Eter (mitologija)

Eter
Eter
	Eter u borbi s Divom s lavljom glavom
Grupe	Grčki primordijalni bogovi
Roditelji	Ereb i Nikta
Braća	Haos i Ereb
Sestre	Hemera
Mitologija	Grčka mitologija

U grčkoj mitologiji Eter, starogrčki: Αἰθήρ (Svjetlost)^[1] je jedan od primordijalnih bogova, personifikacija sjajnog gornjeg neba. Prema Hesiodu, bio je sin Erebusa (Tama) i Nikte (Noć) i brat Hemere (Dan).^[2] U orfičkoj kosmogoniji Eter je bio potomak Krona (Vremena), te brat Haosa i Ereba.^[3]

Rodoslov

Prema Hesiodovoj Teogoniji, koja je sadržavala "standardnu" grčku genealogiju bogova,^[4] Eter je bio Erebov i Niktin potomak i Hemerin brat.^[5] Međutim, drugi rani izvori daju druge genealogije. Prema jednoj, sjedinjenje Ereba i Nikte rezultiralo je Eterom, Erosom i Metidom (a ne Eterom i Hemerom), dok su prema drugom Eter i Nikta bili roditelji Erosa (po Hesiodu četvrtog boga koji je nastao nakon Haosa, Geje (Zemlje) i Tartara).^[6] Drugi nam govore da je Uran (Nebo) (po Hesiodu, sin Geje) bio Eterov sin i da je "sve došlo od Etera.^[7]

U orfičkoj kosmogoniji Eter je bio potomak Krona (Vremena), prvog primordijalnog božanstva i brat Haosa i Ereba. Eter je bio kosmičko jaje, iz kojeg se izlegao Fanes, pa se za Etera ponekad govorilo da je njegov otac.^[8] Orphic Argonautica daje Teogoniju (rodoslov bogova) koja počinje sa Haosom i Kronom, a Kron daje Eter i Erosa.^[9]

Eter je također igrao ulogu u rimskim rodoslovima bogova. Ciceron kaže da su Eter i Dies (Dan) bili roditelji Cela (Neba)^[10] i prenosi da je prema "takozvanim teolozima" Eter bio otac jednog od "tri Jupitera".^[11] Prema Higinovoj (verovatno pogrešnoj)^[12] genealogiji, Nikta (Noć), Dies, Cele (Nebo ) i Mare (More), Eter i Tera su bili roditelji od:

Bol, Obmana, Ljutnja, Tuga, Laž, Zakletva, Osveta, Samougađanje, Svađa, Zaborav, Lijenost, Strah, Oholost, Incest, Tuča, Okean, Temida, Tartar i Pont; i Titani, Briareus, Gyges, Steropi, Atlas, Hyperion i Polus, Saturn, Ops, Moneta, Diona i tri Furije (Alecto, Megaera, Tisiphone).

Reference

^ Gantz, str. 4.
^ Hard, str. 24; Grimal s.v. Aether; Tripp, s.v. Aether; The Oxford Classical Dictionary, s.v. Aither; Gantz, str. 4.
^ Athanassakis and Wolkow, str. 80.
^ Hard, str. 21; Fowler 2013, str. 5.
^ Fowler 2013, str. 5; Hard, pp. 23–24; Hesiod, Theogony 124–125.
^ Fowler 2013, pp. 5–6; Hard, str. 23; Acusilas fr. 6 Fowler (pp. 5–7); Hesiod, Theogony 116–122.
^ Eumelus fr. 1 (West 2003, pp. 222–225); compare Callimachus, fr. 498.
^ Athanassakis and Wolkow, p. 80; West 1983, str. 70; Meisner, str. 187; Hard, str. 25.
^ Meisner, str. 172; Orphic Argonautica 12–14; Orphic test. 224 Kern.
^ Cicero, De Natura Deorum 3.44.
^ Cicero, De Natura Deorum 3.53.
^ Bremmer, str. 5, calls the beginning of Hyginus' genealogy "a strange hodgepodge of Greek and Roman cosmogonies and early genealogies".

[1] Gantz, str. 4.

[2] Hard, str. 24; Grimal s.v. Aether; Tripp, s.v. Aether; The Oxford Classical Dictionary, s.v. Aither; Gantz, str. 4.

[3] Athanassakis and Wolkow, str. 80.

[4] Hard, str. 21; Fowler 2013, str. 5.

[5] Fowler 2013, str. 5; Hard, pp. 23–24; Hesiod, Theogony 124–125.

[6] Fowler 2013, pp. 5–6; Hard, str. 23; Acusilas fr. 6 Fowler (pp. 5–7); Hesiod, Theogony 116–122.

[7] Eumelus fr. 1 (West 2003, pp. 222–225); compare Callimachus, fr. 498.

[8] Athanassakis and Wolkow, p. 80; West 1983, str. 70; Meisner, str. 187; Hard, str. 25.

[9] Meisner, str. 172; Orphic Argonautica 12–14; Orphic test. 224 Kern.

[10] Cicero, De Natura Deorum 3.44.

[11] Cicero, De Natura Deorum 3.53.

[12] Bremmer, str. 5, calls the beginning of Hyginus' genealogy "a strange hodgepodge of Greek and Roman cosmogonies and early genealogies".

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]