Rómulo Betancourt
| Rómulo Betancourt | |
|---|---|
 | |
| Mandat 19. listopada 1945. – 17. veljače 1948. | |
| Prethodnik | Isaías Medina Angarita |
| Nasljednik | Rómulo Gallegos |
| Mandat 13. veljače 1959. – 13. ožujka 1964. | |
| Prethodnik | Edgar Sanabria (v.d.) |
| Nasljednik | Raúl Leoni |
| Rođenje | 22. veljače 1908. Guatire, Venezuela
|
| Smrt | 28. rujna 1981. New York, NY, Sjedinjene Države
|
| Politička stranka | Demokratska akcija |
| Supružnik | Carmen Valverde (razv. 1977.) Renée Hartmann Viso |
Potpis
| |
 | |
Rómulo Ernesto Betancourt Bello (španski izgovor: [ˈromulo betaŋˈkuɾ]; Guatire, 22. veljače 1908. – New York, NY, 28. rujna 1981.) bio je venezuelanski političar i državnik, znan kao "otac" venezuelanske demokracije, a koji je u dva navrata bio predsjednik Venezuele i dugogodišnji vođa Demokratske akcije, najdominantnije političke stranke u Venezueli tokom XX. vijeka.
Betancourt je neupitno bio jedan od najznačajnih ličnosti ne samo venezuelanske, već i latinoameričke politike XX. vijeka. Zbog zalaganja za demokraciju, često je bio u konfliktu s autokratskim vlastima u matičnoj zemlji; brojni periodi egzila omogućili su mu da proputuje različite zemlje iz svog podneblja, ali i Sjedinjene Države, prilikom čega je izgradio mnoge važne osobne i političke odnose.
Njegova borba za demokraciju u Venezueli započela je 1945. godine, a kulminirala je nakon puča 1958. godine, kada je Betancourt kao izabrani predsjednik vodio zemlju u prvom trajno stabilnom periodu demokracije. Na toj je poziciji proveo brojne značajne reforme i trajno se borio za očuvanje demokracije, što je i bila osnova njegove doktrine.
Rómulo Betancourt rodio se 1908. godine u Guatireu, mjestu pored Caracasa, kao sin kanarskog imigranta Luisa Betancourta i Venezuelanke Virginije Bello Milano. Rómulo je bio jedini sin u obitelji, a imao je još dvije sestre, Maríju Teresu i Helenu. Osnovno obrazovanje stekao je u privatnoj školi u rodnom mjestu, dok je srednju školu upisao i završio u Caracasu. Godine 1927. upisao je studij prava pri Centralnom univerzitetu Venezuele, radeći paralelno u odvjetničkim uredima.[1] U ovom je periodu mnogo vremena posvećivao čitanju i pisanju.
U veljači 1928., nakon što se proslava studentskog tjedna (koju je organizirao tadašnji studentski vođa Raúl Leoni) pretvorila u prosvjed protiv diktature Juana Vicentea Gómeza, Betancourt i mnogi drugi studenti su uhapšeni i zatvoreni. Iako je zatvor trajao kratko, mnogi studenti, a među njima i Betancourt, izloženi su vrlo grubim i nehumanim uvjetima. Nedugo nakon puštanja, napustio je zemlju i putovao diljem Latinske Amerike, gdje je pokušavao skupiti sredstva i ljude za podizanje revolucije protiv Gómeza. Betancourt je u ovom periodu bio izraženi ljevičar, odnosno deklarirani marksist i revolucionar, te je dobar dio njegovog političkog djelovanja, nakon neuspješnog organiziranja potencijalne revolucije, bio usmjeren na ideološko propagiranje i agitiranje komunističkih ideja. Ovo je posebno došlo do izražaja u Kostariki, gdje će živjeti od 1931. do 1935. godine i gdje će raditi kao sveučilični profesor, što je iskoristio kako bi propagirao komunizam među studentima.[2][3][4]
Godine 1937., Betancourt se vraća u Venezuelu i ubrzo osniva Nacionalnu demokratsku stranku, koja će 1941. godine biti formalno registrirana kao Demokratska akcija. Država je formalno zabranila registraciju stranke po osnivanju, mahom jer ju je smatrala protudržavnim elementom. Betancourt, koji je izabran za stranačkog tajnika, dobio je u zadatak da regrutira nove članove, međutim njegove aktivnosti su osujećene u listopadu 1939. godine, kada ga je policija ponovo uhapsila i protjerala u Čile. U Čileu je boravio u svom drugom egzilu, koji je trajao nešto manje od godinu i pol dana. Tamo je Betancourt mnogo pisao, mahom o političkoj situaciji u Venezueli, ali i o globalnim događanjima poput uspona fašizma u Europi, smatrajući da bi se cijela Latinska Amerika trebala udružiti u slučaju fašističke prijetnje na njihovom kontinentu. Održavao je i kontakt s tadašnjim predsjednikom, Eleazarom Lópezom Contrerasom.
Čile je napustio u siječnju 1941. godine, ali je prije povratka u Venezuelu mjesec dana boravio u Argentini i Urugvaju, gdje je držao predavanja studentima. U Venezuelu se, tako, vratio u veljači iste godine i odmah je u travnju, kroz stranačku platformu, podržao Rómula Gallegosa na izborima za predsjednika u Kongresu, na kojima je pobijedio Isaías Medina Angarita, kandidat vladajuće stranke. U ožujku mu je umro otac, što je za njega bio velik udarac. Naredni mjeseci bili su obilježeni aktivnošću oko registracije stranke, što se konačno dogodilo u rujnu, s tim da je stranka registrirana kao Demokratska akcija. Sam Betancourt je stranku opisao kao demokratsku, pluralističku, nacionalističku, integrativnu, amerikanističku, antiimperijalističku, ali s lenjinističkom ideologijom. Demokratska akcija tako je postala prva prava opozicijska stranka u Venezueli, a Betancourt se isprofilirao kao njezin glavni vođa.
Aktivnosti će se nastaviti sve do 1945. godine, kada će Demokratska akcija preko puča preuzeti vlast i uvesti Venezuelu u prvi demokratski period u njezinoj historiji.
U listopadu 1945., vojska i narod, predvođen Demokratskom akcijom, podigli su puč protiv vlade Isaíasa Medine Angarite. Pučisti su bili uspješni, a na čelo države došla je vlada Demokratske akcije, na čijem je čelu, kao privremeni predsjednik, bio upravo Rómulo Betancourt. U svom kratkotrajnom mandatu, Betancourt je uspio realizirati impresivan broj političkih odluka – opće pravo glasa, socijalne reforme, reforma naftne industrije, skrb o izbjeglicama – koje će ostaviti značajan trag na daljnjem razvoju venezuelanske politike.
Rómulo Betancourt je bio predsjednik tokom trogodišnjeg perioda, od 1945. do 1948. godine, koji će u historiografiji biti zapamćen kao El Trienio Adeco, prvi period stabilne demokracije u historiji nezavisne Venezuele. Iako je na čelu zemlje formalno bila vladajuća hunta, ostaje činjenica da je ista, predvođena Betancourtom, radila na uvođenju demokracije u zemlju koja se godinama mučila s različitim oligarhijama, autokracijama i diktaturama. Betancourtov kabinet izgledao je ovako:[5]
| Prvi Betancourtov kabinet | ||
|---|---|---|
| SLUŽBA | IME | MANDAT |
| Predsjednik hunte | Rómulo Betancourt | 1945. – 1948. |
| Tajnik hunte | Luis Beltrán Prieto Figueroa | 1945. – 1947. |
| José Giacoppini Zárraga | 1947. – 1948. | |
| Ministar vanjskih poslova | Carlos Morales | 1945. – 1947. |
| Gonzalo Barrios | 1947. – 1948. | |
| Ministar unutarnjih poslova | Valmore Rodríguez | 1945. – 1946. |
| Mario Ricardo Vargas | 1946. – 1948. | |
| Ministar financija | Carlos D'Ascoli | 1945. – 1947. |
| Manuel Pérez Guerrero | 1947. – 1948. | |
| Ministar obrane | Carlos Delgado Chalbaud | 1945. – 1948. |
| Ministar zdravstva i socijalne skrbi | Edmundo Fernández | 1945. – 1948. |
| Ministar obrazovanja | Humberto García Arocha | 1945. – 1946. |
| Antonio Anzola Carrillo | 1946. – 1947. | |
| Luis Beltrán Prieto Figueroa | 1947. – 1948. | |
| Ministar rada | Raúl Leoni | 1945. – 1948. |
| Ministar razvoja | Juan Pablo Pérez Alfonzo | 1945. – 1948. |
| Ministar javnih radova | Luis Lander | 1945. – 1946. |
| Eduardo Mier y Terán | 1946. – 1947. | |
| Edgar Pardo Stolk | 1947. – 1948. | |
| Ministar poljoprivrede | Eduardo Mendoza Goiticoa | 1945. – 1947. |
| Ricardo Montilla | 1947. – 1948. | |
| Ministar komunikacija | Mario Ricardo Vargas | 1945. – 1946. |
| Valmore Rodríguez | 1946. – 1947. | |
| Antonio Martín Araujo | 1947. – 1948. | |
Rómulo Betancourt je uživao veliku popularnost među narodom, a njegove demokratske mjere dodatno su učvrstile vlast hunte koja je 1945. godine došla na vlast. Ipak, unatoč tomu, cjelokupno njegovo djelovanje vodilo je prema jednom činu, možda i najznačajnijoj ostavštini njegova prvog mandata, a to su bili izbori 1947. godine. Naime, paket demokratskih reformi što ga je hunta provela tokom trogodišnje vladavine trebao je pripremiti zemlju za prve potpuno demokratske izbore, a onda i uvesti zemlju u period stabilne demokracije. Kada su uvjeti ispunjeni, vlada je raspisala izbore, na kojima je Demokratska akcija ostvarila nadmoćnu većinu u parlamentu, ali i dobila pobjedničkog kandidata na izborima za predsjednika, pisca Rómula Gallegosa. Ovi izbori se smatraju prvim poptuno slobodnim, demokratskim izborima u historiji Venezuele, a zasluga za njihovo održavanje uvelike se može pripisati upravo Betancourtu, čija su čvrsta demokratska uvjerenja dovela do povlačenja onih poteza koji su bili nužni za uvođenje demokracije u Venezueli.
Do 1941. godine, prije nego je Demokratska akcija postala parlamentarna stranka, Venezuela je ubirala 85,279,158 bolivara od poreza na naftu, dok je ukupna zarada iznosila 691,093,935 bolivara. Prije Betancourtove porezne reforme, venezuelanska država je ubirala samo maleni dio od profita kojeg su ostvarivale strane kompanije s koncesijama na ekslpoataciju nafte. Prije puča u listopadu 1945. godine, uskoro svrgnuti predsjednik Isaías Medina Angarita donio je zakon prema kojem se naftnim kompanijama nametao porez od 60%, uz odredbu koja je omogućavala daljnje povišenje poreza u slučaju potrebe. Betancourt je po dolasku vlast promijenio odredbe tog zakona i uveo tzv. "pola-pola" model, dok je njegov stvarni cilj bila potpuna nacionalizacija naftne industrije. Meksiko, gdje je Betancourt boravio tokom prvog egzila, nacionalizirao je svoju naftnu industriju još 1938. godine i to bez velikih gubitaka, mahom jer je njihovo gospodarstvo bilo naglašeno raznoliko pa su ti gubici kompenzirani na drugim poljima; s druge strane, unatoč velikoj želji, venezuelansko gospodarstvo nije bilo spremno za gubitke u slučaju da strane kompanije nametnu bojkot.
Racionalizirajući komplikacije potencijalne nacionalizacije, Betancourtova vlada je povisila poreze na proizvodnju nafte, postigavši tako identičan cilj - venezuelanska nafta je počela služiti Venezueli. Krajem 40-ih godina, Venezuela je proizvodila oko 500,000,000 barela (79,000,000 m3) godišnje, a s rastom proizvodnje, rasli su i iznosi dobiveni od poreza. Kako je Venezuela bila glavni izvor nafte za Saveznike tokom Drugog svjetskog rata, Betancourt je odlučio iskoristiti tu historijsku ulogu kako bi Venezuelu pretvorio u globalno značajnog igrača.
Kako je sam kasnije tvrdio u svojoj knjizi, povećanje poreza pokazalo se jednako efikasnim kao i potencijalna nacionalizacija. Naftne kompanije bile su prisiljene popuštati zahtjevima sindikata i više nisu imale pravo na veći profit od venezuelanske države. Indirektna posljedica toga bila je da je Betancourtova vlada uživala gotovo bezrezervnu podršku sindikata, zbog čega je i sama poticala radnike na udruživanje; samo 1946. godine, u Venezueli je osnovano 500 sindikalnih udruga. Situacija je postala takva da su profiti od nafte doslovno financirali demokratski proces kroz jačanje radničkih prava.
Osim porezne reforme koja je zahvatila naftnu industriju, Betancourtova vlada dokinula je i politiku koncesija, inicijalnu izgradnju rafinerija unutar Venezuele te značajno poboljšala uvjete rada i radnička prava. Velik dio tih reformi nadzirao je Juan Pablo Pérez Alfonso, koji je bio ministar razvoja u Betancourtovoj vladi.
Rómulo Gallegos je u veljači 1948. godine prisegnuo za predsjednika, što je označilo kraj Betancourtovog mandata. Međutim, iako je zemlja trenutno uživala u periodu demokratski izabrane vlasti, vrlo brzo se u vojnim krugovima počeo javljati otpor. Sve je kulminiralo već u studenom 1948. godine, kada su časnici Carlos Delgado Chalbaud (inače i Betancourt i Gallegosov ministar obrane), Marcos Pérez Jiménez i Luis Felipe Llovera Páez podigli državni udar i svrgnuli demokratski izabranu vlast, uvevši zemlju u novi period vojne diktature. Gallegos i njegovi pobornici su protjerani iz zemlje, a među njima je bio i Betancourt, koji je otišai u New York. Dok je boravio u egzilu, Betancourt je planirao politički povratak temeljen na demokratskim načelima i slobodnim izborima koji bi dodatno legitimizirali njegovu čelnu poziciju. Tokom egzila koji je trajao čak deset godina, Betancourt je mnogo putovao i napisao svoje kapitalno djelo, političku kroniku naslovljenu Venezuela: Política y Petróleo, koja se danas smatra jednim od najboljih uvida u venezuelansku politiku toga doba. Knjiga je premijerno objavljena u Meksiku 1956. godine, ali je zabranjena njezina cirkulacija kroz Venezuelu; iako je knjiga efektivno cenzurirana, Betancourt je ustrajao u njezinom dolasku u Venezuelu.
Deset godina nakon početka vojne diktature, u Venezueli je došlo do novog puča, ovoga puta s demokratskom pozadinom. Marcos Pérez Jiménez je svrgnut, a privremena vlada je ubrzo organizirala opće izbore na kojima je Rómulo Betancourt izabran za predsjednika Venezuele. Izborna regulativa bila je posljedica pakta iz Puntofija, sklopljenog između čelnika triju najvećih stranaka u zemlji, a zemlju je uvela u period tzv. Četvrte Republike. Betancourt je izabran na petogodišnji mandat, a njegov je kabinet tokom tog perioda izgledao ovako:[6]
| Drugi Betancourtov kabinet | ||
|---|---|---|
| SLUŽBA | IME | MANDAT |
| Predsjednik | Rómulo Betancourt | 1959. – 1964. |
| Tajnik Predsjedništva | Ramón José Velásquez | 1959. – 1963. |
| Mariano Picón Salas | 1963. – 1964. | |
| Ministar vanjskih poslova | Ignacio Luis Arcaya | 1959. – 1960. |
| Marcos Falcón Briceño | 1960. – 1964. | |
| Ministar unutarnjih poslova | Luis Augusto Dubuc | 1959. – 1962. |
| Carlos Andrés Pérez | 1962. – 1963. | |
| Manuel Mantilla | 1963. – 1964. | |
| Ministar pravosuđa | Andrés Aguilar | 1959. – 1962. |
| Miguel Ángel Landáez | 1962. – 1963. | |
| Ezequiel Monsalve | 1963. – 1964. | |
| Ministar financija | José Antonio Mayobre | 1959. – 1960. |
| Tomás Enrique Carrillo Batalla | 1960. – 1961. | |
| Andrés Germán Otero | 1961. – 1964. | |
| Ministar obrane | Josué López Hernández | 1959. – 1961. |
| Antonio Briceño Linares | 1961. – 1964. | |
| Ministar zdravstva i socijalne skrbi | Arnoldo Gabaldón | 1959. – 1964. |
| Ministar obrazovanja | Rafael Pizani | 1959. – 1960. |
| Martín Pérez Guevara | 1960. – 1961. | |
| Reinaldo Leandro Mora | 1961. – 1964. | |
| Ministar rada | Luis Hernández Solís | 1959. – 1960. |
| Raúl Valera | 1960. – 1963. | |
| Alberto Aranguren Zamora | 1963. – 1964. | |
| Ministar razvoja | Lorenzo Fernández | 1959. – 1961. |
| Godofredo González | 1961. – 1963. | |
| Hugo Pérez La Salvia | 1963. – 1964. | |
| Ministar rudarstva i ugljikovodika | Juan Pablo Pérez Alfonso | 1959. – 1963. |
| Arturo Hernández Grisanti | 1963. – 1964. | |
| Ministar javnih radova | Santiago Hernández Ron | 1959. – 1960. |
| Rafael De León Alvarez | 1960. – 1962. | |
| Leopoldo Sucre Figarella | 1962. – 1964. | |
| Ministar poljoprivrede | Victor Manuel Giménez Landínez | 1959. – 1963. |
| Miguel Rodríguez Viso | 1963. – 1964. | |
| Ministar komunikacija | Manuel López Rivas | 1959. – 1960. |
| Juan Manuel Domínguez Chacín | 1960. | |
| Pablo Miliani | 1960. – 1964. | |
| Ured koordinacije i planiranja | Manuel Pérez Guerrero | 1959. – 1962. |
| Héctor Hurtado | 1962. – 1964. | |
| Direktor CVG-a | Rafael Alfonzo Ravard | 1960. – 1964. |
Betancourt je došao na čelo relativno uređene zemlje, međutim velik broj stanovništva je i dalje bio neobrazovan, a velik problem bile su i rekordno niske cijene nafte, s kojima se borio tokom cijelog mandata; unatoč tomu, uspio je tokom pet godina zadržati priličnu financijsku stabilnost države. Pitanje nafte bilo je, zapravo, najvažnije i najveće pitanje njegova mandata, a veliku ulogu u njegovom rješavanju imao je Juan Pablo Pérez Alfonzo, ministar rudarstva i ugljikovodika.
Na njegovu su inicijativu tokom 1960. godine stvorene dvije izrazito važne institucije. Prva od njih bila je Venezuelanska naftna kompanija (Corporación Venezolana del Petróleo, CVP), nacionalna naftna kompanija stvorena kao poseban kabinetski resor na čijem je čelu tokom četiri godine bio Rafael Alfonzo Ravard. Danas filijala kompanije Petróleos de Venezuela, CVP je bila izrazito važna za konsolidaciju državne kontrole nad naftnom industrijom u periodu kada su cijene te sirovine bile niske, a venezuelansko je gospodasrtvo ovisilo o prihodima od iste. Druga institucija bila je međunarodnog karaktera, a nastala je zapravo na marginama godišnjeg naftnog samita u Kairu te godine. Tamo je venezuelanski izaslnik, koji je tečno govorio arapski, predložio bliskoistočnim naftnim zemljama sklapanje tajnog sporazuma, i to direktno ispred noseva Britanaca i Amerikanaca koji su financirali samit, o kontroli nad nacionalnim izvorima nafte, na što su ove pristale. Tajni sporazum bio je, zapravo, venezuelanska reakcija na zakon što ga je ranije te godine odobrio Dwight D. Eisenhower, a koji je nametao kvote na venezuelansku naftu i favorizirao tržišta u Meksiku i Kanadi. Američki predsjednik navodio je razloge nacionalne sigurnosti u vrijeme rata kao opravdanje za svoj zakon, međutim Betancourt je shvatio da je dogovor s Arapima jedini način da se osiguraju daljnja profitablinost i autonomija venezuelanske nafte i očuva fiskalna stabilnost. Ovaj dogovor doveo je do osnivanja OPEC-a u rujnu 1960. godine, ideje koju su njezini protivnici nazivali radikalnom i revolucionarnom, ali koju je Betancourt vidio kao nužnost za očuvanje stabilnosti Venezuele na svjetsko naftnom tržištu.
Na samom početku mandata, Betancourt se suočio s ozbiljnim opadanjem poljoprivredne proizvodnje. Kako bi doskočio problemu, proveo je zemljišnu reformu koja je dovela do redistribucije privatnih i javnih zemljišta s ciljem jačanja poljoprivredne proizvodnje; privatni vlasnici koji su na taj način ostali bez zemlje dobili su bogate odštete.
Pakt iz Puntofija, kojim je dogovoreno uvođenje demokratskog poretka u Venezuelu, nije bio sklopljen uz sudjelovanje tada utjecajne KP Venezuele, čiji su predstavnici naprosto eliminirani iz pregovora. Takav rasplet doveo je do toga da su komunisti postali oštra opozicija Betancourtovoj vladi, ali ubrzo su dobili podršku od različitih ekstremista, pobunjenih vojnih skupina, ali i frakcije odmetnutih članova AD-a, koji su formirali gerilski Pokret revolucionarne ljevice (Movimiento de Izquierda Revolucionaria, MIR). Venezuela je ubrzo ušla u gerilski rat između pobunjenih ljevičara i vlade, a koji je kulminirao trima ustancima (El Barcelonazo u Barceloni te El Carupanazo i El Porteñazo u Carúpanu, odnosno Puerto Cabellu) početkom 60-ih godina. Vlada je reagirala gušenjem građanskih sloboda, međutim to je samo pogoršalo situaciju.
Pobunjeni ljevičari su se dodatno frakcionirali, a oni najekstremniji su početkom 1963. godine osnovali Oružane snage nacionalnog oslobođenja (Fuerzas Armadas de Liberación Nacional, FALN), gerilsku skupinu koja će ući u otvoreni sukob s vladajućom strukturom. Potjerani iza kulise, gerilci su s vremenom provodili cijelu seriju napada i sabotaža u ruralnim, ali i urbanim dijelovima zemlje; među najpoznatijim incidentima su bombardiranje skladišta američke kompanije Sears Roebuck, otmica slavnog nogometaša Alfreda Di Stéfana te bombardiranje zgrade američke ambasade u Caracasu. Konačni cilj FALN-a bio je pokretanje siromašnih masa i ometanje izbora zakazanih za prosinac 1963. godine.
Nakon ove serije napada, Betancourt je konačno naredio hapšenje pripadnika MIR-a te komunističkih zastupnika u Kongresu. Kada je postalo jasno da je Fidel Castro opskrbljivao pobunjenike oružjem, Betancourt je podnio službeni prigovor pri Organizaciji američkih država. Iako se Betancourt koliko-toliko snašao u jeku gerilskog rata protiv ljevičarskih pobunjenika, taj će se sukob, s varirajućim intenzitetom, nastaviti sve do početka 70-ih godina, kada će Rafael Caldera uspješno pacificirati zemlju i reintegrirati gerilce u politički i društveni sustav.
Sukladno svojoj demokratskoj doktrini, Betancourt je javno odbacio od strane Sjedinjenih Država podržavani diktatorski režim Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Trujillo je na to reagirao tako što je razvio opsesivnu mržnju prema Betancourtu te je u narednim godinama pružao podršku različitim pokretima koji su radili na njegovom rušenju. Venezuela je na to reagirala diplomatskim putem (smatrajući vojnu intervenciju inicijalno neprihvatljivom), žaleći se nakoliko puta pri Organizaciji američkih država na Trujillovo djelovanje. To je samo dodatno razbjesnilo dominikanskog diktatora, koji je svojim agentima naredio da ubiju Betancourta u Caracasu.
Pokušaj atentata izvršen je 24. lipnja 1960. godine u Caracasu, a iako je preživio, Betancourt je dobio teške opekline na rukama. Ovakvo djelovanje dovelo je do drastičnog pada podrške Trujillu, kojega će vlastiti ljudi ubiti u atentatu samo godinu dana kasnije, 30. svibnja 1961. godine. Fotografije živog, ali teško ranjenog predsjednika Venezuele obišle su svijet kao dokaz da je preživio napad u kojemu je ubijen njegov šef osiguranja. Pokušaj je izveden preko bombe postavljene pod parkirani automobil, a koja je aktivirana kada je predsjednik prolazio jednom od najprometnijih ulica u glavnom gradu.
Pokušaj atentata imao je potpuno drugačiji učinak od onoga što ga je Trujillo planirao. Betancourtov ugled u očima javnosti je drastično porastao, dok je Trujillova podrška pala toliko da će u manje od godinu dana i sam biti žrtvom uspješnog atentata.
Isto kao i 1947. godine, Betancourt je unatoč snažnom protivljenju uspio osigurati mirne, demokratske izbore po završetku svoga mandata, što se u mnogočemu možesmatrati njegovim najznačajnijim postignućem. Iako su brojne prijetnje bile usmjerene prema ometanju demokratskog procesa, opći izbori 1963. godine uspješno su održani 1. prosinca uz sudjelovanje gotovo 90% aktivnog biračnog tijela. Važnost ovih izbora bila je veća čak i od onih 1947. godine, s obzirom da je ovo bio prvi puta u historiji Venezuele da je jedan demokratski izabrani čelnik (jer, Betancourt je 1945. godine došao na vlast preko puča) uspješno prenio vlast na drugog demokratski izabranog čelnika; njegov nasljednik, Raúl Leoni, svečano je prisegnuo u ožujku 1964. godine.
Betancourtova demokratska ustrajanost bila je historijski presedan u Venezueli, zemlji u kojoj su diktatori i njihove marionete dominirali nacionalnom politikom još od XIX. vijeka. Njegova borba za očuvanje demokratskog modela i slobodnih izbora postala je model koji će se u venezuelanskoj politici koristiti i tokom narednih godina, što i danas ostaje njegova najveća ostavština. U trenutku odlaska s vlasti, Rómulo Betancourt je bio prvi demokratski izabrani čelnik Venezuele koji je do kraja odradio svoj mandat i omogućio uspješnu tranziciju vlasti u zemlji.
Na ideološkom planu, predsjednikova najznačajnija ostavština bila je tzv. Betancourtova doktrina, koja je Venezueli zabranjivala priznanje bilo koje vlade, lijeve ili desne, koja je uspostavljena vojno ili nedemokratski. Doktrina je reflektirala Betancourtovu osobnu netrepeljivost prema nedemokratskim poretcima, ali i njegovu snažnu obranu i zalaganje za demokraciju u Latinskoj Americi. Ovakva politika često ga je dovodila u sukob s brojnim diktatorima i autokratima u regiji, koji su često bili referentno ogledalo za političku situaciju na tom području. Tokom svog prvog obraćanja Kongresu, u veljači 1959. godine, Betancourt je rekao:
"... Režimi koji ne poštuju ljudska prava, koji krše slobode svojih građana, vrše tiraniju nad njima uz pomoć totalitarne policije, trebaju biti smješteni u rigorozni sanitarni kordon i izbrisani, preko kolektivne pacifikacije, iz međuameričke pravne zajednice ..."[7]
Ovakvo zalaganje za demokraciju donijelo je Betancourtu pobornika u liku Johna F. Kennedyja, tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Država, s kojima je Venezuela njegovala dobre vanjskopolitičke odnose. Tokom Kubanske raketne krize, odnosi dvaju predsjednika postali su čvršći nego ikad, a došlo je i do uspostave direktne linije između Bijele kuće i palače Miraflores. Razgovore između dvojice predsjednika prevodila je Betancourtova jedina kći, Virginia Betancourt Valverde, koja je bila vrlo bliska sa svojim ocem.
Iako utjecajna, Betancourtova doktrina nije predugo zaživjela u venezuelanskoj politici; odbacio ju je već Rafael Caldera, tokom 70-ih godina, smatrajući kako bi mogla dovesti do izolacije Venezuele.
Nakon isteka mandata, povukao se iz aktivne politike te je neko vrijeme živio u New Yorku, Londonu i Napulju, prije nego se smjestio u Bernu. Tamo se posvetio pisanju i intelektualnom radu.
Tokom 1967., vratio se u Venezuelu kako bi konsolidirao stranku nakon raskola i pripremio ju za izbore naredne godine. Demokratska akcija je, unatoč tomu, izgubila, a na čelo države došao je Rafael Caldera. Iste godine oženio je svoju drugu suprugu, dr. Renée Hartmann, te dobio tri počasna doktorata u Sjedinjenim Državama, gdje je živio do 1972. godine, kada se ponovo vratio u rodnu zemlju. Tamo je naredne godine stekao titulu doživotnog senatora na račun činjenice da je bio bivši predsjednik, a tri godine kasnije izabran je i za doživotnog predsjednika Demokratske akcije.
Posljednje godine proveo je na relaciji Caracas–New York. U rujnu 1981., predsjednik Luis Herrera Campins ga je pozvao u New York na bejzbol utakmicu New York Yankeesa, što ga je uvelike obradovalo. Nekoliko dana kasnije, dobio je moždani udar te je hospitaliziran u New Yorku. Umro je četiri dana kasnije, 28. rujna 1981. godine u 16:17, u bolnici u New Yorku. Njegovo tijelo preneseno je u Venezuelu, gdje je i pokopan nekoliko dana kasnije nakon svečane komemoracije.
- ↑ Fundación para la Cultura Urbana. 2009. Rómulo Betancourt: crónica visual. page 16. Cronología RB.
- ↑ Nathaniel Weyl. 1960. Red Star Over Cuba. page 3. OOC:60-53203.
- ↑ Nathaniel Weyl. 1960. Red Star Over Cuba. pages 3-5. OOC:60-53203.
- ↑ Robert Jackson Alexander Romulo Betancourt and the Transformation of Venezuela, Transaction Books, New Brunswick and London 1982 p.74
- ↑ Rómulo Betancourt Foundation (2006). "Political Anthology of Rómulo Betancourt, Fourth Volume 1945–1948."
- ↑ Rómulo Betancourt Foundation (2007). "Political Anthology of Rómulo Betancourt, Seventh Volume 1958–1964."
- ↑ The Daily Journal, 16 May 1977. (Rómulo Betancourt, The) "Return of the Warrior"
- Betancourt Foundation – Official Page Arhivirano 2018-04-01 na Wayback Machine-u
- 1Up Info about the Triumph of Democracy
- President Kennedy's speech at la Morita Arhivirano 2006-03-23 na Wayback Machine-u
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Isaías Medina Angarita |
47. predsjednik Venezuele 19. listopada 1945. – 17. veljače 1948. |
Slijedi: Rómulo Gallegos |
| Prethodi: Edgar Sanabria (v.d.) |
54. predsjednik Venezuele 13. veljače 1959. – 13. ožujka 1964. |
Slijedi: Raúl Leoni |
