Prijeđi na sadržaj

Romeji

Izvor: Wikipedija
Hieronymus Wolf Hieronymus Wolf bio je njemački povjesničar iz 16. stoljeća. Nakon što su do njega došli radovi Laonika Halkokondila, israživao je bizantsku historiografiju kako bi uspostavio razliku između srednjovjekovne grčke povijesti i povijesti Rimskog Carstva.

Romeji (starogrčki: Ῥωμαῖοι / Rhomaioi, jedn. Ῥωμαῖος / Rhomaios) ime je po kojem su Grci bili poznati u srednjem vijeku i za vrijeme osmanlijske vladavine. To je ime u antici izvorno označavalo stanovnike grada Rima u Italiji, ali je sve većim širenjem rimskog državljanstva na Grke i druge narode Rimskog Carstva ubrzo izgubilo vezu s Latinima. Taj je proces kulminirao 212. godine nove ere, kada je car Karakala putem tzv. Antoninske uredbe (Constitutio Antoniniana) dodijelio rimska građanska prava svim slobodnim muškarcima Carstva. Kasniji bizantski autori kao što su Nikefor Bazilakes,[1] Mihael Atalijat, Teodor Prodrom, patrijarh German II, Niketa Honijat i nikejski car Teodor II. Laskaris upotrebljavali su i klasicizirajući izraz "Auzonjani" (starogrčki: Αὔσονες, latinski: Ausoni) za ljude koji su nastanjivali Istočno Rimsko Carstvo.[2] Međutim, Jovan Ceces, u svojoj sholiji uz Likofronovu Aleksandru, navodi da bi naziv "Auzonjani" u njegovom odgovarajućem kontekstu trebalo shvatiti samo kao književno sredstvo.[3] Općenito, riječ "Romeji" označavala je helenizirane stanovnike Istočnog Rimskog Carstva. Ta se riječ koristi i danas (iako izuzetno rijetko) kao naziv za moderne Helene (Ἕλληνες).

Ova pozajmljenica ("Romeji") u početku je značila jednostavno "Rimljani" i imala je više političko nego nacionalno značenje, što je išlo ruku pod ruku s univerzalnom ideologijom Rima, koja je težila obuhvaćati sve nacije svijeta pod istinskim Bogom. Sve do početka 7. stoljeća, kada se Carstvo još uvijek prostiralo na velikim područjima i obuhvaćalo mnoge narode, upotreba naziva "rimski" uvijek je ukazivala na državljanstvo i nikada na porijeklo. Razne etničke skupine mogle su primijeniti vlastite etnonime ili toponime da bi uspostavile razliku između državljanstva i etniciteta, zbog čega povjesničar Prokopije radije naziva Bizantince "heleniziranim Rimljanima",[4] dok drugi autori koriste izraze kao što su "Romheleni" i "Grekoromani",[5] da bi time istovremeno ukazali i na porijeklo i na državljanstvo. Langobardske i arabljanske invazije u istom stoljeću rezultirale su gubitkom većine provincija, uključujući Italiju i cijeli Bliski istok, osim Male Azije. U oblastima koja su ostala u okviru Carstva uglavnom se govorio grčki, što je Carstvo pretvorilo u mnogo kohezivniji entitet, koji je na kraju razvio prilično samosvjestan identitet. Za razliku od prethodnih stoljeća, pred kraj 1. tisućljeća već postoji jasan nacionalni osjećaj koji se vidi u istočnorimskim dokumentima.

Neuspjeh Bizanta da zaštiti papu od Langobarda primorao je papu da potraži pomoć drugdje. Čovjek koji se odazvao njegovom pozivu bio je Pipin II. iz Akvitanije, kojega je nazvao "Patricij", naslov koji je prouzročio ozbiljan sukob. Godine 772. Rim je prestao slaviti cara koji je vladao u Carigradu, a 800. godine sam je papa Karla Velikog okrunio za rimskog cara i tako službeno odbacio Istočno Rimsko Carstvo kao istinske Rimljane. Prema franačkom tumačenju događaja, papinstvo je ispravno "prenijelo rimsku carsku vlast s Grka na Nijemce, u ime njegove veličine, Karla".[6] Od tada se rat oko imena Novog Rima svodio na pitanje rimskih carskih prava. Pošto nisu mogli poreći da u Carigradu doista stoluje neki car, zapadnjaci su se zadovoljavali time da poriču njegovu ulogu kao nasljednika rimske baštine s obrazloženjem da Grci nemaju nikakve veze s rimskom ostavštinom. Godine 865. papa Nikola I. napisao je bizantskom caru Mihaelu III: "Prestali ste se zvati car Rimljana zato što su Rimljani, kojima tvrdite da vladate kao car, za vas zapravo barbari".[7]

Od tada su cara na Istoku nazivali na Zapadu "carem Grka", a njegovu zemlju "Grčkim carstvom", dok su uporabu "rimskog" nazivlja rezervirali isključivo za franačkog vladara. Interesi obje strane bili su nominalni, a ne stvarni. Nijedna strana nikada nije polagala pravo na neka kopnena područja, ali uvreda koju su Bizantinci osjećali zbog optužbe da nemaju veze s rimskom baštinom pokazuje koliko im je rimsko ime (Ῥωμαῖος) bilo priraslo srcu. Ustvari, biskup Liutprand iz Cremone, poslanik franačkog dvora, nakratko je zatvoren u Carigradu jer bizantskog cara nije oslovio ispravnom carskom titulom,[8] na što je njegov kralj, Oton I, uzvratio tako što se proglasio za "svetog rimskog cara“.

Vidi Rûm i Rumeli za turska i islamska značenja ovog termina.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Nicephorus Basilaca (1 January 1984). Nicephori Basilacae orationes et epistolae. Walter de Gruyter. ISBN 978-3-11-096405-9. Pristupljeno 26 February 2013. 
  2. ↑ Kaldellis, Anthony (2008-01-31). Hellenism in Byzantium. Cambridge University Press. str. 63, 374, 355. ISBN 978-1-139-46842-8. Pristupljeno 26 February 2013. 
  3. ↑ Isaac Tzetzes; John Tzetzes; Lycophron; Christian Gottfried Müller (1811). Isaakiou kai Iōannou tou Tzetzou Scholia eis Lykophrona. Sumtibus F.C.G. Vogelii. str. 179. Pristupljeno 26 February 2013. 
  4. ↑ Prokopije, Rat s Gotima, III, 1 i Rat s Vandalima, I, 21.
  5. ↑ Lambru, Palaeologeia and Peloponnesiaka, 3, 152
  6. ↑ Papa Inocentije, Decretalium: "Romanourm imperium in persona magnifici Caroli a Grecis transtuli in Germanos".
  7. ↑ Papa Nikola I, Epistola 86, iz god. 865, PL 119, 926.
  8. ↑ Liutprand, Antapodosis.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Romeji&oldid=41033445