Aleksandros Ipsilantis
| Aleksandros Ipsilantis | |
|---|---|
 | |
| Biografski podaci | |
| Datum rođenja | 12. decembar 1792. |
| Mjesto rođenja | Istambul (Osmansko Carstvo) |
| Datum smrti | 31. januar 1828. |
| Mjesto smrti | Beč (Austrijsko Carstvo) |
| Nacionalnost | Grk |
| Vojna karijera | |
| Godine u službi | 1805.-1821. |
| Čin | General-major |
| Ratovi | Napoleonski ratovi, Grčki rat za nezavisnost |
| Važnije bitke | Bitka kod Drezdena, Bitka kod Dragašanija |
| Vojska | Ruska carska vojska |
| Rod vojske | Pješadija |
| Jedinice | Ruska carska garda |
Aleksandros Ipsilantis (grčki: Αλέξανδρος Υψηλάντης, rumunjski: Alexandru Ipsilanti, ruski: Александр Константинович Ипсиланти) rođen je 12. decembra 1792. u Istambulu, a umro je 31. januara 1828. u Beču.[1]
Aleksanros je rođen u kao sin utjecajnog fanariota Konstantina Ipsilantisa (djed mu je bio Aleksandar Ipsilantis). Nakon neuspjelog očeva pokušaja (1806./07) da se uz pomoć Rusa vrati na tron u Dunavskim kneževinama, zajedno sa ocem je prebjegao u Sankt Peterburg.[1]
Tamo je 1810. postao oficir Ruske carske garde. Kao pukovnik sudjelovao je u Bitci kod Leipziga gdje je izgubio ruku. Nakon tog je 1815. postao ađutant cara, a 1817. je unaprijeđen u čin - general-majora, a 1820. preuzeo je vodstvo tajnog revolucionarnog društva heterije, pod kodnim imenom - Dobri.[1]
Od tad se sav posvetio organizacijom heterije, zbog tog je u jesen 1820. otišao u Besarabiju. Osmislio je plan ustanka, po kom je trebalo mobilizirati sve grčke trgovačke brodove, istovremeno zapaliti sve osmanske brodove u Istambulu i podići opći ustanak na Peloponozu, kordinirajući akcije sa Srbima, Crnogorcima, ali i sa Ali-pašom Janjinskim i Muhamedom Alijem od Egipta koji su već ušli u sukob sa sultanom.[1]
U decembru 1820. se dogovorio o zajedničkom ustanku sa Bugarima i Rumunjima, planove mu je poremetio preuranjeni ustanak Tudora Vladimiresca u Vlaškoj u januaru 1821. Zbog tog je odustao od plana da preko Trsta ode na Peloponez, već je 6. marta 1821. napustio je Kišinjev i sa malom pratnjom prešao Prut i preko Galațija ušao u Iași, gdje je izvjesio grčku revolucionarnu zastavu.[1]
Ustanicima se pridružio sa svojom gardom i moldavski vojvoda Mihail Suțu. Aleksandor Ipsilantis je iz Iașija 16. marta 1821. uputio dva poziva na ustanak, jedan stanovnicima Moldavije a drugi Grcima u Osmanskom Carstvu. Pa se okupilo oko 2000 dobrovoljaca, među njima i neki Srb, Bugari i Crnogorci. Ipsilantis se zatim preko Târgu Frumosa preselio u Focșani, bliže vlaškoj granici, gdje su se okupili grčki studenti iz Odese i osnovali sa još oko 500 omladinaca - Sveti odred. Zatim je 6. aprila 1821. otišao u Bukurešt, gdje su već stigle negativne vijesti o njegovim ustanku, jer ga je zabranio Carigradski patrijarh, a ni ruski car Aleksandar I nije bio za njega.[1]
Ustanici u Galațiju su 12. aprila teško poraženi od nadirućih osmanskih snaga, taj poraz nije mogao nadoknaditi ni ustanak na Peloponezu koji je buknuo 6. aprila. Nakon uspješnog odbijanja osmanskog napada na Târgoviște (19. jun) - Sveti odred je pretrpio katastrofalan poraz u Bitci kod Dragašanija.
Aleksandros Ipsilantis je pobjegao u Transilvaniju, na granici su ga uhapsili austrijski stražari i 27. juna odveli u Mukačevo, odakle je kasnije prebačen u zatvor u Terezin. Iz zatvora je otpušten zbog zdravstvenih razloga 22. novembra 1827. Otišao je u Beč, gdje je umro u januaru 1828.[1]
Ipsilantijev ustanak propao je iz političkih razloga, jer nije uspio osigurati podršku bar jedne od Velikih sila, u njegovom slučaju Carske Rusije.[1]
Njegov brat Demetrios Ipsilanti (1793.-1832.) postao je oficir nastavio je njegov rad i aktivno sudjelovao u Grčkom ratu za nezavisnost kao komandant ustanika od 1828. do 30.[2]
