Kriza razoružanja Iraka
Kriza razoružanja Iraka je naziv za niz događaja vezanih uz nastojanje da se osigura provedba Rezolucije Vijeća sigurnosti UN 687 od 3.4. 1991. kojom je Irak, tada pod vodstvom Sadama Huseina, nakon poraza u zaljevskom ratu prisiljen obustaviti program razvoja oružja za masovno uništenje. Istom rezolucijom je formiran UNSCOM, posebno tijelo sastavljeno od UN-ovih inspektora kojima je zadatak bio nadgledanje provođenja rezolucije.
Iako je Irak 6.4. 1991. izjavio da prihvaća odredbe rezolucije i dozvolio UNSCOM-ovim inspektorima pristup u zemlju, ubrzo su se počeli bilježiti prvi incidenti vezani uz pokušaje iračkih vlasti da sakriju dokumente i druge podatke o svom programu razvoja nuklearnog, kemijskog i biloškog oružja. Sve veća opstrukcija iračkih vlasti je dovodilo do napetosti u odnosu s UN, a Irak je sve vrijeme bio pod američkim vojnim pritiskom - prvenstveno vezanim od strane SAD i Velike Britanije uz jednostrano proglašenom zonama zabrane letenja na krajnjem sjeveru i jugu zemlje. U nekoliko navrata je iračko odbijanje suradnje s UNSCOM-om poslužilo kao povod za američke zračne napade, od kojih je najpoznatija Operacija Desert Fox krajem 1998. godine.
Američka vlada je s vremenom postala uvjerena kako Irak nema namjeru poštovati rezoluciju, odnosno da će se pitanje iračkog oružja za masovno uništenje riješiti tek s padom Sadama Huseina i njegovog režima. Međutim, zbog financijskih, vojnih, političkih i drugih razloga direktna vojna intervencija nije dolazila u obzir, pa se umjesto toga Huseinov režim nastojao iscrpiti održavanjem ekonomskog embarga, kao i CIA-inim pokušajima da se protiv Huseina organizira puč.
Međutim, nakon napada 11. septembra 2001. godine u američkoj administraciji je zavladalo mišljenje kako je postojanje Huseinovog režima koji otvoreno prkosi SAD neprihvatljivo, kao i da će njegove zalihe oružja za masovno uništavanje poslužiti terorističkim organizacijama kao što je Al Qaeda za nove napade. Zbog toga je američka diplomacija pokrenula novu inicijativu u svrhu izglasavanja nove rezolucije Vijeća sigurnosti UN, kojom bi se odobrila vojna akcija s ciljem da se Irak konačno razoruža.
Sve ratobornija retorika Bushove administracije, kao i gomilanje američkih trupa u Kuvajtu, je pak dovelo do raskola među zapadnim saveznicima, prvenstveno zato što je Francuskoj i Njemačkoj zbog niza poslovnih interesa u Iraku odgovarao status quo. Međutim, Husein je i dalje nastavio opstruirati rad inspektora UNMOVIC-a, a Bushova administracija je, zajedno s Velikom Britanijom i drugim američkim saveznicima odlučila pokrenuti invaziju na Irak, koja je započela 19.3. 2003.
Nakon sloma Huseinovog režima i početka okupacije, američke vlasti su poduzele opsežnu akciju pronalaženja oružja za masovno uništenje. Nakon više mjeseci akcija nije dala nikakve rezultate, te vlada široko uvriježeno mišljenje kako Sadam Husein uopće nije posjedovao nikakvo oružje za masovno uništenje. Veliki dio javnosti u svijetu, pak, smatra da su toga bili svjesni i Bush i američka vlada, ali da su umjetno podgrijavali krizu kako bi dobili povod za invaziju kojoj je cilj bila kontrola nad iračkim izvorima nafte.