Francis Poulenc
| Francis Poulenc | |
|---|---|
| modernizam | |
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Francis Jean Marcel Poulenc 7. siječnja 1899.  Pariz, Francuska |
| Smrt | 30. siječnja 1963. Pariz, Francuska |
| Počivalište | Père Lachaise Pariz, Francuska |
| Partner | Richard Chanlaire Raymonde Linossier Raymond Destouches Fréderique Lebedeff Lucien Roubert Louis Gautier |
| Djeca | Marie-Ange Lebedeff |
| Rodbina | Émile Poulenc (otac) Jenny Royer (majka) |
| Profesionalne informacije | |
| Zanimanje | kompozitor |
| Opus | |
| Mentori | Ricardo Viñes Charles Koechlin |
| Suradnici | Les Six, Igor Stravinski, Erik Satie, Maurice Ravel, Jean Cocteau, Wanda Landowska, Pierre Bernac, Denise Duval, Benjamin Britten |
| Znamenita djela | |
| |
| Inspiracija | |
Francis Jean Marcel Poulenc (Pariz, 7. siječnja 1899. – Pariz, 30. siječnja 1963.) je bio francuski modernistički kompozitor i pijanist, član skupine Les Six. Pulenc je dugo godina uživao reputaciju humorističnog i jednostavnog kompozitora, dok se njegovim sakralnim i ozbiljnijim djelima posvećivalo malo pozornosti. Tek je početkom XXI. vijeka došlo do obnove interesa za njegova djela, koja su sada postala češće izvođena i adekvatno evaluirana.
Rođen je u Parizu, u bogatoj obitelji koja je htjela da bude biznismen i nije mu dozvolila da studira glazbu. Poulenc je bio mahom samouk, mada je s Ricardom Viñesom radio na klaviru. Po smrti Poulencovih roditelja, Viñes postaje njegov mentor. Nedugo zatim, Poulenc je bio inspiriran djelom Erika Satiea i Georgesa Aurica, koji će izvršiti snažan utjecaj na njegova ranija djela. Godine 1920., kritičar Henri Collet ga je svrstao u skupunu Les Six. Tokom godina, Poulenc je aktivno sudjelovao u radu skupine, čak i nakon njezina službena raspada 1923. godine (iako ga je Radiguetova smrt snažno pogodila). Svoj posljednji doprinos skupini dao je 1952. godine na albumu na kojem su surađivali i Honegger, Auric i Germaine Tailleferre.
Godine 1914. debitirao je kao kompozitor, a prvi značajniji uspjeh ostvario je djelom Rapsodie nègre iz 1917. Desetominutno djelo u pet stavaka za baritona i komornu grupu bilo je posvećeno Eriku Satieu, a premijerno je izvedeno na jednom od koncerata koje je održala Jane Bathori. Djelo je izvedeno s priličnim uspjehom i impresioniralo je i Igora Stravinskog i Mauricea Ravela. Poulenc se s potonjim sprijateljio i ušao u nekoliko ozbiljnih debata o glazbi, ali je bio razočaran kada je Ravel nahvalio neke kompozitore koje je sam Poulenc smatrao lošijima od nekih koje je Ravel kritizirao, a Poulenc je imao visoko mišljenje o njima. Kada je Satieu ispričao o susretu, ovaj je smislio uvredljiv nadimak za Ravela. Iako je ostao kritičan prema njegovoj glazbi, Poulenc je i dalje cijenio Ravela kao osobu.
Od 1918. do 1921., Poulenc je bio oficir francuske vojske, sudjelujući u posljednjim mjesecima Prvog svjetskog rata. Unatoč aktivnoj službi, imao je vremena za komponiranje pa tako u ovom periodu nastaje ciklus pjesama Le bestiaire, nastao prema djelima Guillaumea Apollinairea. Le bestiaire će se pokazati kao ključno djelo za Poulenca, s obzirom na to da je upravo njime postao poznat u Francuskoj. Ipak, Poulenc je osjetio nedostatak formalnog glazbenog obrazovanja, unatoč suradnji s Les Sixom i uspješnim kompozicijama, među kojima i dva stavka baleta Les mariés de la tour Eiffel, kojeg su zajednički skladali pet od izvornih šest članova skupine (Louis Durey se ranije bio razdvojio od ostalih). Iako je Satie, njegov prvi mentor, bio skeptičan prema glazbenim školama, Ravel ga je potaknuo da uzme satove kompozicije, a Milhaud mu je predložio Charlesa Koechlina. Poulenc će s njim raditi intermitentno od 1921. do 1925. godine.
Poulenc je u ovom periodu postao poznat i izvan Francuske, a posebice u Ujedinjenom Kraljevstvu. Godine 1922., Milhaud i on putuju u Beč na susret s Arnoldom Schönbergom i njegovim učenicima, Albanom Bergom i Antonom Webernom. Iako dvojicu Francuza nije inspirirala tada revolucionarna dodekafonija, divili su se Austrijancima na njihovoj inovativnosti. Sljedeće godine, Sergej Djagiljev, ravnatelj Ballets Russets, naručio je od Poulenca baletno djelo. Rezultat je bio balet Les biches, koji je bio instantan uspjeh i postao jedno od Poulencovih najpoznatijih djela. Poulencov uspjeh doveo je, iznenađujuće, do raspada prijateljstva sa Satieom, ponajviše jer se Poulenc tada sprijateljio s Louisom Laloyjem, kojega je Satie smatrao zakletim neprijateljom. Istu sudbinu doživio je i Auric.
Novonastali uspjeh doveo je do suradnje s baritonom Pierreom Bernacom te čembalisticom Wandom Landowskom, s kojom će Poulenc razviti blisko prijateljstvo i za koju će napisati djelo Concert champêtre. Ipak, njegov uspjeh bio je obilježen osobnim problemima vezanim uz vlastitu seksualnost, koja je bila predominantno gej. Njegova prva ozbiljna ljubavna veza bila je sa slikarom Richardom Chanlaireom, koja je završila 1931., mada je prijateljstvo opstalo. No, afera ga nije spriječila da usred iste zaprosi prijateljicu Raymonde Linossier. Svjesna njegove seksualne orijentacije, ali i zauzeta, Linossierova ga je odbila i tako pokvarila odnos. Ipak, kada je ona iznenada umrla 1930. godine, Poulenc je bio teško pogošen i dobio je prvi u nizu napdaja teške depresije koji mu je onemogućio normalno komponiranje. Početkom 30-ih godina, Poulenc je započeo novu vezu, ovoga puta sa šoferom Raymondom Destouchesom. Kao i s Chanlaireom, strastvena veza se ubrzo pretvorila u trajno prijateljstvo; iako se Destouches oženio tokom 50-ih godina, ostao je blizak s Poulencom do skladateljeve smrti.
Tokom 1936., dva potpuno nepovezana događaja ponovo su u njemu probudila vjeru. Prvi je bila smrt prijatelja, kompozotora Pierrea-Octavea Ferrouda, u nasilnoj prometnoj nesreći u kojoj je i dekapitiran, a drugi je bio posjet Rocamadouru. Obnova religioznosti imala je utjecaja i na njegova djela, koja su postala serioznija i sakralnija. Njegovo prvo veliko sakralno djelo bila je Misa u G-duru za sopran i mješoviti zbor a cappella, a isto je postalo i njegovo najčešće izvođeno sakralno djelo.
Po izbijanju Drugog svjetskog rata, Poulenc je nakratko mobiliziran u Bordeauxu, ali je otpušren već u lipnju 1940. godine, kada je Treći Reich okupirao Francusku. Za vrijeme rata nije bio izložen problemima, iako je morao biti oprezan zbog svoje homoseksualnosti, ali je radio vrlo malo, revidirajući ranija djela i praveći skice za kasnija djela, među kojima i koncert L'histoire de Babar i balet Les Animaux modèles. U siječnju 1945., po komisiji francuske vlade, odlazi u London s Bernacom, gdje biva dočekan s enormnim entuzijazmom. Prilikom izvedbe njegovog Koncerta za dva klavira u Royal Albert Hallu, Poulenc je bio solist zajedno s Benjaminom Brittenom. Bernac i Poulenc su u Londonu boravili dva tjedna, nakon kojih se vraćaju u Pariz.
U Parizu piše svoju prvi operu, Les mamelles de Tirésias, kratku opéra bouffe. Nedugo nakon povratka, Poulenc ulazi u vezu s Fréderique Lebedeff, koja će 1946. godine roditi njihovu kćerku, Marie-Ange. Dijete je odraslo ne znajući da joj je Poulenc, predstavljen kao njezin "kum", pravi otac, ali je kompozitor financijski pomogao dijete i ona je bila glavni nasljednik u njegovoj oporuci.
U poslijeratnom periodu, Poulenc je došao u sukob s mlađim kompozitorima koji su odbacili Stravinskog i smatrali da jedino učenja Druge bečke škole vode ka napretku. Poulenc je stao u obranu Stravinskog i kritizirao kako Berga tako i Schönberga, što je mlađe kompozitore, među kojima i Pierre Boulez, nagnalo da ga nazovu "predratnim reliktom" i neprogresivnim kompozitorom. Ipak, Poulencova ozbiljna djela bila su izrazito popularna i izvođena u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, ali njihovo rijetko izvođenje u Francuskoj dovelo je do toga da ih kritičari često zanemaruju. Sam Poulenc je Sjedinjene Države prvi puta posjetio 1948. godine u Bernacovoj pratnji, nakon čega se često vraćao sve do 1961. godine.
Tokom 50-ih godina, Poulenc je započeo novu vezu s trgovačkim putnikom Lucienom Roubertom. Također, bio je izrazito produktivan u ovom periodu, a jedno od najznačajnijih djela iz istoga je i Stabat Mater, napisan u čast umrlog slikara Christiana Bérarda. Godine 1953., milanska La Scala naručila je balet od Poulenca. Isprva je želio uglazbiti život svete Margarete od Cortone, ali zaključio je kako bi plesna interpretacija bila neprikladna. Odlučivši se kako će radije napisati sakralnu operu, Poulenc je krenuo u potragu za novom temom. Izdavač u Milanu mu je sugerirao dramu Dialogues des Carmélites Georgesa Bernanosa, zapravo adaptaciju kratke priče o mučenica iz Compiègnea, časnih sestara giljotiniranih tokom Francuske revolucije zbog svojih vjerskih uvjerenja. Poulenc je bio oduševljen i već je u kolovozu krenuo s radom. Ipak, morao se suočiti s dva teška problema tokom rada na operi. Prvi su bili Bernanosovi nasljednici, koji su mu pravili probleme oko pristupa djelu, a drugi je bila teška plućna bolest njegova partnera, Luciena Rouberta. Pritisak je bio toliki da je Poulenc doživio nervni slom i završio u klinici u L'Haÿ-les-Rosesu, nedaleko od Pariza, pod teškim sedativima. Nakon oporavka, nastavio je rad na operi Dialogues des Carmélites.
Dok je radio na operi, jako malo se posvetio ostalim djelima, mada je kratko surađivao s Auricom i Milhaudom. Dok je, u listopadu 1955. godine, pisao posljednje strance opere, Roubert je umro u dobi od 47 godina. Opera je premijerno izvedena u siječnju 1957. godine u Milanu, a u lipnju iste godine je premijerno izvedena i u Parizu i to s priličnim uspjehom, na Poulencovo olakšanje. Nešto prije pariške premijere, Poulenc je sa Jean-Pierreom Rampalom u Strasbourgu premijerno izveo svoju Sonatu za klavir i flautu, jedno od svojih najvažnijih djela iz kasnog perioda. U ovom periodu je započeo vezu s bivšim vojnikom Louisom Gautierom, s kojim će ostati do kraja života.
Godine 1958., Poulenc je obnovio svoju suradnju sa Jeanom Cocteauom prilikom uglazbljivanja piščeve monodrame La Voix humaine u operu. Opera je premijerno izvedena u veljači 1959. godine u Cocteauovoj režiji s Denise Duval u glavnoj ulozi. Jedno je vrijeme kružila šala kako je Poulenc svoju operu pisao za Mariju Callas, koja je bila poznata po svojoj nevoljkosti da dijeli pozornicu i sa kim. Ipak, ni u kojem trenutku nije bilo sumnje da je glavna uloga bila namijenjena Duvalovoj. Godine 1960. i 1961., Poulenc je posjetio Sjedinjene Države, gdje je prisustvovao izvedbama svojih djela, među kojima i premijernoj izvedbi Glorije, djela za sopran, orkestar i mješoviti zbor, koju je u Bostonu dirigirao Charles Munch. Godine 1961. izdao je studiju na 187 strana o Emmanuelu Chabrieru.
Dana 30. siječnja 1963., Poulenc je doživio fatalni srčani udar u svom stanu nasuprot Luksemburškoh vrta. Pogrebna svečanost održana je u obližnjoj crkvi uz Bachovu glazbu, što je bilo u skladu s Poulencovom željom da se ne izvodi njegova vlastita glazba. Pokopan je na groblju Père Lachaise uz svoju obitelj.
- Francis Poulenc 1899–1963, the official website (French and English version)
- Poulenc material in the BBC Radio 3 archives
