Atila

Atila

Atila (c. 406–453) bio je vladar Huna od 434. do svoje smrti u martu 453. Bio je i vođa plemenskog carstva koje su činili Huni, Ostrogoti, Alani i Bugari u Srednjoj i Istočnoj Evropi.

Tokom njegove vladavine smatran je najstrašnijim neprijateljem Zapadnog Rimskog Carstva i Bizanta. Dvaput je prešao Dunav i opljačkao Balkan, ali nije uspio zauzeti Konstantinopolj. Nakon njegovog neuspjelog pohoda na Perziju 441. pokrenuo je uspješnu invaziju Bizantskog Carstva, što ga je ohrabrilo da pokrene pohod na Zapadno Rimsko Carstvo. Pokušao je osvojiti i rimsku Galiju (današnja Francuska), prešavši Rajnu 451. i prodrijevši sve do grada Aurelijana (današnji Orléans) gdje je poražen u bitci na Katalunskim poljima.

Nakon pohoda na Galiju napao je Italiju i opustošio sjeverne rimske provincije, ali nije uspio zauzeti sam Rim. Planirao je daljnje pohode protiv Rimljana, ali je umro 453. Nakon Atiline smrti, njegov bliski savjetnik i saveznik Ardarik kralj Gepida poveo je germansku pobunu protiv hunske vladavine, nakon čega se Hunsko Carstvo brzo raspalo. Atila je ostao zabilježen kao značajni lik u germanskoj herojskoj legendi.

Ime

Atila je imao gotsko ime (atila je umanjenica od gotske riječi ata, što znači otac). Na njegovom su dvoru vladali gotski običaji, a spomen mu je sačuvan i u gotskoj narodnoj priči. Zbog svojih pustošenja i surovosti prozvan je flagelum Dei (Bič Božiji). To ime se prvi put spominje kod anonimnog pisca iz 9. vijeka. Ušao je u priče i legende mnogih drevnih naroda. Kao legendarna ličnost Atila se javlja i u Nibelunzima (kao: Etzel), Edi (kao: Atli) i u narodnoj tradiciji Južnih Slavena kao Atil pasoglavi.

Atila kao mladi Hun

Atila, budući vođa Huna, je po svemu sudeći rođen oko 406. godine. Njegov otac se zvao Mundiuha, a izvori ga pominju i kao Manzaka. Stradao je u lokalnim sukobima sa Vizigotima. Ime njegove majke je nepoznato. Atilin otac je bio ugledni hunski nomad, koji je imao čak i svoj privatni posjed. Pošto su se hunska plemena stalno selila od mjesta do mjesta, tako je ostalo nepoznato mjesto gde je Atilin otac držao svoje posjede, kao i mjesto gdje se rodio Atila. Po svjedočanstvu Amijana Marcelina, budući vođa Huna je došao na svijet u sudaru rasa, odnosno u vrijeme sukoba naroda. Hunska organizacija je tada bila podijeljena u plemenske saveze, a na čelu plemenskog saveza se nalazio Veliki Kan, slično kao i kod Avara.

Atilin otac je imao dva brata: Ru-u i Oktara. Rua je služio u rimskoj legiji, a istovremeno je bio i vođa Huna (432-440). Poslije smrti svoga brata, starao se za Atilu i njegovog brata. Kao rimski ratnik bio je čak vojni komandant sa godišnjom platom od 350 funti u zlatu. Karakteristika Huna je bila da su većina njihovih sposobnih vojnika i komandanata za platu stupala u redove rimske vojske i služili Rimskom Carstvu. Rim je na taj način održavao svoje sjeverne granice.

Atila je imao i mlađeg brata koga izvori spominju pod imenom Bledes, odnosno Bleda. Za razliku od Atile, on je bio osilan vladar koji se na sve moguće načine pokušavao obračunati sa Atilom, ne bi li poslije Ruine smrti zavladao Hunima.

Od svoje rane mladosti Atila se, kao i većina Huna, učio vještini gađanja strijelom, lovom i jahanju. Izvori govore da je Atila spavao u konjskom sedlu po cijelu noć i da je bio odličan strijelac, da je nosio hunsku tuniku i stalno se kretao sa svojom grupom. Odmah po rođenju, Atili su uklonili pomoću usijanog gvožđa i posljednju malju sa obraza, što je običaj i kod ostalih Huna koji su za života bili bez dlaka na licu. Ne zna se tačno sa koliko godina je Atila otišao da služi u Rimskoj vojsci. Prije Atilinog odlaska u Rim, car Valentijan je zatražio primirje sa Ru-om i zamolio ga za vojnu pomoć u borbi protiv Vizigota. U tu svrhu sa Ru-om se sastao rimski namjesnik Flavije Aecije u nekoliko navrata. Vojsku je predvodio Atila i njegov brat Bleda. Vizigoti su potučeni, a plijen je po dogovoru podijeljen. Od Vizigotskog kralja Teodoriha zatraženo je kao primirje da preda Rimu 2.000 funti u zlatu, da da 1/3 vojnika kao robove i da preda polovinu žetve. Ovaj plijen su podijelili Rimljani i Huni. Nakon bitke, Aecije se obratio Atili, videći da se pokazao kao odličan borac i tražio je da dođe u Rim da služi kao i njegov ujak u rimskoj vojsci za platu. Atila je obučavan rimskom načinu ratovanja, odvođen je na dvorske priredbe i upoznao je jedan mnogo savršeniji način življenja od hunskog. Pošto je bio odličan strijelac i jahač uskoro se uzdigao za velikog vojnika. Za vrijeme služenja u Rimu nije bio odlikovan nekim većim odlikovanjima, ostao je samo običan rimski legionar.

U Rimu je saznao da je vođa Huna Rua umro 440. godine, pa se odmah vratio u Panoniju gdje je bilo središte Hunskog plemena.

Preuzimanje vlasti

Atilin stariji brat Bleda je već, kao stariji, prigrabio vlast nad čitavim hunskim plemenskim savezom, ali se poslije povratka Atile saglasio da vladaju zajedno. Period dvovlašća u Hunskoj državi bio je praćen raznim trvljenjima i neslogama. Bleda je kovao zavjeru protiv svog brata nekoliko puta, ali ga je Atila osujetio.

Atila je ojačao svoj položaj. Optužio je Bledu da je otrovao Ru-u i riješio ga se ubistvom 443. kada je postao jedini vladar Huna. Ujedinio je sva hunska plemena i narode od Volge do Germanije. Sjedište njegove države, koja se protezala od Danske do Panonije, od Laponije i Rajne do Kaspijskog jezera pa sve do Kine, bilo je u ugarskoj niziji nedaleko današnjeg Tokaja. Njegovu vlast priznavala su mnoga plemena Germana, Sarmata, Slavena i Turaka. Poslije preuzimanja trona, Atila je za kratko vrijeme uspio da potčini veliki broj okolnih plemena: Skira, Turkilinga, Sarmata, Herula, Hazare, i konačno mu je pošlo za rukom da i Ostrogote stavi pod svoju vlast. Osnovao je moćno kraljevstvo Huna sa sjedištem u Panoniji. Sagradio je prijestolnicu koja se nalazila nedaleko od današnjeg grada Đera u Mađarskoj. Skirski kralj mu se pokorio i dao mu je svoju kćerku za ženu. Prema izvještajima Priska sa Atilinog dvora, Atilina žena se zvala Krek i rodila mu je tri sina. Atila je priređivao manifestacije na dvoru, bio je obožavalac šamana, a bogatu trpezu su mu ukrašavale robinje iz drugih plemena. Po riječima Priska, koji je jedini vidio Atilu i njegovu prijestolnicu, vojska mu je brojala oko 500.000 ratnika. Bila je naoružana strijelama, kopljima, mačevima i noževima. Po osvajanju vlasti Atila je riješio da prekine savezništvo sa Rimom, ali da u početku ne ugrožava teritorije Zapadnog carstva, već samo Istočnog, tj. Vizantije.

Atili se za pomoć protiv Vizigota obratio vandalski kralj Gajzerih, šaljući mu brojne darove da bi ga nagovorio da zarati protiv Vizigotskog kralja Teodoriha. To je Atilu pokrenulo da ponovo obnovi neprijateljstva prema Vizigotima. Atila šalje svoje izaslanike caru Valentijanu III, u čije je ime vladala njegova majka Presidija u namjeri da ih odvuče od saveza sa Vizigotima i da se priključe Hunima u zajedničkoj borbi. Atila je obećavao da će čuvati mir prema zapadnom carstvu i da će samo ratovati protiv Teodoriha, s kim se već dugo vremena nalazio u lošim odnosima. Teodorih je na vrijeme uvidio opasnost od ponovnog zbližavanja Huna i Rimljana, pa je pisao Atili da se zajedno sa Vizigotima bori protiv Rimljana.

Atilino pustošenje gradova Istočnog Carstva

Dok je Zapadno carstvo bilo u trpeljivom odnosu sa hunskim vođom, to nije bio slučaj sa Istočnim. Istočnim carstvom je tada vladao car Teodosije II, koji se suočavao sa hunskom opasnošću. Za vrijeme dvovlašća kod Huna bilo je samo izolovanih incidenata na granici Teodosijevog carstva, da bi se za vrijeme Atile sukobi preneli i u unutrašnjost carstva.

Okupivši ogromnu armadu, Atila je krenuo da osvaja i pustoši pojedine gradove Istočnog carstva. Prvi napad je preuzeo 445. na Emonu (današnja Ljubljana), zatim 447. na Sirmijum (Sremska Mitrovica), spalivši grad do temelja. Zatim je stradao Petovio (Ptuj) 449, pa Singidunim (Beograd), za čiju svrhu je Atila dovukao teške katapulte koji su rušili jaka utvrđenja. Većinu stanovništva je poveo sa sobom kao robove. Krećući se dalje prema jugu, napao je Naisus (Niš), u septembru 450. Grad je branio zapovjednik rimske provincije Ilirije (magister militum per Ilyricum) Aginteja, koji je naredio da se cjelokupno stanovništvo skloni iz grada na udaljeni brežuljak, pokraj rijeke Nišave. Huni su opsjedali grad, tukli zidine utvrđenja i kasapili vizantijske vojnike. Na kraju je Aginteja predao grad u Atiline ruke, i da bi spasio život položio je sve dragocjenosti i zlato koje je imao pred hunskim osvajačem. Huni su zatim prodrli do Nišave i pobili veću grupu ljudi koju su zatekli, a na kraju spalili grad. Jedino su uspjeli da prežive stanovnici koji su se pred Hunima posakrivali u obližnjim crkvama da bi se spasili od kuge koja je tada harala. Atila je poštedio život rimskom namjesniku i tražio je da referiše Teodosiju o gubitku grada.

Atila je počeo da pustoši i gradove duž Bugarske, približavajući se Carigradu. U takvim okolnostima, vizantiski dvor je reagovao tako što je započeo pregovore sa Atilom o miru, obavezajući se da će plaćati danak u zlatu i ropstvu. U tu svrhu više puta je kao izaslanik vizantijskog cara slan Prisk. On je više puta svojim diplomatskim akcijama uspio da razuzda Atilu i da otkloni opasnost od hunskog osvajanja. Prisk je svoje izvode sačuvao u svom najznačajnijem djelu: “O Atili“, kome je dao naročiti karakter. Međutim, većina njegovog djela je sačuvana u fragmentima. Prvu diplomatsku misiju Prisk je preuzeo odmah nakon pustošenja Sremske Mitrovice. Putovao je preko Serdike (Sofije) do opustošenog Naisusa, da bi zatim krenuo duž sjevernih teritorija, preko Tise u Atilinu prijestolnicu. Prisk je opisao Atilinu prijestolnicu kao jedno malo selo u kojem je većina kuća izgrađena od drveta, pa i sam Atilin dvor. U gradu su se mogli vidjeti ogromni drveni zidovi napravljeni od dasaka, zatim kompleksi za ishranu hunskih ratnika, i na kraju, na sred sela ogromni krug na kome je izgrađeno postolje za hunskog vođu. Prisk je razgovarao sa Atilom u njegovoj odaji, gdje je upoznao i njegovu ženu Skirskog porijekla. Na kraju mu je predao ogromne količine zlata i razne dragocjenosti koje je poslao car Teodosije u znak mira. Prisk je naročito opisao dvorski život Huna. Oni su voljeli da pjevaju, da se vesele, a svako veče su priređivali bogate večere. Naročito je opisivao Atilinu neodoljivu želju za vinom i Atiline robinje, koje su uvijek bile pored njega. Po riječima Priska Huni su polahko prevazilazili fazu varvarskog plemena i počinjali poprimati odlike civilizovanog plemena. Tome je sigurno doprinio i Atilin boravak u Rimu, gdje je upoznao pravi život naroda visoke rase. Na Atilinom dvoru je boravio i galski ljekar Eudoksije, koji je poslije sloma Gala prešao na hunsku stranu. Također je tu boravio i jedan rimljanin iz Mezije, koji će se kasnije oženiti varvarkom, a Atila će mu lično kumovati.

Atilin rat protiv Zapadnog Rimskog Carstva

Kada je Atila osigurao svoju poziciju prema Vizantiji, koja je kupovala mir sa Hunima, okrenuo se Zapadnom Rimskom Carstvu. Misao Atile da krene sa vojskom na Rim nikada ga nije napuštala. Ipak, on je prvo napao njene provincije. Krajem 450. napao je Galiju. To je i vrijeme razvitka Burgundske kraljevine u oblasti Majnca, sa glavnim gradom Vormsom na Rajni. Kod Burgunda je tada vladao kralj Gunter koji se nalazio pritisnut između otvorenog sukoba njegovih kćerki i Huna. Najznačajnije svjedočanstvo ovih događaja je bio starogermanski ep „Pjesma o Nibelunzima“.

Gunterove kćerke Krimhilda i Brunhilda su se zavadile oko blaga junaka iz plemena Nibelunga Zigfrida. Da bi pridobila cijelo bogatstvo, Krimhilda se udaje za Ecela, tj. Atilu, kralja Huna. Lukavstvom poziva sve Burgunde i kralja Guntera u logor Huna i izaziva masakr. Kako izbija veliki požar u samom logoru, svi bivaju mrtvi, sem Atile, koji je zatim zagospodario Burgundima. Nakon prisajedinjenja Burgunda, Atila izlazi pred zapadnorimskog cara sa jasnim namjerama. Traži da se oženi sestrom cara Valentijana III, Honorijom. Zanimljivo je objasniti kako je došlo do povezanosti Honorije i Atile. Honorija, sestra spomenutog cara Valentinijana, 449. godine zatečena je u ljubavnoj vezi sa svojim slugom. Nakon toga ljubavnik je pogubljen, a Honorija, koja je vjerovatno bila trudna, izolovana je iz javnog života. Bijesna poslala je poruku Atili u kojoj je zamolila da postane njen vitez. Atila je to protumačio kao bračnu ponudu i zatražio polovinu Zapadnorimskog Carstva za njen miraz. Protiv ovoga je naročito ustala Valentinijanova majka Presilda, koja je izjavila da se njena kćerka neće nikada udati za varvarina. Atila je odlučio da spor riješi silom. Jedini čovjek koji se tada mogao suprotstaviti Atili bio je zapadnorimski namjesnik Flavije Aecije. On je jedno vrijeme bio taoc na hunskom dvoru i upoznao je hunski način življenja, njihove običaje i tradiciju. Kada su ga Rimljani u zamjenu vratili, pokušao je da uzurpira mjesto Valentinijana za novog cara Rimljana, pa je osuđen na doživotno zatočeništvo. Opasnost od Huna je natjerala da se on oslobodi iz tamnice i da ponovo komanduje rimskom vojskom. Međutim, Aecije će poslije pobjede nad Atilom pasti kao žrtva čiste politike. Optužiće ga da je ponovo pripremao prevrat, pa će biti ubijen na ulici 454. Flaviju Aeciju je data velika vojska, a on je ponovo postavljen za vrhovnog zapovjednika rimskih legionara. Aecije je na jugu formirao jake vojne snage, primivši u vojsku Vizigote, Franke i Burgunde.

Pošto je Atila zauzeo Orlean, koji je Aecije uskoro povratio, Atila se sa bogatim plijenom počeo vraćati u otadžbinu, ali ga je Aecije u stopu gonio. Hunska vojska je prešla Rajnu nizvodno od Majnca, ali su ih na drugom kraju sačekale odmorne trupe Aecija. U rano svitanje 20. juna 451. godine na ravnici Campus Mauriciacus (Maurikijevo polje), sedam i po kilometara od grada Troe započeta je odsudna bitka. U toj bici na jednoj strani su se borili Huni i niz germanskih plemena, među kojima i Ostrogoti, dok su na drugoj strani bili Aecijevi Galo-Rimljani i također germanska plemena, između ostalih Vizigoti sa njihovim kraljem Teodorihom I, koji je našao svoju smrt na ovom ratištu, i njegovim sinom Torismundom. Huni su zauzeli desnu stranu polja, a Rimljani lijevu. Kada je Atila vidio da je njegova vojska preslaba da bi izborila pobjedu, lično je krenuo na Aecija koji se nalazio na brdašcu odakle je mirno posmatrao tok bitke. Atila je poslije velikih gubitaka naredio povlačenje u vojne barake, 4 km od polja. Tu su Vizigoti noću pokušali da prepadnu Hune, ali su Huni na vrijeme alarmirali uzbunu i otjerali Vizigote dalje od logora. Idućeg dana, Atila se sa ostatkom vojske povukao. Aecije je slavio svoju veliku pobjedu u Rimu. Atila je iskoristio dezorganizaciju Vizigota, pa je preduzeo novi ratni plan. Prešao je Julijske Alpe i upao u Italiju 452. Opsjeo je grad Akvileju, blizu Venecije, i zidine je tukao katapultima. Kad je grad pao, Atila je namjeravao da odatle krene na Rim, ali su ga njegovi najbliži savjetodavci odvratili. Zauzeo je više gradova, opustošio dolinu Pada i stigao do Mincia, gdje mu je u susret došao papa Sveti Lav I. Samo zahvaljujući papi Lavu I Rim je spašen od razaranja. Epidemije i glad prisilili su Atilu da napusti Italiju. Konstantinopolj je pak nakon poraza vizantskog cara Teodosija II spašen samo zato što je hunska vojska, koju je prvenstveno činila pješadija, bila sasvim nedorasla i neopremljena za opsadu tako velikog grada.

Smrt u bračnoj postelji

Atila je umro na dan svog vjenčanja, iako je već imao veliki broj žena. Uzeo je novu, mladu. Zvala se Ildiko. Dan vjenčanja protekao je u žestokom opijanju i slavlju. Pijan i požudan, kada je pala noć, mladu je odveo u svoje odaje. Nađen je mrtav naredno jutro, a nova mlada drhtala je od straha dok je pored nje ležao mrtav veliki hunski vođa. Navodno je umro od prekomjerne doze alkohola i jakog krvarenja iz nosa, premda postoje i pretpostavke kako je smrt bila nasilna. Sahranjen je, prema legendi, u tri kovčega: zlatnom, srebrnom i gvozdenom. Nakon njegove smrti hunska se država raspala. U toku noći, tijelo mu je spaljeno po starom hunskom običaju, a zatim stavljeno u kovčeg, zajedno s velikom količinom opljačkanog blaga i spušteno u rijeku Tisu. Rijeka je odnijela Atilino tijelo u neznane daljine. U više navrata pokušalo se otkriti njegov grob, ali je do sada sve ostalo samo na pokušajima. Hunsko carstvo nakon Atiline smrti nestalo je u hipu. Godine 454. Ostrogoti i druga germanska plemena pobunila su se protiv Huna, a Atilini sinovi zavađeni među sobom nisu se mogli nositi s krizom.