Prijeđi na sadržaj

François Bozizé

Izvor: Wikipedija
Fransoa Bozize
François Bozizé

Biografija
Datum rođenja 14. oktobar 1946.
Mesto rođenja Muila (Francuska Ekvatorijalna Afrika)
Profesija vojno lice, političar
Mandat(i)
6. predsednik Centralnoafričke Republike
15. mart 2003. — 24. mart 2013.
Prethodnik Anž-Feliks Patase
Naslednik Michel Djotodia

Fransoa Bozize (francuski: François Bozizé; 14. oktobar 1946. – ) je političar i predsednik Centralnoafričke Republike od 2003. do 2013. godine.

Biografija

[uredi | uredi kod]

Rođen je 1946. godine u mestu Muila, današnji Gabon, u narodu Gbaje. Završio je fakultet za oficire u centralnoafričkoj provinciji Buar[1]. Do 1969. je postao viši poručnik, a 1975. kapetan[1]. Car Žan-Bedel Bokasa ga je 1978. unapredio u čin brigadnog generala[1], jer je istukao francuskog neopunomoćenog oficira, koji se nije prikladno odnosio prema Bokasi[2][3]. Nakon što je Bokasa srušen s vlasti 1979, Bozize je u Dakovoj vladi postao ministar odbrane[1]. U narednoj vladi Kolingbe, bio je ministar za informacije.

Bio je učesnik propalog puča Anž-Feliksa Patase 1982[4], pa je pobegao iz zemlje sa još 100 oficira. Tokom egzila je boravio u Francuskoj[5]. Bio je uhapšen u Beninu 1989. i zatvoren. Osuđen je zbog učešća u puču, ali je pomilovan 24. septembra 1991. i pušten 1. decembra[1][6]. Posle toga se vratio u Francusku i tamo živeo još dve godine.

Tokom raspada Istočnog bloka, na vladu Centralnoafričke Republike vršen je pritisak da pokrene demokratizaciju političke klime u zemlji. U međuvremenu je Patase 1993. godine pobedio na predsedničkim izborima. Bozize se vratio u CAR i ostao Patasin pobornik, a ovaj ga je unapredio u šefa oružanih snaga.

Nakon pokušaja puča 2001[7], Patase je postao nepoverljiv prema Bozizeu i smenio ga s funkcije šefa oružanih snaga. Bozize je kasnije uspešno izmakao njegovim snagama i pobegao u Čad[8][9]. Od tamo je nastavio da komanduje pobunjenicima u borbi protiv Patasinih snaga.

Bozizeove trupe osvojile su glavni grad Bangi 15. marta 2003, što je označilo njegovu pobedu u ratu[10]. Patase je otišao u egzil u Kamerun, a zatim u Togo. Bozize je izabran za predsednika tek na izborima 2005[11], a ponovo je pobedio i 2011. godine.

Sukob 2012-13

[uredi | uredi kod]

Krajem 2012. godine, pobunjenička koalicija pod imenom Seleka pokrenula je rat protiv Bozizeove vlade. Bozize je zamolio Francuze za pomoć u slamanju pobune, ali su ga odbili. Primirje je potpisano 11. januara 2013, a Bozize je pristao da na mesto premijera postavi opozicionara Nikolasa Tjangaja[12].

Međutim, pobunjenici su se ponovno digli na oružje 22. marta 2013, optužujući Bozizea da je prekršio uslove mirovnog sporazuma. Pobunjeničke snage su 24. marta 2013. prodrle u glavni grad i zauzele glavne institucije, uključujući i predsedničku palatu. Bozize i njegova porodica sklonili su se u susedni DR Kongo[13].

Izvori

[uredi | uredi kod]

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Kalck, Pierre (2005), Historical Dictionary of the Central African Republic (3rd English izd.), Lanham, Maryland: The Scarecrow Press, ISBN 0-8108-4913-5 
  • Mehler, Andreas (2005), „The Shaky Foundations, Adverse Circumstances, and Limited Achievements of Democratic Transition in the Central African Republic”, Villalón, Leonardo Alfonso; VonDoepp, Peter, The Fate of Africa's Democratic Experiments: Elites and Institutions, Bloomington, Indiana: Indiana University Press, pp. 126–152, ISBN 0-253-34575-8, OCLC 57414663 
  • Titley, Brian (1997), Dark Age: The Political Odyssey of Emperor Bokassa, Montreal: McGill-Queen's University Press, ISBN 0-7735-1602-6