Alexandre Millerand
| Alexandre Millerand | |
|---|---|
 | |
| Mandat 23. rujna 1920. – 11. lipnja 1924. 21. – 23. rujna 1920. (v.d.) | |
| Prethodnik | Paul Deschanel |
| Nasljednik | Frédéric François-Marsal (v.d.) |
| Mandat 20. siječnja 1920. – 23. rujna 1920. | |
| Predsjednik | Raymond Poincaré Paul Deschanel |
| Prethodnik | Georges Clemenceau |
| Nasljednik | Georges Leygues |
| Rođenje | 10. veljače 1859. Pariz, Francuska
|
| Smrt | 7. travnja 1943. Versailles, Francuska
|
| Supružnik | Jeanne Levayer |
| Zanimanje | advokat |
| Vjera | agnosticizam |
Étienne Alexandre Millerand (Pariz, 10. veljače 1859. – Versailles, 7. travnja 1943.) je bio francuski socijalistički političar koji je tokom 1920-ih godina služio kao premijer i predsjednik Francuske. Millerand je jedini političar u francuskoj povijesti koji je kao premijer bio vršitelj dužnosti predsjednika, a neposredno nakon je izabran za predsjednika republike. Njegov mandat bio je obilježen pokušajem da se ustavnim promjenama ojača funkcija predsjednika.
Rođen u Parizu, Millerand je školovan za advokata i svoju pravničku karijeru izgradio je kao branitelj štrajkaša iz Decazevillea iz 1883. godine. Tokom 1885. izabran je u Zastupnički dom kao predstavnik socijalista. Millerand se ubrzo profilirao kao jedan od najznačajnijih socijalističkih vođa te je do 1896. godine uređivao socijalistički časopis La Petite République. Godine 1899., Millerand postaje ministar trgovine u vladi Pierrea Waldecka-Rousseaua, zalažući se za bolje radne uvjete, unaprijeđenje pomorske trgovine te izgradnju poštanskog sustava.
Godine 1909. postaje ministar javnih radova u vladi Aristidea Brianda, gdje mu je najveći uspjeh bila reorganizacija državne željeznice. Godine 1910., zajedno s Briandom je preuzeo odgovornost za slanje vojske kako bi se ugušio štrajk željezničara. Dvije godine kasnije, postaje ministar rata u vladi Raymonda Poincaréa te uspijeva reorganizirati visoku komandu i definirati status vojne aeronautike. Isto portfelj zadržao je i u vladi Renéa Vivianija sve do listopada 1915. godine, kada podnosi ostavku. Godine 1918. primljen je u Akademiju moralnih i političkih nauka.
Kada je u siječnju 1920. godine Georges Clemenceau podnio ostavku na mjesto premijera, Millerand je dobio mandat za formiranje vlade, u kojoj je bio i ministar vanjskih poslova. Kao premijer, Millerand se uglavnom bavio primjenom Versajskog sporazuma, a zaslužan je i za slanje ratne opreme Poljskoj tokom Poljsko-sovjetskog rata.
Millerand je imao blisku suradnju s predsjednikom Deschanelom. Kada je ovaj, zbog slabog psihičkog zdravlja, dana 21. rujna 1920. podnio ostavku na mjesto predsjednika, Millerand je tokom dva dana bio vršitelj dužnosti predsjednika samo da bi 23. rujna, nakon uvjerljive pobjede s 695:69 glasova nad Gustaveom Deloryjem, bio izabran za predsjednika.
Ni dvije godine od njegova izbora, 14. srpnja 1922., Milleranda je u atentatu pokušao ubiti mladi anarhist Gustave Bouvet. Tokom Dana Bastille, Millerand se s ostalim dužnosnicima vozio kočijama po Champs-Élyséesu. Kada su kočije došle na ugao Avenije Marigny, oko 11:05, Bouvet ispalio dva hica iz revolvera u drugu kočiju, za koju je pogrešno vjerovao da prevozi predsjednika. Oba pucnja su promašila metu, pretpostavlja se zato što je Bouvetovu ruku zgrabio jedan prolaznik, prije nego je ovaj uspio naciljati kako spada. Bouvet je ubrzo uhapšen. Na ispitivanju je izjavio kako je želio ubiti Milleranda da od njega napravi primjer, no kasnije je to povukao i rekao kako je samo želio privući pozornost na probleme radničke klase.
Millerand je javno, još tokom kandidature, istaknuo kako namjerava mijenjati ustav kako bi ojačao ovlasti predsjednika. Njegova politika dovela ga je u sukob s radikalima i ljevičarima, okupljenim u blok Cartel des Gauches, koji su na izborima u svibnju 1924. ostvarili uspjeh. Millerand se ubrzo našao kao meta oštrih napada ljevičara zbog kršenja tradicije predsjedničke neutralnosti (otvoreno je podržavao konzervativce) te je, u nemogućnosti da formira stabilnu vladu, bio prisiljen na ostavku u lipnju 1924. godine. Naslijedio ga je Gaston Doumergue.
Deset mjeseci kasnije izabran je za senatora u departmanu Seine, ali je na sljedećim izborima izgubio od Pierrea Lavala. Od 1927. godine služi kao senatar iz departmana Orne. Umro je 7. travnja 1943. u Versaillesu, u svom domu u Ulici Mansart.
- (fr) Sa fiche sur le site du Sénat Arhivirano 2005-11-14 na Wayback Machine-u
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Paul Delombre |
Ministar trgovine 1899–1902 |
Slijedi: Georges Trouillot |
| Prethodi: Louis Barthou |
Ministar javnih radova 1909–1910 |
Slijedi: Louis Puech |
| Prethodi: Adolphe Messimy |
Ministar raza 1912–1913 |
Slijedi: Albert Lebrun |
| Prethodi: Adolphe Messimy |
Ministar rata 1914–1915 |
Slijedi: Joseph Galliéni |
| Prethodi: Georges Clemenceau |
Premijer Francuske 1920 |
Slijedi: Georges Leygues |
| Prethodi: Stéphen Pichon |
Ministar vanjskih poslova 1920 | |
| Prethodi: Paul Deschanel |
Predsjednik Francuske 1920–1924 |
Slijedi: Gaston Doumergue |
| Kraljevske titule | ||
| Prethodi: Paul Deschanel i Justí Guitart i Vilardebó |
Popis ko-kneževa Andore 1920–1924 zajedno s Justíjem Guitartom i Vilardebóm |
Slijedi: Gaston Doumergue i Justí Guitart i Vilardebó |
