Prijeđi na sadržaj

Marko II Carigradski

Izvor: Wikipedija
Marko II
vaseljenski patrijarh Carigrada
CrkvaVaseljenska patrijaršija
Stolovanje završilojesen 1466
PrethodnikGenadije Skolarije[1]
NasljednikSimeon I[1]
Ostale funkcijearhiepiskop Ohrida od 1467

Marko II Ksilokaravis (grčki: Μάρκος Β΄ Ξυλοκαράβης, bugarski: Марк Ксилокарав, makedonski: Марко Ксилокараф) bio je vaseljenski patrijarh Carigrada od 1465. do 1466.[1] Godine 1467. je postao arhiepiskop Ohrida, a na kom mjestu je ostao do smrti.

Život

[uredi | uredi kod]

Glavni izvor o životu Marka je dokument venecijanskog Senata datiran 26. juna 1466. godine, koji naređuje mletačkim vlastima na Kreti da spriječe Marka i njegovog oca da pronađu utočište na otoku. Iz ovog dokumenta su učenjaci kao Laurent,[2]zaključili da je u junu 1466. Marko bio patrijarh, te da su on i njegova porodica ranije bili na Kreti i suprotstavljali se Firentinskoj uniji katolika i pravoslavaca koju je službeno podržavala Mletačka Republika.

Marko je godine 1464. postao mitropolit Adrianopolja,[3] a u jesen 1465. (ili početkom 1466.) bio izabran za patrijarha uz pomoć laičkih arhonata kao što su veliki hartofilaks Giorgios Galesiotes i veliki eklezijarh Manuel (budući patrijarh Maxim III), te Demetrios Kyritzes, sekretar osmanskog sultana.[2] Sa druge strane je poznato kako ga neki episkopi nisu slavili na Svetoj liturgiji, što se tumači kako ga nisu priznavali kao patrijarha, vjerojatno zbog optužbi za simoniju.

Marko se uglavnom sukobljavao sa plemićima iz nekadašnjeg Trapezuntskog Carstva, preseljenim u Carigrad nakon predaje Trapezunta Osmanlijama 1461. Ta je frakcija imala vlastitog kandidata za mjesto patrijarha, Simeona Trapezuntskog.[4] Simeon je na kraju uspio dobiti mjesto patrijarha, poklonivši 2000 zlatnika osmanlijskim vlastima i tako započevši tradiciju simonije koja će obilježiti carigradsku patrijaršiju u nekoliko sljedećih vijekova.[4] Međutim, prema Laurentu[2] koji Markovo stolovanje smješta iza Simeonovog, upravo je Marko bio taj koji je kupio mjesto patrijarha za 2000 zlatnika.

U svakom slučaju, Marko je mjesto patrijarha napustio na ponižavajući način,[5] pri čemu su mu prijetili kamenovanjem u jesen 1466. ili početkom 1467. Vrlo brzo je, međutim, rehabilitiran te ga je sultan Mehmed II imenovao ohridskim arhiepiskopom.[3] Tada je Ohridska arhiepiskopija bila poluautonomno religijsko središte osmanske Bugarske. Datum Markove smrti nije poznat.

Osporena kronologija

[uredi | uredi kod]

Među učenjacima ne postoji konsenzus u kronologiji stolovanja Marka II.

Učenjaci kao Kiminas (2009),[6] Runciman (1985),[4] Grumel (1958)[7] i episkop Germanos od Sardeisa (1933-8)[8], kao i službeni vebsajt Vaseljenske patrijaršije,[5] slijede kronike Doroteja iz Monemvasije te stolovanje Marka II smještaju prije Patrijarh Simenon I Carigradski|Simeona I]], te, iako se ponekad razlikuju u preciznim datumima, ga datiraju u vremenski raspon između 1465. i 1467.

Laurent (1968),[2] koga slijedi Podskalsky (1988),[9] vjeruje kako su se sukobi sa Simeonom zbili kada je Marko još bio mitropolit Adrinaopolja, te navodi kako je Simeon stolovao prije Marka. Sam Laurent sugeriraa kako je Marko još jednom nakratko stolovao nakon prvog stolovanja Dionisija I na kraju 1471.

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 1,2 Kronologija prema Kiminasu (2009). Za ostale navode v.l Osporena kronologija.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Vitalien, Laurent (1968). „Les premiers patriarches de Constantinople sous la domination turque (1454-1476)”. Revue des études byzantines (26): 229-263(241-2,254-5). DOI:10.3406/rebyz.1968.1407. 
  3. 3,0 3,1 Snegarov, Ivan (1995) [1932]. История на Охридската архиепископия-патриаршия, vol 2 (2 izd.). Sofia. str. 184–6. ISBN 954-430-345-6. 
  4. 4,0 4,1 4,2 Runciman, Steven (1985). The Great Church in captivity. Cambridge University Press. str. 193–4,200. ISBN 978-0-521-31310-0. 
  5. 5,0 5,1 „Mark II”. Ecumenical Patriarchate. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-03. Pristupljeno 24 July 2011. 
  6. Kiminas, Demetrius (2009). The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press LLC. str. 37,45. ISBN 978-1-4344-5876-6. 
  7. Grumel, Venance (1958). Traité d'études byzantines, vol. I: La chronologie. Paris: Presses universitaires de France. str. 437. 
  8. Σάρδεων Γερμανός (1933–38). „Συµβολή εις τους πατριαρχικούς καταλόγους Κωνσταντινουπόλεως από της αλώσεως και εξής”. Ορθοδοξία (8-13). 
  9. Podskalsky, Gerhard (1988). Griechische Theologie in der Zeit der Türkenherrschaft (1453-1821) : die Orthodoxie im Spannungsfeld der nachreformatorischen Konfessionen des Westens. Munchen: C.H. Beck. str. 398. ISBN 978-3-406-32302-7.