Estonski rat za nezavisnost
| Estonski rat za nezavisnost | ||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Ruskog građanskog rata | ||||||||||
 Estonska artiljerija u borbi protiv Landeswehra | ||||||||||
| ||||||||||
| Sukobljene strane | ||||||||||
| Komandanti i vođe | ||||||||||
 Johan Laidoner
|
 Jukums Vācietis
|
 Rüdiger von der Goltz
| ||||||||
| Snage | ||||||||||
| 7. siječnja 1919.: 4,450[1]
Saveznici
svibanj 1919.: 86,000 Uključujući i
|
5,750–7,250[1] 26 jurišnih tipova 3 oklopna vozila 1 oklopni vlak 141 strojnica[1] (7. siječnja 1919.) 80,000[3] (svibanj 1919.) |
lipanj 1919.: 20,000[3] | ||||||||
| Žrtve i gubici | ||||||||||
| 3,588 mrtvih[4][5] 15,000 ranjenih[3] |
nepoznat broj mrtvih 10,000 zarobljenika[6] |
400 mrtvih 1,500 ranjenih[7] | ||||||||
Estonski rat za nezavisnost (estonski: Vabadussõda, dosl. "Rat za slobodu"), znan još i kao Estonski oslobodilački rat, naziv je za vojni sukob koji se odvio od 1918. do 1920. godine, u kojem je novoproglašena nezavisna Republika Estonija branila svoju nezavisnost i teritorijalni integritet od napada sovjetske Rusije i, kasnije, Baltičke teritorijalne obrane. Uz pomoć saveznika, ponajviše Latvije i dobrovoljaca iz Skandinavije, ali i Ujedinjenog Kraljevstva, Estonija se borila za očuvanje nezavisnosti proglašene tokom Prvog svjetskog rata. Rat je završio estonskom pobjedom i potpisivanje sporazuma iz Tartua, kojim je priznata estonska nezavisnost.
U studenom 1917. godine, nakon raspada Ruskog Carstva, zakonodavno tijelo tadašnje Autonomne estonske gubernije, Estonska provincijska skupština, koja je bila izabrana na proljeće iste godine, proglasila je sebe vrhovnom vlašću u Estoniji. Nedugo nakon toga, boljševici su prisilno raspustili skupštinu te prisilili estonske borce za nezavisnost da se povuku. Nekoliko mjeseci kasnije, koristeći period između povlačenja Crvene armije i dolaska Njemačke carske vojske, Odbor za spas Estonije pri Provinvijskoj skupštini izdao je, 24. veljače 1918. godine u Tallinnu, tzv. Manifest narodā Estonije, kojim je proglašena nezavisnost Estonije i osnovana Privremena vlada Estonije.[8] Ta nezavisnost bila je kratkoga vijeka, jer su već sljedećeg dana njemačke trupe ušle u Tallinn. Njemačke vojne vlasti nisu priznale ni Manifest ni novu vladu, smatrajući ih secesionistima koji su uzurpirali prava baltičkog plemstva.
Nakon Njemačke revolucije i kapitulacije Njemačkog Carstva u studenom 1918. godine, njemački su predstavnici formalno predali vlast Privremenoj vladi Estonije. Dana 16. studenog 1918. godine, vlada je pozvala ljude na dobrovoljnu mobilizaciju te je započela organizaciju Estonske vojske s Konstantinom Pätsom kao ministrom rata, general-majorom Andresom Larkom kao šefom stožera, i general-majorom Aleksanderom Tõnissonom kao zapovjednikom novoformirane vojske, koja je tada brojala tek jednu jedinicu. Krajem istog mjeseca, uslijedio je sovjetski napad, a napadom Crvene armije na pogranični grad Narvu 28. studenog 1918. službeno je otpočeo Estonski rat za nezavisnost.
Iako su Estonci pružili otpor, brojčano nadmoćna sovjetska vojska već je sljedećeg dana osvojila grad i nastavila svoj prodor prema zapadu zemlje. Istovremeno je na jugu, uz jezero Peipsi, otvoren i drugi front.
Treba naglasiti kako je Estonska vojska tada brojala tek 2,000 profesionalaca sa slabim naoružanjem i oko 14,500 gotovo nenaoružanih dobrovoljaca Estonske obrambene lige; značajnu pomoć, doduše, dobili su od Baltičkih Nijemaca, koji su se priklonili Republici, što je bila sušta suprotnost situaciji u Latviji, gdje je jedinica znana kao Baltische Landeswehr gledala na nezavisnost baltilkih zemalja kao na dotiranje prava njemačkog plemstva.[2] Latvijske jedinice Crvene armije u prosincu su osvojile Tartu te došle na samo 34 kilometra od Tallinna. Krajem mjeseca, estonski su komunisti u Narvi proglasili Estonsku radničku komunu. Do kraja 1918. godine, Crvena armija kontrolirala je cjelokupni teritorij Estonije 34 kilometra istočno od Tallinna, zapadno od Tartua i južno od Ainažija.[2] Istoga mjeseca, novim zapovjednikom estonskih snaga imenovan je Johan Laidoner, koji je uspio regrutirati preko 11,000 novih boraca.
Vlada je, s druge strane, tražila i dobila stranu pomoć. Početkom prosinca, Finska je poslala značajnu pomoć u naoružanju. Dana 31. prosinca 1918. godine, britanski Royal Navy dostavio je novu veliku pošiljku oružja, a jedinice pod vodstvom Sir Edwyna Alexandera-Sinclaira preotele su ruske razarače Spartak i Avtroil te ih predale Estoncima, koji su ih preimenovali u Vambola i Lennuk. Početkom siječnja stiglo je i 2,000 finskih dobrovoljaca,[9] a izgrađena su i tri oklopljena vlaka pod nadzorom satnika Antona Irva. Uslijedilo je oslobađanje estonskog teritorija pod okupacijom.
Ojačana estonska vojska, potpomognuta stranim borcima, krenula je u protuofenzivu 7. siječnja 1919. godine. Tapa je oslobođena već dva dana kasnije, mahom zahvaljujući uspješnoj implementaciji oklopnih vlakova (estonski: soomusrongid), koji su bili jedno od glavnih oružja ovoga rata. Uslijedilo je oslobađanje Rakverea 12. siječnja, a onda i Narve 18. siječnja; oslobađanje Narve prisililo je sovjetske trupe na povlačenje. Na taj se način sjeveroistočni front stabilizirao na rijeci Narvi, a estonske su snage u samo 11 dana vratile čak 200 kilometara teritorija.[10]
Na jugu, Tartu je također oslobođen uz pomoć oklopnih vlakova, a nakon bitke kod Pajua, estonske su snage 31. siječnja uspješno protjerale latvijske crvenogardejce iz Valge. Sovjetske su snage po prvi puta izgurane izvan teritorija moderne Estonije te su se borbe nastavile na području historijskih estonskih posjeda;[11] u drugoj polovici veljače, gradovi Salacgrīva i Alūksne također su pali pod estonsku kontrolu. Ovaj prodor zaustavilo je novo gomilanje sovjetskih snaga, međutim Estonija je postala prva zemlja koja je uspješno odbila sovjetsku zapadnu ofenzivu.[12]
Krajem veljače 1919. godine, Sovjeti su pokrenuli planove za novi pohod na Estoniju, pri čemu su imali podršku od oko 80,000 lokalnih crvenogardejaca. Unatoč intenzivnom bombardiranju, u kojem je oko 2,000 ljudi ostalo bez domova, Crvena armija nije uspjela osvojiti Narvu.[11] Međutim, općine Alūksne, Setomaa, Vastseliina i Räpina ubrzo su pale pod sovjetsku kontrolu. Nakon novopristigle pomoću, Estonija je pokrenula novi protunapad i 29. ožujka oslobodila Petseri. Ubrzo su estonski crvenogardejci potjerani preko rijeke Optjok. Situacija na jugu bilježila je značajnu aktivnost sve do svibnja 1919. godine.[13]
U travnju 1919. godine dolazi do značajnih političkih djelovanja u Estoniji. Nakon ostavke Privremene vlade, dolazi do izbora Ustavotvorne skupštine koja je donijela privremeni Ustav Estonije.[14] Novoizabrana vlada, na čelu koje je bio Otto Strandman, donijela je i Zakon o reformi zemljišta, kojim su Baltički Nijemci izgubili većinu svojih posjeda, a koji su zauzimali gotovo polovicu estonskog teritorija; ta su zemljišta zaplijenjena i redistribuirana među populacijom.[15] Istovremeno, država je aktivno pomagala u organiziranju Bijelog pokreta te latvijskih i ingrijskih trupa na svom teritoriju.[16]
Iako je do svibnja 1919. godine Estonija imala kontrolu nad svojim teritorijem, lokalne frakcije Crvene armije i dalje su bile aktivne tako da su Estonci odlučili krenuti u protunapad i prijeći granicu s Rusijom uz pomoć Bijelog pokreta.[17] Vrhunac tog prodora bilo je osvajanje Pskova krajem svibnja, zahvaljujući, dijelom, i činjenici da je crvenoarmejac Leonhard Ritt sa svojim trupama prešao na stranu Estonije usred borbi.[18][19] Članovi Bijelog pokreta ubrzo su stigli u grad, međutim nisu bili sposobni braniti ga sami tako da je dio estonskih trupa ostao u Pskovu, dok je velika većina vraćena u domovinu. Sredinom sljedećeg mjeseca, Johan Laidoner povukao se s mjesta zapovjednika Bijelog pokreta, čije je trupe preuzeo proslavljeni general Nikolaj Judenič.[20] Paralelno s napadom na Pskov, dio estonskih trupa pokrenuo je ofenzive prema Latviji kako bi lokalnim patriotima pomogli u stjecanju nezavisnosti, što će dovesti do neplaniranog širenja sukoba.[21]
U lipnju 1919. godine dolazi do početka sukoba s Baltičkom teritorijalnom vojskom u Latviji. Latvijski demokrati, koje je predvodio Kārlis Ulmanis, proglasili su nezavisnost Latvije po uzoru na Estoniju, međutim su ih sovjetske trupe prisilile na povlačenje sve do Liepāje, gdje su njemačke trupe konačno zaustavile njihov prodor. Nijemce je predvodio Rüdiger von der Goltz, a njihove su trupe sačinjavali Baltische Landeswehr, sastavljen od Baltičkih Nijemaca, Pričuvna stražarska divizija bivše Carske vojske, te volonteri Freikorpsa željni stjecanja posjeda na području Baltika;[22] njima je pripadala i jedna jedinica ispunjena latvijskim trupama.[1] Sve ovo bilo je moguće zato što su mirovni sporazumi s Njemačkom stipulirali da Drugi Reich zadrži svoje trupe na istoku kako bi se mogli boriti protiv boljševika. Ipak, prava namjera njemačkih trupa bila je uspostava njemačke države na Baltiku te aneksija Estonije.
Nijemci su omeli osnivanje latvijske vojske, a 16. travnja 1919. godine Ulmanisova privremena vlada srušena je, a naslijedila ju je pronjemačka marionetska vlada na čijem je čelu bio Andrievs Niedra.[23][24] Ulmanis je pobjegao i skrio se na parobrodu Saratow pod zaštitom Antante. Njemačke trupe protjerale su Sovjete i okupirale Rigu u svibnju, nakon čega su zahtijevale da Estonija prekine "okupaciju Latvije".
Estonski general Laidoner izdao je ultimatum njemačkim trupama da se moraju povući na jug, a kada je s oklopnim vlakovima došao provjeriti situaciju, njemačke su ga trupe napale, mada bez uspjeha.[25] Dan kasnije, Nijemci su osvojili Cēsis. Estonci su pokušali neuspješan kontranapad, međutim ispostavilo se kako su njemačke trupe bile bolje opremljene od sovjetskih. Dana 10. lipnja došlo je do prekida vatre. Antanta, koja je posredovala u prekidu vatre, zahtijevala je da Nijemci ispoštuju estonske zahtjeve, međutim von der Goltz je to odbio i zatražio da se Estonci povuku iz Latvije, prijeteći da će ponovo napasti estonske snage; to se dogodilo 19. lipnja, kada započinje bitka za Cēsis. Nakon četiri dana borbe, estonske su trupe 23. lipnja oslobodile Cēsis; obljetnica te bitke danas se u Estoniji slavi kao Dan pobjede.
Estonci su nastavili prodor prema Rigi, a kada su stigli pred sam grad, Antanta je ispregovarala novi prekid vatre. Antanta je tada prisilila njemačke trupe na raspuštanje te ih stavila pod ponovno uspostavljenu Ulmanisovu vladu; ipak, kako bi izbjegli takav rasplet, Nijemci su se stavili u službu ruskih volonterskih jedinica, koje je službeno unovačila njemačka marionetska vlada u Latviji na čijem je čelu bio Pavel Bermondt-Avalov.[11] Ruski volonteri pokušali su napasti Rigu u listopadu, a Estonija je poslala podršku Latviji u vidu oklopnih vlakova i trupa, istovremeno držeći front protiv Sovjeta sjeverno od jezera Lubāns.[26]
Sovjeti su već od travnja 1919. godine pokušavali ispregovarati mirovni sporazum s Estonijom; mađarski komunisti tada su se ponudili da budu medijatori mirovnog sporazuma, međutim britanski je admiral Walter Cowan zaprijetio Estoncima da će povući britansku podršku ukoliko ne odbiju mađarsku ponudu.[27] U lipnju dolazi do ukidanja Estonske radničke komune, a Rusi su nastavili zagovarati sklapanje mirovnog sporazuma. Sovjeti su 31. kolovoza 1919. godine poslali formalni poziv na pregovore, što su Estonci prihvatili 4. rujna; pregovori su otpočeli 16. rujna 1919. godine. Estonci su tada predložili da se pregovori prekinu dok se Finska, Latvija i Litva ne priključe zajedničkim pregovorima.[28]
Sjeverozapadna armija, zapravo reorganizirani Bijeli pokret pod komandom Nikolaja Judeniča, započela je, u jesen 1919. godine, Operaciju Bijeli mač, veliku vojnu operaciju koja je za cilj imala osvajanje Petrograda; ofenziva je otpočela 28. rujna 1919. godine.[29] Iako je Sjeverozapadna armija imala značajnu podršku,[30][31] Crvena armija uspješno ju je potjerala natrag do državne granice na rijeci Narvi, nakon čega su nastavili napadati utvrđene postaje na samoj granici. Situacija na frontu smirila se u studenom, međutim Sovjeti su u prosincu pokrenuli novi napad kako bi izvršili pritisak na Estoniju vezano uz mirovne pregovore;[32] situacija je postala kritična sredinom prosinca, kada je Crvena armija prešla rijeku Narvu i ušla u Estoniju, međutim Estonci su uspjeli odvratiti napad u kratkom roku. Nakon niza kubitaka, Crvena je armija do kraja prosinca bila potpuno iscrpljena.[6]
Nova vlada premijera Jaana Tõnissona odlučila je ponovno pokrenuti mirovne pregovore 19. studenog, čak i bez sudjelovanja drugih Baltičkih država.[33] Pregovori su otpočeli 5. prosinca, a glavni problem bio je teritorij. Pregovori su se nastavili tokom prosinca, dok su se na rijeci Narvi istovremeno vodile teške borbe između dvaju strana. Mirovni je sporazum konačno sastavljen 31. prosinca 1919. godine, a prekid vatre stupio je na snagu 3. siječnja 1920. godine.[34]
.jpg)
Dana 2. veljače 1920. godine, Republika Estonija i Ruska SFSR potpisale su mirovni sporazum u Tartuu. U trenutku potpisivanja sporazuma, boljševici nisu bili priznati kao legalna vlast u Rusiji od strane Zapada. Mirovni sporazum stipulirao je da se Rusija trajno odriče svih prava i pretenzija nad estonskim teritorijem. Dogovorena granica okvirno je odgovarala obrambenim linijama kakve su bile u trenutku prekida sukoba. Konkretno, Estonija je zadržala stratešku liniju istočno od rijeke Narve te Setume na jugoistoku, područja koja će izgubiti 1945. godine nakon sovjetske aneksije.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Jaan Maide (1933). „IV”. Ülevaade Eesti Vabadussõjast (1918–1920). Tartu: Kaitseliidu kirjastus.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Jaan Maide (1933). „II”. Ülevaade Eesti Vabadussõjast (1918–1920). Tartu: Kaitseliidu kirjastus.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 „Iseseisvuse aeg 1918–40”. Eesti. Üld.. 11. Eesti entsüklopeedia. 2002. str. 296–311.
- ↑ „Vabadussoja Ajaloo Selts”.
- ↑ „Kaitsevägi mälestab Vabadussõjas langenuid - Kaitsevägi”. Arhivirano iz originala na datum 2019-10-14. Pristupljeno 2022-02-09.
- ↑ 6,0 6,1 Kaevats, Ülo: Eesti Entsüklopeedia 10, page 123. Eesti Entsüklopeediakirjastus, 1998, ISBN 5-89900-054-6
- ↑ Kaevats, Ülo: Eesti Entsüklopeedia 5, page 396. Valgus, 1990, ISBN 5-89900-009-0
- ↑ Estonian Declaration of Independence 24 February 1918 Arhivirano 22 May 2009 na Wayback Machine-u at www.president.ee
- ↑ Jaan Maide (1933). „II”. Ülevaade Eesti Vabadussõjast (1918–1920). Tartu: Kaitseliidu kirjastus.
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 98. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ 11,0 11,1 11,2 Estonian War of Independence 1918–1920. Jyri Kork (Ed.). Esto, Baltimore, 1988 (Reprint from Estonian War of Independence 1918-1920. Historical Committee for the War of Independence, Tallinn, 1938)
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 115. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, pages 126-127. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 131. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ O'Connor, Kevin: The history of the Baltic States, page 88. Greenwood Publishing Group, 2003, ISBN 978-0-313-32355-3
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 11. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 141. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 145. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Raun, Toivo U.: Estonia and Estonians, page 108. Hoover Press, 2001, ISBN 9780817928520
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, pages 141. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 147. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Spencer C. Tucker, ur. (2005). „Goltz, Rüdiger von der, Count (1865-1946)”. The Encyclopedia of World War I: A political, social, and military history. Santa Barbara, California: ABC-CLIO. str. 492–493. ISBN 9781851094202.
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, str. 149. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Liulevicius, Vejas G.: War land on the Eastern Front: culture, national identity and German occupation in World War I, page 231. Cambridge University Press, 2000, ISBN 0-521-66157-9
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 150. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 162. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Rushton, James A. (June 2006). „OPERATIONALIZING DISSUASION (Thesis)”. NAVAL POSTGRADUATE SCHOOL, Monterey, California. Arhivirano iz originala na datum 2008-09-16. Pristupljeno 2008-07-24.
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 174. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Операция "Белый меч" /28 сентября – 23 октября 1919 года/ Белая гвардия website
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 180. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ „Krasnaja Gorka Operation 13 October – 9 November 1919 (Baltic Military History Newsletter)”. Baltic Defence College. October 2014. Arhivirano iz originala na datum 28 January 2015. Pristupljeno 24 January 2015.
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, page 200. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Traksmaa, August: Lühike vabadussõja ajalugu, pages 223–224. Olion, 1992, ISBN 5-450-01325-6
- ↑ Georg von Rauch, The Baltic States: The Years of Independence 1917–1940, Hurst & Co, 1974, p70
- Kinvig, Clifford, Churchill's Crusade: The British Invasion of Russia 1918–1920, London 2006, ISBN 1-85285-477-4.
- The Finnish Civil War 1918: History, Memory, Legacy. Leiden: Brill. 2014. ISBN 9789004280717.
- Thomas, Nigel; Boltowsky, Toomas (2019). Armies of the Baltic Independence Wars 1918–20. Oxford: Osprey Publishing. ISBN 9781472830777.
- Estonica: Estonian War of Independence Arhivirano 2017-05-12 na Wayback Machine-u
- „The Baltic States from 1914 to 1923: The First World War and the Wars of Independence”. Arhivirano iz originala na datum 2019-08-08. Pristupljeno 2022-02-09. (1.24 MiB) - in Baltic Defence Review No.8 Volume 2/2002
