Septimije Sever
Septimije Sever, punim imenom Lucije Septimije Sever (lat. Lucius Septimius Severus, rođen 146. godine, stupio na prijetolje 193. godine, umro 211. godine), bio je rimski car, začetnik dinastije Severa i prvi rimski car rođen u Africi.
Nakon Komodovog ubojstva 31. prosinca 192. godine, carem je postao Helvije Pertinaks, prefekt grada Rima. Uživao je poštivanje senata, usprkos svom neuglednom podrijetlu, ali nije imao vlastitih vojnih trupa. Pretorijanci su ga ubili krajem ožujka 193. godine, poslije tromjesečna vladanja. Nakon mnogo licitiranja, pretorijanci su za cara odredili jednog postarijeg oficira, Didija Julijana, koji im je obećao najveći donativum (= poklon u novcu koji je car po stupanju na prijestolje davao svakom vojniku). Ovaj postupak pretorijanaca izazvao je bes provincijskih trupa. U ožujku 193. godine podunavska je vojska, koja je bila najmoćnija i koja se nalazila najbliže Rimu, proglasila za cara Septimija Severa. Sever se uskoro morao suočiti s dva suparnika, koje su, kao i njega samoga, podržavale njihove vojske: to su bili Pescenije Niger, legat Sirije, i Klodije Albin, legat Britanije. Pošto je privremeno neutralizirao Albina tako što ga je priznao za cezara (pa stoga i za nasljednika prijestolja), Septimije je krenuo protiv Nigera, čije su trupe, došavši iz Egipta i Sirije, već započele opsadu Bizanta. Podunavska je vojska izašla kao pobjednik, a Niger je poginuo krajem 194. godine; Antiohija i Bizant su posle duge opsade bili opustošeni. Septimije je čak napao Mezopotamiju, jer su Parćani ranije podržali Nigera. Ipak, ova je kampanja ubrzo prekinuta: na zapadu se Albin, nezadovoljan što ne učestvuje u upravljanju carstvom, 196. godine proglasio za augusta i napao Galiju. Podržavali su ga njegovi vojnici, stanovništvo, pa čak i senatori u Rimu. U veljači 197. godine bio je poražen i ubijen u teškoj bici blizu svoje prijestolnice Lugduma, koji je zatim bio gotovo razrušen. Septimije Sever je ostao jedini gospodar carstva, ali su pustošenja, pogubljenja i konfiskacije ostale u bolnom sećanju. Nakon nekoliko mjeseci, u ljeto 197. godine, pokrenuo je drugi napad na Mezopotamiju, ovoga puta protiv parćanskog kralja Vologaza IV. Povod je bio Vologazov napad na pogranično naselje Nizibis, koji su Rimljani osvojili dvije godine ranije. Septimije Sever je ponovo odnio pobjedu. Zauzeo je parćanske prestonice (Seleukiju i Ktesifon), a zatim pretrpjeo poraz kod Hatre, ali je 198. godine postigao povoljan mir: Rim je zadržao deo Mezopotamije, zajedno s Nizibisom, a za namjesnika te nove provincije postavljen je jedan vitez. Pošto je pregledao stanje na istoku, car se 202. godine vratio u Rim. Tamo je proveo većinu vremena, sve do 208. godine, kada je morao da ode u Britaniju zbog upada kaledonijskih plemena. Tamo je tri godine ratovao duž Hadrijanovog zida. Umro je u Eboraku (danasnji York) u veljači 211. godine.
Septimije Sever je pripadao romaniziranoj obitelji iz Tripolisa, koja je samo malo ranije dostigla državne časti. Rođen je u Velikom Leptisu (Leptis Magna) u sjevernoj Africi i tokom cijele vladavine osobitu je pažnju posvećivao svojem rodnom kraju. Oženio se Julijom Domnom iz Emese, Sirijkom iz važne svešteničke obitelji, i bio je okružen istočnjacima. Imao je senatsku karijeru i pokazao se kao sposoban oficir, ali je prije svega bio dobar upravljač i pravnik. Pošto nije voleo Rimljane, Italike i senatore, promišljeno se oslanjao na pouzadnu podunavsku vojsku koja ga je i dovela na presto, a uvijek je pokazivao veliku brigu i za provincijalce i niže slojeve društva.
Premda je pokušao iskoristiti popularnost Antonina tako što se proglasio sinom Marka Aurelija i tako što je vlastitog sina nazvao Marko Aurelije Antonin, Septimije je zapravo sprovodio sasvim drugačiju politiku – politiku koja je bila brutalna, ali realistična, i koja je novim društvenim slojevima otvorila mogućnost za postizanje uspješne karijere. Bio je indiferentan prema ugledu senata, u kome je imao veoma mnogo neprijatelja, pa je bio naklonjeniji vitezovima. Vojska je tako postala rasadnik viteškog staleža i predmet sve njegove pažnje. Stajaća je vojska uvećana stvaranjem tri nove legije kojima su zapovjedali vitezovi, a jedna od njih, "Druga partijska", bila je smeštena blizu Rima. Za razliku od Vespazijana, koji je također svoju vlast dugovao vojsci, ali i koji je znao kako da vojsku drži na mjestu koje joj pripada, Septimije Sever je, svjestan neposrednih vanjskih opasnosti, stvorio neku vrstu vojne monarhije. Broj pretorijanskih kohorti se udvostručio, a otpuštanje starog sastava, koji je bio italskog porekla, pretvorio je pretorijance u neku vrstu careve garde, u kojoj su najvažnijim elementom bili elitni vojnici iz Podunavlja. Broj pomoćnih trupa je uvećan stvaranjem jedinica od po 1.000 ljudi (to su bile pešadijske kohorte) te konjičkih jedinica, ponekad opremljenih oklopom po ugledu na Parćane.
Sada su se otvorile nove mogućnosti za niže oficire koji su karijeru počeli kao obični vojnici: centurioni i niži oficiri mogli su postati tribuni i ući u viteški stalež. Tako je, na primer, jedan seljak iz Ilirije mogao dostići visoke položaje: ovo je nesumnjivo najznačajniji aspekt "Severove revolucije". Ova "demokratizacija" ne mora automatski podrazumijevati i barbarizaciju, jer su provincijske legije dugo prije toga bile romanizovane. Njihove su plaće povećane, a pokloni u novcu dijelili su se češće; od sada su se vojnici hranili na račun provincijalaca. Veterani su dobijali zemljište, uglavnom u Siriji i Africi. Pravo na zakoniti brak, koje August nije htio priznati, dodijeljeno je sada gotovo svim vojnicima, a nižim je oficirima dato i pravo da obrazuju kolegije (privatna udruženja). Kako je od posljednjeg povećanja vojničke plaće prošlo više od 100 godina, usprkos stalnom (premda sporom) porastu cijena, Sever je povećao osnovnu legionarsku plaću sa 300 na 500 denarija, uz odgovarajuća povećanja za ostale djelove vojske. Odraz ove mjere na sadržaj plemenitih metala u srebrnom novcu podsjeća nas na to da su carski prihodi bili ograničeni u uske okvire koje je postavljala politička i administrativna realnost.
Administrativna su dostignuća Septimija Severa bila od velikog značaja: on je jasno definirao ovlaštenja gradskog prefekta; na položaj pretorijanskih prefekta postavljao je prvoklasne pravnike, kao što je Papinijan; također, povećao je broj prokuratora, koji su se za financijske položaje regrutovali medu Afrikancima i istočnjacima, a za upravne položaje medu podunavskim oficirima. Italija je izgubila svoje privilegije i, kao sve druge provincije, postala je podložna novom porezu (annona), koji se plaćao u naturi i služio za izdržavanje vojske i carske birokracije. Zbog povećanja troškova – za administraciju, za vojničke plaće i distribucije poklona vojsci, za izdržavanje rimske sirotinje i za javne građevinske radove – car je morao 194. godine devalvirati denarij. Ali, konfiskacije su uvećale njegovo vlastito bogatstvo (res privata), koje su ranije stvorili Antonini.
U Severovu socijalnu politiku spadalo je kako regrutovanje senatora iz provincija (sa Istoka, iz Afrike, pa čak i iz Egipta), što je prouzročilo veliko opadanje procenta italskih senatora, tako i uzdizanje viteškog staleža: pravnici – pripadnici viteškog staleža – počeli su postajati članovima carevog vijeća (consilium principis). Gradovi, čiji su razvitak Antonini pospješivati, sve su se više smatrali administrativnim točkovima u službi države: najbogatiji dekurioni (članovi municipalnih vijeća) bili su financijski odgovorni za prikupljanje poreza, pa su upravo iz tog razloga egipatski gradovi dobili boule (municipalni senat).
Teret poreza i prisilnog sudjelovanja u upravi bio je dodatno otežan brojnim dužnostima vezanim za transport vojske i za anonu, a regulirali su ga pravnici nametanjem financijskih, vlastitih ili i jednih i drugih obaveza. Država je pazila da dekurione zadrži u službi njihovih gradova i da osigura kontrolu njihove uprave postavljanjem službenika središnje vlade nazvanih curatores rei publicae. Niži su slojevi, u načelu, bili zaštićeni od zlouporaba bogataša, ali su zapravo stavljeni u službu države kroz ograničenja nametnuta na brodske i trgovačke kolegije. Naime, od članova nekog kolegija moglo se zahtjevati prisilno davanje novca ili radne snage za takve javne potrebe kao što je snabdjevanje Rima hranom. Država se sve više pretvarala u policajca, a narastajuća moć brojnih trgovaca žitom (frumentarii) teško je optrećivala običnog čoveka.
Carska vlast, mada se nije odrekla ideologije principata, počivala je zapravo na vojsci i nastojala je svoj legitimitet pronaći u principu nasleđivanja: dva sina Septimija Severa, Karakala i Geta, bila su prvo proglašena cezarima, prvi 196. godine, a drugi 198. godine. Poslije su obojica bila direktno povezana s carskom vlašću tako što su im date titule augusta: 198. godine Karakali i 209. godine Geti. Stoga je posljednje tri godine vladavine Septimija Severa carstvo imalo tri augusta.
Neki izvori pominju edikt Septimija Severa iz 202. godine, kojim se zabranjivao prijelaz na kršćanstvo i na židovstvo.[1][2]
- Life of Septimius Severus (Historia Augusta at LacusCurtius: Latin text and English translation)
- Books 74, 75, 76, and 77 of Dio Cassius, covering the rise to power and reign of Septimius Severus
- De Imperatoribus Romanis Online encyclopedia of Roman Emperors
- Coins issued by Septimius Severus Arhivirano 2006-05-28 na Wayback Machine-u
| Prethodnik: | Rimski car 193. - 211. |
Nasljednik: |
| Didije Julijan 193. |
Karakala 211. - 217. |