Norveški križarski rat
| Norveški križarski rat | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Križarskih ratova (posljedica Prvog križarskog rata) | |||||||||||
 Kralj Sigurd plovi iz zemlje, Gerhard Munthe. | |||||||||||
| |||||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||||
| Kršćanski svijet:
|
Saraceni:
| ||||||||||
| Komandanti i vođe | |||||||||||
 Sigurd Jorsalfare |
|||||||||||
| Snage | |||||||||||
| Norvežani: ~ 5000 ljudi, 60 galija[1] |
Nepoznato | ||||||||||
| Žrtve i gubici | |||||||||||
| Nepoznato | Na Pirinejskom poluotoku navodno su uništena dva grada. Mnogi su također ubijeni na drugim mjestima. | ||||||||||
Norveški križarski rat bio je križarski rat koji je trajao od 1107. do 1110. godine, kao posljedica Prvog križarskog rata, a vodio ga je norveški kralj Sigurd I.[2] Sigurd je bio prvi skandinavski kralj koji je krenuo u križarski pohod na Svetu Zemlju. Križari nisu izgubili ni jednu bitku u Norveškom križarskom ratu.
Sigurd i njegovi ljudi isplovili su iz Norveške u jesen 1107. sa šezdeset brodova i možda oko 5000 vojnika.[1] U jesen je stigao u Englesku, čiji je kralj bio Henry I. Sigurd i njegovi ljudi tu su proveli čitavu zimu, do proljeća 1108. godine, kada su ponovo zaplovili prema zapadu.
Nakon nekoliko mjeseci dospjeli su u grad Santiago de Compostela (Jakobsland)[3] u Galiciji (Galizuland), gdje im je lokalni lord dozvolio da prezime. Međutim, sa zimom je došla nestašica hrane, što je izazvalo da lord odbije prodati hranu i dobra Norvežanima. Sigurd je potom okupio svoju vojsku, napao njegov zamak i opljačkao šta je mogao.
Tokom putovanja, Norvežani su se susreli sa velikom piratskom ("vikinškom") flotom galija, koje su tražile miroljubive trgovačke brodove za pljačku. Međutim, Sigurd se usmjerio na pirate i jurnuo na njihove brodove. Nedugo zatim pirati su ili ubijeni ili pobjegli, a Sigurd je od njih oteo osam brodova.
Nakon toga dospjeli su u zamak u muslimanskom Al-Andalusu po imenu Sintra (Sintre - današnja Sintra, Portugal, vjerojatno se odnosi na Colares, koji je bliži moru). Zauzeli su zamak i ubili sve ljude u njemu, budući da su odbili da budu kršteni. Potom su zaplovili prema Lisabonu, "polu-kršćanskom i polu-neznabožačkom" gradu, koji se smatrao razdjelnicom između kršćanskog i muslimanskog dijela Pirinejskog poluotoka. Tu su pobijedili u trećoj bici i stekli veliko bogatstvo.
Svoju četvrtu borbu dobili su u gradu Alkasse (moguće je da se odnosi na Al Qaşr),[3] gdje su ubili toliko mnogo ljudi, da je grad navodno ostao sasvim prazan. Tu su također ukrali mnoga blaga.
Nakon još jedne pobjede u borbi sa piratima, Norvežani su prošli kroz Gibraltarski tjesnac (Norfasund), plovili dalje duž saracenskih zemalja (Serkland)[3] u Sredozemno more (Griklands hafi) i dospjeli do Baleara. Kršćani su u to vrijeme smatrali Baleare ničim više do utočištem za pirate i centrom trgovine robovima. Norveške pljačke također su bile prvi zabilježeni kršćanski napad na islamske Baleare (iako je sigurno dolazilo do manjih napada).[3]
Prvo mjesto na koje su dospjeli bila je Formentera, gdje su se susreli sa velikim brojem Blåmenna (plavih ili crnih ljudi) i Serkira (Saracena)[3] koji su živjeli u pećini. Tok te borbe je najdetaljnije opisan u pisanim izvorima u tom čitavom križarskom ratu i moguće je da je bio najznačajniji historijski događaj u historiji tog malenog ostrva.[3] Nakon te bitke, Norvežani su navodno prikupili više bogatstva nego ikada prije. Potom su uspješno napali Ibizu i Menorku. Čini se da su izbjegli napad na najveće balearsko ostrvo, Mallorcu, najvjerojatnije zato što je tada bila najuspješniji i najbolje utvrđen centar neovisnog taifskog kraljevstva.[3] Priče o njihovom uspjehu možda su nadahnule katalonsko-pizansko osvajanje Baleara 1113–1115.[3]
U proljeće 1109. dospjeli su na Siciliju (Sikileyjar), gdje im je dobrodošlicu pružio vladar grof Roger II, kojem je tada bilo samo 12-13 godina.
U ljeto 1110. konačno su dospjeli u luku u Aka (Akrsborg)[3] (ili možda u Jafi)[1] i otišli u Jeruzalem (Jorsala), gdje su susreli vladajućeg križarskog kralja Balduina I. Balduin im je pružio toplu dobrodošlicu i jahao sa Sigurdom do rijeke Jordan i nazad u Jeruzalem.
Norvežanima su data mnoga blaga i relikvije, uključujući i dio Istinskog krsta na kojem je Isus navodno razapet. On im je dat pod uslovom da šire kršćanstvo i donesu tu relikviju na mjesto na kojem je ukopan Sv. Olaf.
Sigurd se kasnije vratio na svoje brodove u Aku, a kada je Balduin krenuo u muslimanski grad Sidon (Sætt) u Siriji (Sýrland), Sigurd i njegovi ljudi pridružili su mu se u opsadi. Grad je onda zauzet i osnovano je gospodstvo Sidon.
Nakon toga, Sigurd i njegovi vojnici zaplovili su prema Kipru, gdje su se kratko zadržali i potom otputovali u Grčku i dospjeli u gršku luku koju nazivaju Engilsnes. Ostali su tu neko vrijeme budući da je Sigurd htio sačekati da vjetar zapuše sa samo jedne strane, zato što bi se tada jedra njegovih brodova nadigla i izgledala impresivnije Bizantincima.
Kada su napokon zaplovili prema Konstantinopolju (Miklagard), vidjeli su da "čitavo kopno pokrivaju naselja, zamci, gradovi, jedni na drugima bez prekida." Jedra Sigurdovih brodova bila su toliko blizu jedna drugima da se činilo kao da formiraju jedno ogromno jedro. Svi ljudi Konstantinopolja izašli su da vide kako Sigurd uplovljava u grad, a car Aleksije I otvorio je gradsku luku.
Dok se Sigurd pripremao za povratak u Norvešku, predao je sve svoje brodove i važne vođe Aleksiju I. Zauzvrat je dobio mnogo konja, koje je iskoristio za povratak u Norvešku kopnom. Mnogi njegovi ljudi ostali su i uzeli službu među Bizantincima.
Sigurd je putovao, navodno oko tri godine,[3] kroz Bugarsku (Bolgaraland), Mađarsku (Ungararíki), Panoniju, Švapsku (Sváva) i Bavarsku (Beiaraland), gdje se susreo sa Lotarom, carem Svetog Rimskog Carstva (Rómaborg). Kasnije je dospio u Dansku, gdje ga je primio kralj Niels, koji mu je dao brod kako bi se mogao vratiti u Norvešku.
- Riley-Smith, Jonathan (1986). Prvi križarski rat i ideja križarstva. str. 132. ISBN 0812213637.
- „Heimskringla ili Hronika kraljeva Norveške - Saga o Sigurdu Križaru i njegovoj braći Eysteinu i Olafu”. Online Medieval and Classical Library Release. (staronordijski: [1])
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Krag, Klaus. „Sigurd 1 Magnusson Jorsalfare”. Norsk biografisk leksikon.
- ↑ Riley-Smith, 1986, str. 132
- ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 Gary B. Doxey (1996), "Norveški križari i Baleari" Arhivirano 2016-06-30 na Wayback Machine-u, Scandinavian Studies, 10–1.