Pavao Ritter Vitezović
.jpg)
Pavao Ritter Vitezović (lat. Paulus Ritter, Senj, 7.1. 1652. – Beč, 20.1. 1713), hrvatski latinista, književnik, povjesničar, jezikoslovac i nakladnik.
Prvi hrvatski profesionalni pisac, rodio se u Senju kao sin graničarskoga časnika, potomka njemačkih doseljenika iz Alzasa, i majke Hrvatice. Osnovnu školu završio je, pretpostavlja se, u rodnome gradu, u kojemu je još vladala glagoljaška tradicija i ugođaj, jer je još god. 1248. senjski biskup dobio od pape povlasticu da se u njegovoj biskupiji smije crkvena služba obavljati narodnim jezikom. Kod jezuita u Zagrebu pohađa gimnaziju; završivši šesti razred (retoriku) prekinuo je školovanje i otišao u Rim. Neki drže da se zbog simpatija spram pobunjenika Zrinskog i Frankapana morao skloniti iz domovine. U hrvatskome (ilirskom) zavodu upoznaje znamenitoga povjesničara Ivana Lučića, a potom ga susrećemo u Kranjskoj u mjestu Wagenspergu, gradu baruna i glasovitog polihistora Ivana Weikharda Valvasora, pod čijim utjecajem počinje proučavati hrvatsku povijest i geografiju. Kod Valvasora izučava, pored ostalog, tiskarsko umijeće, svladava izradbu bakroreza i njemački jezik. Još za života je stekao glas najučenijega čovjeka u Hrvatskoj, čije je ime daleko prešlo granice domovine.
Godine 1677. napisao je raspravu o rodu Gusića, koja je objavljena tek 1681., a iste godine izašle su mu u Ljubljani prigodne pjesme u slavu Aleksandra Mikulića, zagrebačkoga kanonika, kasnijeg biskupa i njegova poznanika. Došavši na glas u čitavoj Hrvatskoj poradi učenosti, rodni ga Senj odredi god. 1681. za svoga poslanika na Ugarski saboru u Šopronju. Zalaganjem na saboru, kasnije u Beču, uspio je ishoditi od kralja 19. travnja 1683. svečanu povelju kojom se Senju jamče njegova prava koja je od starine imao, kako bi se grad zaštitio od samovolje generala i senjskoga kapetana Herbersteina, kojega je, radi njegovih nasilničkih postupaka, zamrzio. U doba rata protiv Turaka sudjeluje u borbama, postaje časnikom u taboru bana Nikole Erdödyja u Međimurju, sudjeluje (1683.) u zauzimanju Lendave i Sigeta. Poslije rata ban ga uzima za svoga dvorskoga časnika; na banovu dvoru u Obrežu (Turopolje) upoznaje Adama Zrinskoga, sina bana Nikole, koji će poginuti kod Slankamena u boju s Turcima, ali od austrijskoga metka. Imenovan je ličkim podžupanom (čast bez prave važnosti), a Hrvatski sabor ga proglašuje svojim zastupnikom u radu povjerenstva za razgraničenje s Venecijom i Turskom; međutim, uza sav prijegor i veliko znanje, koje nije dovoljno korišteno, granice su utvrđivane na štetu Hrvatske, što ga je silno ljutilo i žalostilo.
Na saborskim zasjedanjima u Beču i Požunu Vitezović je upoznao mnoge uglednike iz domovine, osobito Zagreba, pa se zaželio nastaniti u gradu svoje mladosti. Već je tada pomišljao da bi Zagreb mogao postati središtem Hrvatske. Odlučio je svoje veliko znanje i iskustvo posvetiti Hrvatskoj baš u Zagrebu. Otkrivši da u Biskupskim dvorima postoji zaboravljena tiskara, molio je biskupa Aleksandra Mikulića, svog gimnazijskog druga, da mu je dopusti osposobiti. Ubrzo je već tiskao kalendare i letke, kujući velike planove s tiskarskim poslom. Nagovarao je biskupa i prijatelje da tiskari dadu zemaljsko značenje, a njemu da se povjeri uprava. I zaista, Hrvatski sabor na zasjedanju u Varaždinu 11. studenoga 1694., imenuje ga njezinim upraviteljom odredivši da "ne smije tu tiskaru uništiti ili oštetiti, nego ju je dužan pomno čuvati, ne smije je, i ne može, ni po kojom izlikom odnijeti bilo kamo iz Zagreba". Vitezović odmah premješta tiskaru iz Vlaške ulice u svoju kuću na Griču, žurno putuje u Beč i kupuje prešu i sve drugo potrebno za tiskanje knjiga i baca se silnom energijom na posao. Tiskaru naziva Muzejom (slijedeći primjer Valvasora), tiska vrijedna hrvatska i latinska djela, među kojima i djelo Croatia rediviva. Međutim, često radi drugih obveza izbiva iz Zagreba, ali se 1701. vraća misleći tu ostati zauvijek.
Tiskarski posao nije bio osobito unosan, a uspio je steći i priličan broj neprijatelja. Na nesreću, 1706. godine požar mu proguta kuću i teško ošteti tiskaru i nađe se, materijalno, na rubu sloma. Tada se pokazalo da ga Zagreb, uza svu njegovu ljubav za grad i uza sve njegove zasluge, nije prihvatio. Tiskara mu je oduzeta, prognaše ga s imanja u Šćitarjevu koje je uzeo u zakup s dobrim izgledima da ga i nasljedi, ali povika plemstva i svećenstva, koje je nijekalo i povelju kralja Leopolda kojom mu se to pravo potvrđivalo, bila je tolika da je najposlije morao napustiti Šćitarjevo.
Tih godina snašle su ga i obiteljske tragedije. Umrla mu je žena (1708.) a deset godina prije ostao je i bez sina. Slomljen, materijalno upropašten, uvrijeđen u svom ljudskom i nacionalnom ponosu, napušten od svih, napušta Hrvatsku i nastanjuje se u Beču. Živi u krajnjoj oskudici, dnevno se bori za preživljavanje obijajući tuđe pragove, pa shrvan tugom i neimaštinom ubrzo umire u carskome gradu "pod kojega je zidinama trideset godina prije ostavio svoje kosti slomljeni i ostarjeli putnik Juraj Križanić, nepoznat u domovini i nepoznat u tuđini". (M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do preporoda, str. 280). Čitava njegova imovina sastojala se od rukopisa, koje je preuzela Ugarska kancelarija. Po zapovijedi Marije Terezije 1749. vraćeni su u Zagreb i predani Adamu Baltazaru Krčeliću da mu korisno posluže u povjesničarskom radu.
Ovo najpoznatije Vitezovićevo historiografsko djelo, koje uz posvetne tekstove u stihu i prozi obaseže tek 32 stranice, objavljeno je siječnja 1700. godine u Zagrebu na latinskom jeziku. Brošura je vjerojatno bila samo nacrt za buduću knjigu, koju nije stigao napisati. Njezin izvorni, latinski, naslov glasi: Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno caesare. Sačuvana su samo dva primjerka (danas se čuvaju u HAZU-u i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu), koja se među sobom dosta razlikuju. Po Šišićevu mišljenju ovo djelo je "svojim sadržajem, a još više svojom tendencijom, jedan od najznačajnijih spisa u ranijoj hrvatskoj historiografiji. To je prvi hrvatski historijski rad u službi aktualne politike, u isti mah i naučni rad i patriotski istup". (F. Šišić:, Hrvatska historiografija, JIČ, I., 1936, str. 44.).
Ovom djelu prethodio je čitav niz Vitezovićevih znanstvenih i književnih radova, pisanih latinskim i hrvatskim jezikom, no za razumjevanje Oživljene Hrvatske je najvažniji spjev Odiljenje sigetsko, tiskan na hrvatskom jeziku u Linzu 1684. Junačka pogibija Nikole Zrinskoga pod Sigetom nadahnula je mnoge prije i poslije Vitezovića, ali njegovo djelo jedinstveno je po tome što je nastalo kao reakcija na mučko pogubljenje Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankapana u Bečkom Novom Mjestu god. 1671. Zrinski i Frankapan, urotnici po definiciji bečkoga dvora, hrvatski pobunjenici protiv habsburške tiranije, po ocjeni hrvatske historiografije, pogubljeni su voljom Leopolda I., a spjev o slavnom sigetskome junaku objavljen je za vladanja istoga vladara. Trebalo je hrabrosti i domoljublja, da se o Zrinskima, imenu zazornom Beču koji je sve činio da se hrvatske junake okalja, a rod iskorijeni, objaviti spjev samo trinaest godina poslije njihova smaknuća, još dok su rane bile svježe. Vitezović prikazuje sigetsku bitku kao nesreću koja je bolno odjeknula u čitavom hrvatskom narodu, misleći pritom, dakako, na tugu koju je izazvala mučenička smrt Petra Zrinskoga i Krste Frankapana. Djelo je posvetio, a to je već bilo ludo hrabro, Adamu Zrinskom, sinu bana Nikole, koji je također ubijen od iste ruke. Naime, Adam Zrinski poginuo je pogođen topovskim hitcem u leđa 1691. kod Slankamena služeći u austrijskoj vojsci. Topovska kugla, po vjerodostojnim svjedočanstvima suvremenika, došla je s austrijske strane.
Ako za Vitezovićev politički program možemo, uvjetno, reći da je bio ponešto i maglovit, treba naglasiti da su mu kulturne vizije neobično temeljite. Od najveće je važnosti njegov rad na pravopisu i jeziku. Pitanja kako se "s maloćom dijačkih aliti latinskih slov obilje hrvatskoga našega jezika dobro ali pravo" može pisati proganjalo je Vitezovića cijeli život. "Kao i Budiniću, Kašiću i drugim piscima" - ističe Kombol - "nametala se i Vitezoviću potreba, da se jednom sredi latinički pravopis kod Hrvata, gdje 'vsaki po svojoj volji i prez reda piše', i on o toj reformi govori u nekolikim predgovorima svojih djela, u Kronici, u Priručniku i u povjesnom djelu Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta (Dva stoljeća tužne Hrvatske pjesmom opisana), upućujući čitaoce na svoju raspravu Orthographia Illyricana (Ilirski pravopis). Premda ta rasprava nije na žalost sačuvana, ipak se iz ostalih Vitezovićevih djela vidi, kako je izgledala njegova reforma pravopisa, nesumnjivo najpodesnija od svih, što su dotad pokušane. Vitezović je zaključio da je "dijački iliti latinski abcdar nezadovoljan s 23 svojimi literarni aliti slovmi" za hrvatski jezik, pa je žalio što su Hrvati za svoje pismo prihvatili nesavršenu latinicu umjesto glagoljicu. Provodeći načelo, da svaki fonem treba imati samo jedno slovo i da se svaki glas označuje uvijek istim slovom, pomažući se dijakritičkim znakovima, Vitezović je već pošao putem, kojim će kasnije poći Gaj i ilirci, i on je za taj svoj novi način pisanja mogao s pravom, kazati, da je 'kruto dobar, lagak i pravičan'. Vitezović se u rješavanju grafijskih problema vratio izvoru: pismu koje su poznavali "stari Hrvati s Jeronimom i ostali" , dakle glagoljici. Shvativši bit glagoljskoga pisma počeo je postupno u svojim djelima odbacivati dvoslove i troslove. Nitko prije Vitezovića, uvjeren je jezikoslovac Milan Moguš, "nije predložio tako dosljedan monografemski sustav na bazi dijakritičkih znakova", pa su Gaj i ilirci samo ostvarili njegova grafijska rješenja. Grafijske su reforme na sjeveru i jugu Hrvatske, ističe Moguš, "vođene do tada odjelito. Vitezović, zalažući se za političko sjedinjenje hrvatskih pokrajina, prvi predlaže ista grafijska rješenja za obje sredine. Ta se njegova misao postupno širila po čitavoj Hrvatskoj. Zbog toga je Vitezović postao jednim od najznačajnijih figura u povijesti hrvatskoga književnoga jezika u prijelomnim desetljećima iz 17. u 18. stoljeće". (M. Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, str. 92.)
- Odiljenje sigetsko, 1684, epsko povjesno djelo;
- Kronika aliti szpomen vszega szvieta vikov, 1696, povijest od početka svijeta do 1690;
- Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno caesare, 1700 (= "Oživljena Hrvatska za vladavine cara Leopolda Velikog");
- Stemmatographia sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio, 1701 (= "Stematografija ili opis, objašnjenje i rekonstrukcija ilirskih grbova", gde daje opis grbova 56 pokrajina koje je pribrajao Iliriku);
- Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta, 1703 (= "Dva stoljeća tužne Hrvatske pjesmom opisana", povijesno djelo s osobito zanimljivim opisima bojeva s Turcima tijekom 16. i 17 stoljeća);
- Natales Divo Ladislavo regi Slavoniae apostolo restituti, 1704, gdje se kralj Ladislav, osnivač zagrebačke biskupije, proglašava Hrvatom i potomkom hrvatske vladarske porodice;
- Bosna captiva, 1712 (= "Zarobljena Bosna");
- Offuciae Joannis Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, refutatae (= "Pobijanje opsjena Ivana Lučića u djelu O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske"), u rukopisu;
- Banologia (= "O banskoj časti"), dovršeno poslije 1710, u rukopisu, koje je dopunjeno u hrvatskom prijevodu objavio Ljudevit Gaj u Danici ilirskoj za 1863. godinu;
- Serbiae illustratae libri octo (= "Prikaz povijesti Srbije u osam knjiga"), u rukopisu, djelo o povijesti srednjovjekovne Srbije do pada Smedereva pod tursku vlast 1459, istodobno i prva sustavna povijest Srbije, što i Vitezović u predgovoru ističe;
- Lexicon latino-illyricum (= "Latinsko-ilirski rječnik"), u rukopisu, koji sadržava riječi iz svih hrvatskih dijalekata.
- Ukratko - o autoru Arhivirano 2009-04-29 na Wayback Machine-u
- Vitezović kao jezikoslovac Arhivirano 2005-05-07 na Wayback Machine-u
- Pavao Ritter Vitezović Arhivirano 2004-10-30 na Wayback Machine-u
- Odiljenje sigetsko
- Priričnik (1696), iz predgovora Arhivirano 2008-03-25 na Wayback Machine-u
