Vitalizam
(Slika: A. Edelfeldt, 1885.)
Vitalizam je zastarjela i prevaziđena naučna doktrina da su "živi organizmi fundamentalno različiti od neživih bića, jer sadrže neke nefizičke elemente ili usmjerenja po principima koji su drugačiji nego što su kod nežive stvari". Vitalizam se izričito poziva na vitalni princip – element koji se često označava i kao "vitalna iskra", "energija" ili "životni elan", koji neki izjednačavaju sa dušom, označavajući ga kao nematerijalnu "životnu silu" (vis vitalis). Ukratko, prema vitalisima, život je emergencija procesa koji se ne mogu na svojstva i poznavanje odvijanje fizičkih ili kemijskih procesâ koji se događaju u pojedinim dijelovima žive stanice, tj. organizma.[1]
Iako ga je moderna nauka opovrgla, vitalizam ima dugu povijest u medicinskoj filozofiji: veći dio tradicijske prakse ozdravljenja počivaju na premisi da su bolesti posljedica izvjesnih neravnoteža u vitalnim snagama. U zapadnoj tradiciji koju je zanovao Hipokrat, ove vitalne snage su povezane sa četiri temperamenta i tjelesne tečnosti, a istočne tradicije su postavljene na neravnoteži ili blokiranju (prāṇa).U historiji filozofije, razni vitalističke pravci, su za posebnu životnu silu upotrebljvale različite nazive, kao što su: duša, energija, oblikotvorna sila (vis formativa) i sl.[2][3]
Louis Pasteur je tvrdio da je samo život može katalizirati fermentaciju. Ideja da tjelesne funkcije po vitalističkim principima koji postoje u svim živim bićima imaju korijene koji idu unatrag barem do drevnog Egipta. U grčkoj filozofiji. U Miletskoj školi predložena su prirodna objašnjenja koja su izvedena iz materijalizma i mahanizama. Međutim, u vrijeme Lukrecija, ova hipoteza je dopunjena (naprimjer, Epikur), a stoici (u fizici) su preuzeli ulogu pneuma kao logotipa. Galen je vjerovao pluća uvlače pneumu iz zraka, koja putem krv komunicira po cijelom tijelu.
Hipokrat je pretpostavio da ukupno psihofizičko ustrojstvo svakog organizma, ustvari, zavisi od balansa četiri konstitutivna elementa (krv, sluz, žuta i crna žuč) i da moguće prevage jednog od njih izazivaju odgovarajuća stanja, promjene temperamenta i sklonosti ka određenim bolestima. Kada je riječo fizičkoj konstituciji, Hipokrat posebno izdvaja:
- apoplektični (niski i debeli) i
- ftizički (visoki i suhi) fenotip.
Galen je hipokratsku podjelu definirao kao četiri tipa temperamenta:
- sangvinički,
- flegmatični,
- kolerični
- melanholični.[4]
Platonov svijet vječnih i nepromenljivih oblika i nesavršeno predstavljene u izvedbi božanskog Artisana, u oštroj je suprotnosti sa različitim mehanicističkim teorijama, od kojih je atomizam, do 4. vijeka bio najistaknutiji. Ova debata bila i dalje trajala u cijelom drevnom svijetu. Atomiste i ostale je potukao Epikur, dok su stoici usvojili božanske teleologije.
Izbor izgleda jednostavan: ili pokazati kako je strukturirani, običan svijet mogao nastati iz neusmerenih procesa, ili ubrizgati inteligenciju u sistem.
– R. J. Hankinson: Cause and Explanation in Ancient Greek Thought – Uzrok i objašnjenje u starogrčkoj misli (1997)
Srednjovjekovna fizika u Evropi je dugo bila pod uticajem ideja pneuma, pomažući u oblikovanju kasnije teorije etera. U 17. vijeku, moderna nauka je odgovorila Njutnovoj akciji protiv vitalističke teorije: dok su hemijske transformacije nežive materije reverzibilne, takozvana "organska" materija se stalno menja putem hemijskih transformacija. Jöns Jakob Berzelius, jedan od ranih otaca moderne hemije 19. vijeka, tvrdio je da za održavanje funkcija žive materije mora postojati unutrašnja regulativna sila.
Vitalistički hemičar je predvidio da organska materijal ne može biti sintetiziran iz neorganskih komponenti, ali Friedrich Wöhler je iz neorganskih komponenti, 1828. sintetizirao karbamid. Međutim, suvremene procjene ne podržavaju rašireno uvjerenje da je vitalizam umro kad je Wöhler napravio ureu. Ovaj Wöhlerov mit, kako je historičar Petar Ramberg to nazvao, nastao je iz popularne historije hemije objavljenoj 1931. godine, a koji je "ignorišući sve privide historijske preciznosti, pretvorio Wöhlera u krstaša koji je pokušao da sintetizira prirodni proizvod koji će pobiti vitalizam i podigniti veo neznanja, dok se jednog popodneva to čudo i dogodilo".
Vitalizam se u naučnoj zajednici već dugo smatra kao korumpirajući pseudonaučni utjecaj pa danas više nije filozofski i naučno održiv, a ponekad se koristi kao pogrdan epitet. Vitalizam je postala toliko ozloglašeno vjerovanje u posljednjih pedeset godina da danas nema živog biologa koji bi želio da se klasificira kao vitalist. Ipak, ostaci vitalističkog razmišljanja mogu se naći čak i u radovima nekada uglednih autora, kao što su Alistair Hardy, Sewall Wright i Charles Birch, koji čini se, vjeruju u neku vrstu nematerijalnih principa u organizmima.
Louis Pasteur, ubrzo nakon što je njegovo poznato pobijanje spontane generacije, obavlja nekoliko eksperimenata koji podržavaju vitalizam. Prema Bechtelu, Pasteur smješta fermentaciju u više općih programa, opisujući posebne reakcije koje se javljaju samo u živim organizmima. Godine 1858, Pasteur je pokazao da se fermentacija javlja samo kada su prisutni žive ćelije i da se fermentacija javlja samo u odsustvu kisika. On je na taj način doveo do zaključka da fermentaciju opisuje kao "život bez zraka". Odbacujući tvrdnje Berzeliusa, Liebiga, Traubea i drugih, koji su tvrdili da je fermentacija rezultirala iz hemijske reakcija pomoću katalizatora unutar ćelija, on je zaključio da je fermentacija bila "vitalni akciju".
Ostali vitalisti ukljujučuju engleskog anatoma Francisa Glissona (1597–1677) i italijanskog doktora Marcella Malpighija (1628–1694). Kaspar Friedrich Wolff (1733–1794) smatra se ocem epigenetičke opisne embriologije i da označava trenutak kada početak ere kada se embriologija počinje opisivati u smislu proliferacije ćelija, a ne inkarnacija duše. U svom djelu Theoria Generationis (1759), on je nastojao da objasni pojavu organizma postupcima "vis essentialis", organizacioni, formativne sile, i proglasio: "Svi vjernici u epigenezi su vitalisti." Carl Reichenbach kasnije razvio teoriju otpuštanja sile, oblik života-energije koja prožima živa bića.
Johann Friedrich Blumenbach je zasnovao epigenezu kao model mišljenja u nauci o životu (Life Sciences) u 1781., objavljivanjem Über den Bildungstrieb und das Zeugungsgeschäfte. Blumenbach je pravio presjeke slatkovodnih polipa i utvrdio da će se uklonjeni dijelovi regenerirati. On je zaključio da u živoj materiju postoji "formativni pogon" (Bildungstrieb). Ali, on je istakao da je ovo ime, "kao što se imena primjenjuju na svaku drugu vrstu vitalne snage, samo po sebi, ne objašnjava ništa: ono služi samo za označavanje svojstvene kontrole formiranja, kombinacijom mehaničkih principa sa onim što je podložna modifikacijama" . U ranom 18. vijeku, liječnicima Marie François Xavier Bichat i John Hunter su prepoznali "živi princip" osim mehanike.
Između 1833. i 1844. godine, Johannes Peter Müller je napisao knjigu iz fiziologije Handbuch der Physiologie, koja je postala vodeći udžbenik iz oblasti za veći dio 19. vijeka. Knjiga je pokazala da Müller podržava vitalizam; on je postavio pitanje zašto se organske materije razlikuje od neorganskih, a na osnovu hemijske analize krvi i limfe. On detaljno opisuje krvotoka, limfni, respiratorni, probavni, endokrini, nervni i čulni sistem u raznim životinjama, ali i objašnjava da prisustvo duše čini da svaki organizam bude nedjeljiva cjelina. On je također tvrdio da ponašanje svjetlosnih i zvučnih talasa pokazuje da živi organizmi posjeduju životnu energiju za koju se fizički zakoni nikada ne bi mogli u potpunosti odnositi Hans Driesch (1867–1941) tumači svoje eksperimente koji pokazuju da se život ne ponaša po fizičkim zakonima. Njegov glavni argument je bio da kad se embrion razreže nakon prve ili druge diobe, svaki dio izraste u potpuno odrasle jedinke. Ugled Driescha, kao eksperimentalnog biologa je pogoršan nakon njegove vitalističke teorije.
Među ostalim vitalistima su se isticali i Johannes Reinke i Oscar Hertwig. Reinke koristi riječ neovitalizam da opiše svoj rad. John Scott Haldane je na početku karijere usvojio anti-mehanicistički pristup biologiji i idealističku filozofiju. Haldane usmjerio svoj rad kao opravdanje svog uvjerenje da je teleologija bitan pojam u biologiji. Haldane pozajmio argumente vitalizma za pobijanje mehanicističkih pogleda, iako nije bio vitalist. Haldanovo tretiranje organizama ulazi u temelje biologije: "Doživljavamo organizam kao samoregulirajući entitet" i "svaki napor da se analizira u komponentama koje se mogu svesti na mehaničko objašnjenje krši ovo centralno iskustvo". Rad Haldane je utjecao na pojavu organicizma.
Haldane je naveo da je čisto mehanike interpretacija ne može objasniti karakteristike života. Napisao je nekoliko knjiga u kojima je pokušao da pokaže ništavosti i vitalizma i mehanike u pristupa nauci. Haldane je objasnio:
Moramo naći različite teorijske osnove biologije, na osnovu posmatranja, a kada su sve pojave u pitanju težiti da koordinirano izražavaju ono što je normalno za odrasle organizamme. Do 1931. godine, "Biolozi su gotovo jednoglasno napustili vitalizma kao priznato vjerovanje.
- ↑ Berberović Lj., Hadžiselimović R. (1977): Rječnik nauke o evoluciji. Svjetlost, Sarajevo.
- ↑ Bechtel W., Richardson R. C. (1998): Vitalism. u: E. Craig (ur.), Routledge Encyclopedia of Philosophy. London: Routledge. Vitalism.
- ↑ A Cultural History of Medical Vitalism in Enlightenment Montpellier[mrtav link], Elizabeth Ann Williams, Google Books
- ↑ Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
- (en) Vitalism na Skeptic's Dictionary