Prijeđi na sadržaj

Zagrebačka kriza

Izvor: Wikipedija

Zagrebačka kriza je politička kriza koja je uslijedila nakon izbora za zagrebačku gradsku skupštinu u kojoj su opozicijske stranke osvojile većinu.

Kriza

[uredi | uredi kod]

Želeći maksimalno iskoristiti politički efekt Operacije Oluja na stanovnike Hrvatske, predsjednik RH Franjo Tuđman je odlučio raspisati lokalne i parlamentarne izbore iako je prošlo tri a ne četiri godine od posljednjih izbora. Nešto prije samih izbora donesen je zakon kojim se proširuju granice grada Zagreba, kako bi zajedno sa samim gradom (gdje prije svega žive simpatizeri opozicije) glasala i okolna sela koja simpatiziraju HDZ.

Izbori za Zagrebačku skupštinu na kraju su održani 29. oktobra 1995. godine i bez obzira na sve dodatne faktore koji su pogodovali HDZ-u i Tuđmanu, većinu u skupštini osvojile su opozicijske stranke (SDP, HSLS). Po tadašnjem hrvatskom zakonu skupština je bila dužna izglasati gradonačelnika, nakon čega bi ga predsjednik RH Tuđman potvrdio, ali u ovom slučaju on je to odbio. Tokom 18 mjeseci dolazi do takozvane Zagrebačke krize jer je Tuđman odbio da prihvati da su vlast u Zagrebu osvojile stranke koje su opozicija u državi i odbio je da potvrdi sveukupno četiri izabrana gradonačelnika. Istovremeno s tim odbijanjem prihvatanja demokratskih izbornih rezultata, hrvatska vlada donijela je odluku o ukidanju Radija 101 koji je bio poznat zbog svojih negativnih kritika vladi, što je dovelo do masovnih demonstracija u Zagrebu i povlačenja odluke o ukidanju radija.

Kriza je riješena novim izborima 1997. godine na kojima je Tuđmanov HDZ osvojio 24 od 50 mjesta u skupštini i potom uspio da pridobije dva pripadnika HSS-a u svoje redove, dobivši tako većinu u gradskoj skupštini i izabravši Marinu Matulović-Dropulić za gradonačelnicu, koja je drugi put dobila tu dužnost.

U cjelokupnoj krizi najgore je prošao sam hrvatski predsjednik Tuđman, koji je zbog nepriznavanja izbornih rezultata internacionalno izgubio status demokratskog predsjednika a dobio onaj autokrate.