročitala je imena svojih ministara, dok je predsjednik Viktor Juščenko potpisivao njihova imenovanja u parlamentu.
Na mjestu premijerke zadržala se sve do 8. septembra 2005, kada je Juščenko raspustio Vladu. Kasnije ju je kritizirao kao premijerku, naglašavajući da je usporila ekonomski rast. Nakon što je razriješena dužnosti, krenula je na turneju po Ukrajini odlučna u svom naumu da osvoji predsjedničke izbore 2006. godine. Iz svega je bilo jasno da želi nazad pod svaku cijenu mjesto ukrajinske premijerke.
Julija Timošenko je ojačala svoj Blok i ušla na predsjedničke izbore u martu 2006 kao njegov vođa te osvojila 129 mjesta, što je dovelo do spekulacija o koaliranju Juščenkove stranke "Naša Ukrajina" i "Bloka Julije Timošenko" zajedno s ukrajinskim socijalistima ako žele spriječiti da na vlast dođe proruska opozicija na čelu s Viktorom Janukovičem odnosno "Stranka Regiona". Ponovno je izjavila da pretendira na mjesto premijerke ukoliko dođe do takve koalicije. Trenutno je na čelu najjače stranke od onih koje su činile "Narandžastu koaliciju".
Reforme i posljedice
[uredi | uredi izvor]Uprkos sumnjivoj prošlosti, mnogi vjeruju da je njena promjena od tajkuna do reformatora iskrena i učinkovita. Kao zamjenica ministra goriva i energetike, ona je zaista prekinula mnoge korupcijske i ilegalne dogovore u energetskom sektoru. Za vrijeme njenog upravljanja, prihod od ukrajinske energetike povećao se nekoliko hiljada posto. Ukinula je plaćanje trampom odnosno razmjenom, zahtijevajući od platiša da plaćaju gotovinom. Isto tako, povukla je odluku o oslobađanju plaćanja mnogim organizacijama koje su bile izuzete od isključenja energije. Njene reforme su napunile fondove iz kojih su se plaćali državni službenici, a i povećali su se dohodci.
Međutim, nekoliko mjeseci kako je bila ukrajinska premijerka, poteškoće u ispunjavanju datih obećanja za vrijeme Narandžaste revolucije polahko su počele štetiti Vladi Julije Timošenko. Dana 8. septembra 2005, nakon ostavki nekoliko visokih funkcionera uključujući Petra Porošenka koji je bio na čelu Vijeća nacionalne sigurnosti i odbrane i zamjenika premijera Mikole Tomenka, Vlada Julije Timošenko je pala odlukom predsjednika Juščenka. Naslijedio je Jurij Jehanurov, dotadašnji gubernator Dnjepropetrovske oblasti. Početkom oktobra 2011. ukrajinski sud osudio ju je na sedam godina zatvora zbog malverzacija prilikom sklapanja ugovora o trgovini prirodnim plinom[1]
Reference
[uredi | uredi izvor]Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Stranica Julije Timošenko (en)
- Батьківщина Arhivirano 27. 5. 2010. na Wayback Machine Blok Julije Timošenko (uk), (ru)
- Profil Julije Timošenko u časopisu Time Arhivirano 18. 9. 2005. na Wayback Machine (en)
- Ukrajinska premijerka na naslovnici Elle (19. april 2005., BBC) (en)