Henri Giraud
| Henri Giraud | |
|---|---|
 Henri Giraud u Casablanci (1943.)
| |
Biografske informacije
| |
| Puno ime | Henri Honoré Giraud |
| Rođenje | 18. siječnja 1879. Pariz, Francuska
|
| Smrt | 11. ožujka 1949. Dijon, Francuska
|
| Državljanstvo | francusko
|
| Nadimak | Kingpin |
Karijera
| |
| Odanost | Francuska Slobodna Francuska
|
| Služba | 1900 – 1946 |
| Čin | Général d'Armée |
| Ratovi | Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat |
| Rod vojske | Armée de terre |
| Nagrade | Veliki križ Legije časti |
Henri Honoré Giraud (Pariz, 18. siječnja 1879. – Dijon, 11. ožujka 1949.) je bio francuski general koji je bio zarobljen tokom oba svjetska rata, ali je oba puta uspio pobjeći iz zarobljeništva.
Giraud je rođen u Parizu u obitelji alzaškog porijekla. Školovao se na Vojnoj akademiji Saint-Cyr te je jedno vrijeme služio u Maroku prije nego je pozvan natrag po početku Prvog svjetskog rata. S činom satnika, Giraud je teško ranjen tokom bitke kod Charleroija u kolovozu 1914. godine. Francuzi su smatrali kako je umro na bojištu, no Nijemci su ga pronašli i uzeli kao ratnog zarobljenika te su ga poslali u kamp u Belgiju. Giraud je uspio pobjeći dva mjeseca kasnije, praveći se da je član putujućeg cirkusa. Zatražio je pomoć medicinske sestre Edith Cavell te se, preko Nizozemske, vratio u Francusku.
Godine 1933. vraća se u Sjevernu Afriku kako bi pomogao u borbi protiv pobunjenika u Maroku. Pomogao je u zarobljavanju pobunjenika Abd el-Krima, zbog čega je odlikovan Legijom časti. U međuratnom periodu je i predavao na École de Guerre, držeći vojnu strategiju. Jedan od njegovih tadašnjih učenika bio je i Charles de Gaulle.
Giraud je Drugi svjetski rat dočekao kao zapovjednik savezničkih jedinica na sjeveru Francuske. Ipak, nakon pada Sedana, postao je ratni zarobljenik i odveden u Njemačku. Izveden je pred vojni sud zbog pogubljenja dvojice njemačkih sabotera koji su bili odjeveni u civilu, no oslobođen je i poslan u dvorac Königstein blizu Dresdena, zapravo zatvor za ratne zarobljenike. Kao i u Prvom svjetskom ratu, Giraud je planirao pobjeći. Dvije je godine pomno planirao svoj bijeg. Naučio je njemački i memorirao mapu okolice dvorca. Sam je izradio dovoljno dugo uže da se spusti kroz prozor i jednostavno kodiranim telegramom informirao obitelj o svom bijegu. Dana 17. travnja 1942., spustio se niz dvorac i, obrijan i noseći tirolski šešir, otišao do Schandaua. Tamo ga je čekao operativac s odjećom, novcem i lažnim ispravama. Vlakom je uspio doći do švicarske granice, a onda se probijao kroz planine kako bi izbjegao stražare. Na koncu je otkriven i poslan u Basel. Giraud je uspio pobjeći u Višijevsku Francusku, gdje je otkrio svoj identitet i pokušao nagovoriti Pétaina da digne otpor protiv Reicha, čiji je poraz bio izvjestan. Njegova ideja je odbačena, no vlada u Vichyju ga je odbila izručiti Njemačkoj.
Vijest o Giraudovom bijegu ubrzo se pročula po cijeloj Francuskoj. Pierre Laval ga je pokušao nagovoriti da se vrati u Njemačku, no Giraud je to odbio. Ostao je vjeran Pétainu i Višijevskoj vladi, no odbio je podržati Njemačku. U međuvremenu, kako bi se osvetio, Heinrich Himmler je naredio da ga se pokuša ubiti i da se pohapse svi članovi njegove obitelji koje uspiju pronaći, što je Girauda trebalo odbiti od suradnje sa Saveznicima. Ukupno sedamnaest članova Giraudove šire obitelji je uhapšeno. Saveznici su ubrzo kontaktirali Girauda, kojemu su dali nadimak Kingpin. Dogovoreni su planovi za njegovo oslobođenje u sklopu savezničkog iskrcavanja u Sjevenoj Africi. Giraud se uputio u Francuski Alžir gdje je, nakon atentata na admirala Darlana, imenovam vrhovnim zapovjednikom francuskih snaga koje su prešle na stranu Saveznika. Giraud je osobno naredio da se Darlanov atentator, mladi monarhist Fernand Bonnier de La Chapelle, izvede pred sud.
Vođa Slobodne Francuske, Charles de Gaulle, složio se s tim da Giraud, kao vojno iskusniji, ostane vrhovni zapovjednik dok je za sebe rezervirao političke funkcije. Obojica su sudjelovala na konferenciji u Casablanci 1943. godine, zajedno s Churchillom i Rooseveltom. Nedugo zatim, obojica su postali kopredsjednici Francuskog komiteta Narodnog oslobođenja, no tu su se pojavile prve nesuglasice. Naime, de Gaulle je, kao bolji poznavatelj političkih prilika, gradio svoju karijeru nauštrb Giraudove, koji je sam sebi odmogao nekolicinom pogrešnih poteza. Prvi od njih je bilo slanje dvaju francuskih razarača na Korziku kako bi pomogao ustanicima, ali mimo Komiteta, dok je drugi bilo održavanje vlastite obavještajne mreže. Zbog prvog je izgubio predsjedničko mjesto, a zbog drugog je razrješen dužnosti vrhovnog zapovjednika. Iako mu je ponuđen drugi položaj, Giraud se 1944. povukao u mirovinu. U ožujku 1944. godine primio je telegram sućuti od Winstona Churchilla zbog smrti svoje kćerke, koja je uhapšena u Tunisu i odvedena sa svoje četvoro djece. Dana 28. kolovoza 1944. preživio je pokušaj atentata u Alžiru.
U lipnju 1946. je izabran u konstituantu kao republikanski zastupnik te je pomogao u izradi ustava Četvrte Republike. Nakon rata je objavio i dvije knjige u kojima je opisao svoje događaje iz rata. Umro je 11. ožujka 1949. u Dijonu.
