Konferencija u San Remu
Konferencija u San Remu održala se od 19-26. aprila 1920. u italijanskom Sanremu. Na konferenciji su učestvovali najviši predstavnici savezničih sila (Velike Britanije, Francuske, Italije i Japana), nakon završetka Prvog svjetskog rata, sa ciljem podjele Osmanlijskog carstva (područja Sirije, Libanona, Mezopotamije i Palestine). Veliku Britaniju je predstavljao predsjednik vlade David Lloyd George, Francusku predsjednik vlade Alexandre Millerand, Italiju predsjednik vlade Francesco Nitti i Japan ambasador Matsui Keiširo.
Cilj sporazuma je provođenje plana Balfourove deklaracije iz 1917. godine o stvaranju države židovskog naroda u Palestini. Pri određivanju granica ulogu su igrale granice uticajnih sfera Francuske i Velike Britanije na Bliskom istoku. Prethodnica i osnovica dogovora o stvaranju novih država bio je Sporazum Sykes-Picot iz 1916. godine, te mnogi manji sporazumi pobjedničkih sila o poslijeratnom stanju u tom području. Konferencija je održana pod jakim uticajem arapskog nacionalizma, čime se težilo osamostaljenju pojedinih država. Cilj pobjedničkih sila bio je legaliziranje političkog i vojnog uticaja u krug uticajnih sfera, a uticaj je trebao biti potvrđen mandatima Lige naroda.
Velika Britanija je dobila upravu nad Mezopotamijom, području današnjeg sjevernog Iraka (područja današnjeg Iračkog Kurdistana i mandat nad Palestinom, kojem pripadaju južni dijelovi osmanske provincije Sirije (Sirija, Palestina i Jordan), dok je Francuska dobila mandatnu zonu Sirije i Libanona i preostali dio osmanske Sirije, Libanon i provinciju Hataj.
Konferencija je bila priprema za Mirovni ugovor u Sèvresu, održane u augustu 1920, kčije su odluke revidirane Mirovnim ugovorom u Lausanni 1923. godine. Mandate su prvo dobili savezničke vojne komande, a potvrđen je odlukom Lige naroda 24. jula 1922.
Težnja bivših arapskih saveznika pobjedničkih sila Prvog svjetskog rata o osamostaljenju, ovim ugovorom je onemogućena. Na Pansirijskom kongresu održanom 8. marta 1920. proglašena je nezavisnost područja današnje Sirije, Palestine, Libanona i sjevernog Iraka, a Fejsal I proglađen je za kralja.[1] Porazom Arapa u bitci kod Majsaluna, protiv francuske vojske, ovi su planovi o nezavisnosti onemogućeni. Konferencija se smatra jednim od uzroka Bliskoistočnog konflikta.[2].
- ↑ King's Complete History of the World War, William C. King, The History Associates, 1922, Seite 665
- ↑ Randall Price, FAST FACTS ON THE MIDDLE EAST CONFLICT. ISBN 0-7369-1142-1. 1. Auflage bei Harvest House Publishers (2003) S. 53
- Helmuth K. G. Rönnefarth, Heinrich Euler: Konferenzen und Verträge. Vertrags-Ploetz. Teil II, 4. Band: Neueste Zeit 1914–1959. 2., erweiterte Auflage. A. G. Ploetz Verlag, Würzburg 1959, S. 50f.
- Randall Price, FAST FACTS ON THE MIDDLE EAST CONFLICT. ISBN 0-7369-1142-1. 1. Auflage bei Harvest House Publishers (2003)
- Karte Palestine 1923-48. Arhivirano 2002-10-19 na Wayback Machine-u