Mozambički otok

Mozambički otok
Mozambički otok
Svjetska baština – UNESCO
	Mozambik ; Ilha de MoçambiqueLokacija Mozambičkog otoka u Mozambiku
Registriran:	1991. (15. zasjedanje)
Vrsta:	Kulturno dobro
Mjerilo:	iv, vi
Ugroženost:	-
Referenca:	UNESCO

Mozambički otok (portugalski: Ilha de Moçambique) otok je u Indijskom oceanu, tj. u Mozambičkom kanalu, nadomak obale Mozambika. Upravno pripada pokrajini Nampula i ima oko 54.315 stanovnika (prema popisu iz 2002.). Otok sam po sebi nije jako velik, oko 3 km dug i između 200 i 500 metara širok. Većina povijesnih građevina nalazi se na njegovom sjevernom kraju, a većina stanovnika živi u kućama od trske u gradu Makuti, na južnom kraju otoka.

Mozambički otok je 1982. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi zbog "arhitektonskog jedinstva njegovih građevina koje su građene istim tehnikama, materijalima (kamen ili macuti) i ukrašavane istim dekorativnim stilom od 16. do 20. stoljeća".

Povijest

Otok je bio glavna luka arapskih brodova i središte brodogradnje davno prije nego ga je posjetio Vasco da Gama 1498. godine. Portugalski naziv otoka, Moçambique, (izgovor: musɐbiki) izvedenica je iz Musa Al Big, imena arapskog trgovca koji je prvi posjetio otok i kasnije ga naselio. To ime je kasnije povezano s kopnom i današnjom državom Mozambik, a otok je preimenovan u Ilha de Moçambique ("Mozambički otok"). Portugalci su osnovali svoju luku i pomorsku bazu 1507. godine.

Tijekom šesnaestog stoljeća, sagrađena je Utvrda sv. Sebastijana (Fort São Sebastião), a portugalsko naselje (sada poznato kao "Kameni grad") postalo je glavni grad portugalske Istočne Afrike. Otok je također postao važno središte misionarstva i kulture. Otok je odolio nizozemskim napadima 1607. i 1608. godine te je ostao važnom postajom na portugalskim putovanjima u Indiju, na kojima se trgovalo robovima, začinima i zlatom.

Nakon otvaranja Sueskog kanala, bogatstvo otoka je oslabilo te je 1898. godine glavni grad premješten u Lourenco Marques (sada Maputo) na kopnu. Do sredine dvadesetog stoljeća, nova luka Nacala preuzela je većinu preostalog poslovanja.

Znamenitosti

Osim stare utvrde, samo pola grada je od kamena. Bolnica, veličanstvena portugalska neoklasicistička zgrada iz 1877. godine, s vrtom ukrašenim barama i fontanama, obojana je u bijelo nakon mozambičkog građanskog rata. Godinama je bila najveća bolnica južno od Sahare.^[1]

Ostale značajne građevine na otoku su:

Kapela Nossa Senhora de Baluarte ("Gospa od Baluarte") sagrađena je 1522. godine u manuelinskom stilu, te se smatra najstarijom europskom zgradom južne polutke;
Palača i kapela sv. Pavla (São Paulo), izgrađena 1610. godine kao isusovački kolegij, a potom korištena kao rezidencija guvernera, danas je muzej;
Muzej sakralne umjetnosti smješten u Crkvi Miseriacorda koju vodi Kuća milosrđa, a u kojoj se nalazi izvanredno Makonde raspelo;
Crkva sv. Antuna (Santo António) na samoj je obali.

Na otoku, sada u potpunosti urbaniziranom, također se nalazi nekoliko džamija i hinduistički indijski hram. Most dug 3 km podignut je 1960. godine, povezavši tako otok s kopnom.