Srednja Bosna (oblast)
Srednja Bosna ili Stara Bosna, Gornja Bosna, Bosona, su nazivi koje različiti istorijski izvori upotrebljavaju za istu srednjovjekovnu oblast koja će u jednom periodu, tokom istorijskog razvoja, postati najmoćnija država na Balkanu.
Nakon propasti prvog avarskog kaganata, uzrokovanog porazom 626. godine u Carigradu, Avari su prisiljeni napustiti Balkansko poluostrvo i teritorije pod nominalnim vlašću Vizantije. Od tog trenutka počinje stapanje kulturnih, etničkih i političkih jedinica u nova jezgra poznata u istoriji pod imenom sklavinije. U tom procesu sudjeluju novopridošli Slaveni i starosjedilačko romanizirano stanovništvo. Prevagu su odnijeli Slaveni, nametnuli svoj jezik i postali vladajući društveni sloj. Bez obzira na broj koji nije bio nikako zanemarljiv, starosjedioci su imali sporednu ulogu, ali su njihove karakteristike ipak ušle u genetske karakteristike novih narodnosno-političkih fenomena.
Među većim brojem teritorijalno-političkih jedinica bilo je i područje Srednje Bosne koje je postalo jezgro iz kojeg će nastati srednjovjekovna bosanska država. Politička geneza počela je od Avara koji su dali nominalno političko tituliranje (banovina) političkih institucija i teritorijalnih jedinica (župa), Slaveni populacijsku masu, vladajuću elitu i opšte kulturne tradicije (jezik, religiju), a starosjedilačko stanovništvo teritorijalni okvir, starosjedilačku populacijsku masu i naravno ime tom novom političkom identitetu (Bosona – Bosna).[1]
Bosna se kao političko-teritorijalna jedinica prvi put pominje u djelu De administrando imperio koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvećenom zemljama srpske kneževine piše: u pokrštenoj Srbiji nalaze se napučeni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik.[2]
Odavde jasno proizlazi da se Bosna smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbiji velikog župana Časlava Klonimirovića.[3] U šezdesetim godinama desetog stoljeća potpala je pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlašću otprilike pola stoljeća.[4]
Župe su osnovne upravno političke jedinice u sistemu teritorijalne organizacije svih južnoslovenskih zemalja u ranijim periodima srednjeg vijeka. Župski sistem ima veći značaj za Bosnu nego za ostale južnoslavenske krajeve gdje je politički razvoj išao nešto bržim i drugačijim tokom.
Još uvijek nema jedinstvene i pouzdane identifikacije i ubikacije župa, ne samo u oblasti srednje, već i na čitavoj teritorije srednjovjekovne Bosne i Huma.
U darovnici mađarskog kralja Bele iz 1244. god, čija je autentičnost sporna, kojom su potvrđeni posjedi bosanske biskupije, daje se jedini relevantan popis župa u srednjoj Bosni. Ta je darovnica sačuvana u mnogo kasnijem i barem dva puta prepisivanom izvodu. Ninoslavljeva povelja izdata je nešto prije 1244. godine i pisana je vjerovatno narodnim pismom i jezikom.
Vrhbosna je područje oko gornjeg toka rijeke Bosne sa slivovima Miljacke, Željeznice i Zujevine.[5] Bila je omeđena planinama: Romanija, Jahorina, Treskavica, Bjelašnica i Igman i prevojem Kobiljača na zapadu i rijekom Vogošća na sjeveru. U vrijeme uspostavljanja vladarskog, odnosno banskog položaja, bila je banska župa. Bosanski vladari imali su pravo da dijelove svojih oblasti dodijeljuju potčinjenoj vlasteli, na ime usluga (npr. vojnih). U početku je to dodjeljivanje bilo sa pravom vraćanja, kasnije je preraslo za vječita vremena.
I župa Vrhbosna podijeljena je na nekoliko manjih župa. U slivu Mokranjske Miljacke formirana je župa Mokro-Glasinac, kojoj je iz stare Olovske župe priključena Glasinačka ravan, a u slivu paljanske Miljacke, župa Pale. Tokom XIV stoljeća ove manje župe će preći u posjed Pavlovića.
Između 1428 i 1448 Osmanlije će samo povremeno prodirati u ova područja i uticati da Kosače privremeno uspostave svoju vlast. To svjedoče povelje Stjepan Vukčić Kosača, potvrđene od strane sicilijanskog kralja Alfonsa V. u Napulju 1444. I 1948. god.
Tokom 1448. god Osmanlije trajno osvajaju područje Vrhbosne i osnivaju novu administrativnu jedinicu poznatu u turskim izvorima kao vilajet Hodidjed, kasnije vilajet Saraj-ovasi, a u domaćim izvorima kao bosansko krajište.[6]
U srednjovjekovnim izvorima, prvenstveno dubrovačkim, na području Vrhbosne spominje se trg Utornik, a u ranim osmanskim izvorima toponim «Stara varoš». Ovo naselje se i u Isa-begovoj vakufnami spominje pod imenom Atik-Varoš (Stara Varoš) i tada je bila u propadanju. U najstarijem popisu bosanskog sandžaka Stara Varoš upisana je kao staro trgovište. O ubikaciji ova dva pojma: trga Utornik i Stare Varoši još ne postoje usaglašena mišljenja.
Na padini od Bendbaše prema današnjoj čaršiji nalazilo se selo Brodac. U ovom selu je Isa-beg podigao svoju tekiju sa musafirhanom i imaretom, te nešto niže mlinove. Sav ostali prostor po padinama s desne starne Miljacke i u njezinoj dolini na toj strani bile su obradive zemlje stanovnika. Isa-beg je za svoj saraj, za prvu džamiju i prvi hamam, oko kojih će se formirati centar novoosnovanog sandžaka, izabrao položaj između Broca i naselja Vrhbosne, i to na suprotnoj obali rijeke. Stvorivši dvor, na rijeci ispred njega podiže most – prvi za koji znamo na Miljacki, a na suprotnoj strani postavlja temelje privrednom centru podigavši karavan-saraj Kolobaru i nizove dućana, tako da tu nastaje novo trgovište. Grad se naglo razvija dolinom Miljacke i u prvoj polovini XVI stoljeća prerasta u veliki šeher, pod imenom Sarajevo.[7]
Nalazila se u fojničkom, kreševskom i kiseljačkom kraju. Nije sasvim jasno da li je u Lepeničku župu spadao doslovno čitav sliv rijeke Lepenice, odnosno rijeke Fojnice. Bila je u direktnom posjedu bosanskih banova, kasnije u direktnom posjedu dinastije Kotromanića. Krajem XIV stoljeća stare župe su se raspale na manje distrikte sa centrima u utvrđenim gradovima. Tako je nastala i mala župa Kreševo.
U istorijskim izvorima prvo se javljaju vijesti u vezi sa eksploatacijom rudnika za vrijeme vladavine kralja Tvrtka I, i to u drugoj polovini XIV stoljeća, Fojnica 1365, a nešto kasnije i Kreševo 1381. godine. Vjerovatno su to bili novootvoreni rudnici, poput Deževica, koje administrativno pripadaju opštini Kreševo. U literaturi se prvi put spominju u dokumentu iz 1403. godine kao jedno od sjedišta bosanskog kralja (Curia regis Bossine). U dubrovačkim izvorima Deževice se često označavaju s riječju “locus“, čime su se uglavnom označavala podgrađa i otvoreni trgovi.
Godine 1408. u Deževicama se spominje sud i carina, a 1412. godine i knez (komes) kao starješina trga Deževice („Conte de mercado de Desaviza“). Znatnije grupisanje Dubrovčana, u Kreševu koje je poslije Visokog i Fojnice, bilo treća dubrovačka kolonija po brojnosti, zapaža se od 1434. godine. U samim Deževicama Dubrovčani su osnovali svoju koloniju i u njoj su se osjećali kao kod svoje kuće (che stavamo como in caxa nostra). U literaturi se spominje i postojanje franjevačkog samostana ili rezidencije u Deževicama. U drugoj polovini XV stoljeća glavnim trgovima postaju Kreševo i Fojnica, a Ostružnica, Milodraž, Dusina i Deževice gube taj status.
Prvi pisani izvor o prisustvu Sasa u Bosni datira iz 1365. godine, kada su već nekoliko decenija bosanski rudnici bili aktivni i odnose se na braću Sasinoviće, Hansa i Nikla. Oni trguju bosanskim rudarskim proizvodima koji se izvoze na strana tržišta i ujedno su jedini Sasi iz Bosne koji su po imenu poznati. U pisanim spomenicima o Sasima u Bosni nalaze se još dva opšta podatka:
- »Curia Teutonicorum« spominje se u sporu Nikla Sasinovića sa Hrankom Dobretićem u Fojnici,
- notarska bilješka »debita Theotonicorum«.
Na osnovu toponomastičkog materijala i pisanih izvora može se ustanoviti da je Sasa bilo u Srebrenici, Fojnici i Ostružnici,
To je župa na prostoru između Sarajevskog i Visočkog polja na prostor današnje Vogošće i istočnog dijela opštine Ilijaš. Jedini istorijski pomen župe je u navedenoj povelji Bele IV, gdje se navodi župa Vidogoša sa crkvom djevice Marije u mjestu Ljubnići, koje i danas postoji. U mjestu su identifikovani ostaci srednjovjekovne crkve, preko puta ušća Stavne u rijeku Bosnu.
Ova župa bila je na prostoru današnjeg Kaknja. Tu su bila sjedišta prvih bosanskih vladara, ali nije jasno da li su tu bile dvije župe ili je to jedinstven politički prostor i kakav je status imao prostor oko vladarskog sjedišta u današnjem Visočkom polju u odnosu na župu?
U srednjem vijeku do izražaja dolazi zahvaljujući svojim najvažnijim administrativnim centrima Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci. Najvažnija putna komunikacija kroz župu predstavlja put iz Visokog koji je preko Sutjeske i uz vezu sa Bobovcem bio najkraća veza sa Usorom, Posavinom i Podunavljem. Ostaci troskovišta od rudarskih talionica i toponomastika (Kraljeva rupa) pokazuju da je rudarska djelatnost bila razvijena u Borovici kod Vareša. Na širem području su brojne nekropole stećaka a najveća je na Crkvenjaku.
Župa Brod se poklapa sa današnjom teritorijom opštine Zenica, ali se ne znaju tačne njene granice.
Župa Lašva, u ranom srednjem vijeku bila je u jezgru srednjovjekovne bosanske države. Obuhvatala je područje današnjih opština Busovača, Vitez, Novi Travnik i Travnik.
Bila je pod upravom bosanskih banova, a kasnije kraljeva. Jedna je od najvećih i najplodnijih župa srednje Bosne. Vjerovatno je bila dobro naseljena stanovništvom koje se, uglavnom, bavilo poljoprivredom. Na tom području konstatovano je više od 50 nekropola stećaka iz XIV i XV vijeka, kao i srednjovjekovni gradovi Toričan, Travnik, Bosnić ili Škaf i Vrbenac grad.
U srednjem vijeku glavni put sa zapada išao je dolinom Lašve, te preko sela Lugova kod Busovače, Kondžila i Radovaljske rijeke silazio u Visoko. Tim putem bili su povezani sa centralnom Bosnom Uskoplje i Donji Kraji.
O župi Lašvi, obzirom na njenu prostranost i značaj, nema mnogo istorijskih dokumenata.
Ova župa se prvi put pominje u povelji kralja Bele IV iz 1244. godine, čija autentičnost nije dokazana, kao posjed bosanske biskupije navodi se mjesto “kod tri crkve”.
Godine 1373. ban Tvrtko daruje Stjepanu Rajkoviću selo Čukle.
Godine 1380. kralj Tvrtko I izdao je povelju kojom je imenovao Hrvoja Vukčića velikim vojvodom i darovao dva sela u Lašvi: Trbeušu i Bilu. Vjerovatno su ta sela bila sastavni dijelovi kraljevske domene.
Krajem XIV vijeka u jednom dijelu župe Lašve, oko Turbeta, imao je svoje posjede tepčija Batalo. Javlja se kao svjedok u poveljama bosanskh vladara, od Dabiše do Ostoje, na prelomu iz XIV u XV vijek.
Ljeta 1415. na području Lašve, u kojoj je Hrvoje Vukčić Hrvatinić imao neke posjede, vodila se bitka između ugarske i osmanske vojske u kojoj su Ugri bili poraženi.
Može se postaviti pitanje da li je cijeli sliv rijeke Lašve pripadao istoimenoj župi.
Današnji Gornji Vakuf
Nije tačno utvrđen teritorij župe Rama oko istoimene rijeke i da li joj je pripadao cijeli sliv Neretvine pritoke Doljanke sa Jablanicom.
Župa Rama u naslovu ugarskog kralja počela se pojavljivati u istorijskim dokumentima od početka XII stoljeća.
Stari grad Prozor je u 14. i 15. stoljeću bio centar župe Rame. Ispod njega je niklo podgrađe. Ban Tvrtko izdao je povelju pod Prozorom 11. augusta 1366. godine, kojom dariva posjedima vojvodu Vukca Hrvatinića za učinjene usluge u borbi protiv kralja Ludovika I 1363. godine. Za nastanak utvrđenja i podgrađa presudan je bio tranzitni položaj doline rijeke Rame. Grad Prozor je čuvao prilaz župama Neretvi i Uskoplju.
Izvori iz ranog srednjeg vijeka navode jedinstvenu župu Neretvu, smještenu između Rame na zapadu i župe Kom na istoku, na području današnjeg Konjica, kao dio nejasne političko teritorijalne oblasti Podgorja.
U povelji Bele IV iz 1244. godine, navode se biskupski posjedi u župi Neretvi. To znači da je župa od ranije u bosanskoj državi, već s kraja XI vijeka. U dokumentu iz 1329. godine u bosanskom državnom vijeću, osim predstavnika prave Bosne se posebno navodi i predstavnik Neretve Vuk Vučković, iz vlastelinske porodice Obrinovići. To govori da do priključenja nije došlo vojnom silom, nego političkom akcijom.
U pismu bana Tvrtka I iz 1356. se navodi da je izdato u Neretvi, što govori da je Tvrtko I imao dvor, vjerovatno u Konjicu, na desnoj obali.
Početkom XV vijeka dolazi do razgraničenja tzv. kraljevske zemlje i feudalne vlasti Kosača, koje nije u izvorima precizno. Granica je bila Neretva.
Nije poznato da li se u slivu rijeke Krivaje nalazila srednjovjekovna župa.
- Kliko, Amir, Tepčija Batalo, gospodar župa Sane i Lašve, Divan 45, časopis Bošnjačke zajednice kulture "Preporod", Općinsko društvo Travnik, 2004.
- Vesna Mušeta-Aščerić, Ostaci srednjovjekovne toponomastike na području župe Vrhbosna, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) 40/41 (1985-1986), Sarajevo 1986, 211-230.
- Vesna Mušeta-Aščerić, O vlastelinstvu na području župe Vrhbosne u XV vijeku, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 38, Sarajevo 1987, 87-100.
- ↑ „Salmedin Mesihović , ILIRIKE”. Autorsko izdanje, Sarajevo, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ Pavao Anđelić: Teritorijalna organizacija srednjovjekovne Bosne
- ↑ Ćorović
- ↑ Povijest Bosne - Noel Malcolm[mrtav link]
- ↑ „Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016.[mrtav link]
- ↑ Vesna Mušeta – Aščerić: SREDNJOVJEKOVNA ŽUPA VRHBOSNA, PROBLEMI GRANICA I VLASTI – Institut za istoriju u Sarajevu, 1985
- ↑ „Latinska ćuprija u Sarajevu”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2017.[mrtav link]