Demokratska nacionalna konvencija 1968.
Demokratska nacionalna konvencija 1968. godine je bio veliki skup američke Demokratske stranke održan u Chicagu od 26. do 29. augusta 1968. godine, a na kome se utvrđivala službena platforma, a Hubert Humphrey izabran za predsjedničkog kandidata za predstojeće izbore u novembru iste godine. Najpoznatija je, pak, po tome što je bila zasjenjena nasiljem, kako zbog tragičnih događaja koji su joj prethodili i imali značajan uticaj na njen ishod, tako i po velikim demonstracijama i neredima koji su se paralelno odigravali u gradu.
U vrijeme održavanja konvencije je Demokratska stranka nominalno bila na vrhuncu svoje moći, odnosno osim Bijele kuće je imala uvjerljive većine u oba doma Kongresa, a što je administraciji predsjednika Johnsona omogućilo da provodi dalekosežni program socijalnih i drugih reformi tzv. Velikog društva za koji se pretpostavljao da će na stranu demokrata trajno vezati najveći dio američkog stanovništva. Američko društvo je, međutim, tada već bio duboko podijelio dugotrajni i sve nepopularniji vijetnamski rat, odnosno rasprave o tome treba li ga nastaviti ili povući trupe iz Južnog Vijetnama. Te su se rasprave odrazile i na samu Demokratsku stranku čiji se veliki dio počeo priklanjati pristašama povlačenja, te počeo okupljati oko uglednog senatora Eugenea McCarthyja koji se na predizborima suprotstavio Johnsonu kao protivkandidat za stranačku nominaciju. Johnson je, suočen sa sve većom opozicijom i svjestan da zbog rata gubi popularnosti, u martu 1968. godine objavio odluku kojom se neće natjecati za novi mandat. Umjesto toga je kao kandidata istaknuo potpredsjednika Humphreya. Utrci se ubrzo priključio Robert F. Kennedy, senator i brat ubijenog predsjednika Johna Kennedyja, koji se s obzirom na svoju popularnost među najmlađim biračima iz tzv. babyboomerske generacije nametnuo kao veliki favorit. Kampanju je, međutim, obilježio niz tragičnih i nasilnih događaja - početkom aprila je u atentatu ubijen crnački vođa Martin Luther King, što je dovelo do krvavih nereda po američkim gradovima, a početkom juna je kao žrtva atentata pao i Kennedy, što je razjarilo i radikaliziralo njegove pristaše.
Kao mjesto održavanja konvencije je prethodne godine odabran Chicago, gdje je demokratska konvencija već bila održana dvanaest godina ranije. To je bio rezultat dogovora predsjednika Johnsona sa Richarda J. Daleya, čikaškim gradonačelnikom koji se smatrao jednim od najuticajnijih političara u zemlji, odnosno svojevrsnom sivom eminencijom stranke. Daley, poznat po bliskosti sa klanom Kennedy je odlučio podržati Johnsona, odnosno njegovog kandidata Humphreya; kao službeni razlog za održavanje u Chicagu je naveden centralni položaj koji bi "smanjio troškove prijevoza"; Daley je, pak, Johnsonu rekao da bi održavanje konvencije pomoglo demokratima da na općim izborima pobijede u strateški važnoj državi Illinois gdje se posljednjih nekoliko godina dio demokratskih birača počeo okretati republikancima.
Osim same stranke, za konvenciju se počeo pripremati i američki anti-ratni pokret, koji je uključivao kako Nacionalni mobilizacijski komitet za završetak rata u Vijetnamu tako i radikalno lijevu Omladinsku međunarodnu stranku (YIP) čiji su predstavnici bili poznati kao "yippieji". Njihov je cilj bio izvesti masovne ulične demonstracije pod čijim bi se pritiskom delegati na konvenciji trebali izjasniti za antiratnog kandidata McCarthyja umjesto Humphreya.
Sam ishod konvencije se smatrao neizvjesnim, jer do njenog održavanja niti Humphrey niti McCarthy nisu uspjeli osigurati apsolutnu većinu delegata potrebnu za izbor. Dodatni problem je predstavljalo i to što je 393 delegata, koje je Kennedy uspio osvojiti do trenutka svoje smrti postalo nevezano, odnosno moglo podržati i jednog i drugog kandidata. McCarthyjevi pristaše su, iako su imali uvjerljivo manje glasova od Humphreyjevih, sa druge strane, vjerovali da će ostale delegate pridobiti s time da su iza sebe imali izborni legitimitet. I McCarthy i Kennedy su svoje delegate osvojili voljom birača na neposrednim predizborima, dok je Humphrey svoje osvojio odlukama stranačkih skupština iza zatvorenih vrata.
Daley je, međutim, intenzivnim lobiranjem u sjeni počeo neodlučne i nevezane delegate pridobivati na stranu Humphreya. U međuvremenu su se na ulicama počeli okupljati demonstranti, a protiv kojih je Daley poslao ne samo gradsku policiju nego i jedinice Nacionalne garde. 28. augusta je došlo do najzloglasnijeg incidenta, kada je policija nasrnula na 10.000 demonstranata u Grant Parku i rastjerala ih suzavcem i palicama; pri tome je ozlijeđeno oko 150 policajaca i oko nekoliko stotina civila. Cjeli je događaj zabilježen televizijskim kamerama koje su direktno prenosile konvenciju, a demonstranti su, svjesni toga, policiji skandirali "Cijeli svijet gleda". Do nasilnih incidenata je došlo i na samoj konvenciji, a što se najčešće pripisivalo zaštitarima i Daleyevim pristašama koje su nastojali svim sredstvima eliminirati eventualne provokatore; pri tome je bio pretučen i poznati CBS-ov reporter Dan Rather.
Dok su demonstranti i McCarthyjevi pristaše vjerovali da će prizori nasilja javnost staviti na njihovu stranu, sam Daley je tvrdio da se dogodilo suprotno, odnosno tvrdio da je primio 135.000 pisama koji su podržavali, a samo 5000 koji su osuđivali njegovo djelovanje na konvenciji i oko nje. U svakom slučaju, delegati na konvenciji su predloženu mirovnu politiku u stranačkoj platformi odbacili sa oko 1500 naprama 1000 glasova. Potom je Humphrey glatko izabran za predsjedničkog, a senator Edmund Muskie za potpredsjedničkog kandidata.
Iako je stranački establišment odnio pobjedu, na javnost je duboka podjela Demokratske stranke i njen odraz kroz nasilne incidente ostavio snažan dojam. Veliki dio američkih historičara vjeruje da se dio, pogotovo starijih i konzervativnijih birača tada okrenuo republikancima koji su nekoliko tjedana prije održali vlastitu konvenciju bez ikakvih većih incidenata, i čiji je kandidat Richard M. Nixon kao temelj stranačke platforme naveo zavođenje "reda i zakona", odnosno zaustavljanje incidenata kakvi su obilježili demokratsku konvenciju. Nixon je u svakom slučaju u novembru iste godine, iako relativno tijesno, odnio pobjedu na Humphreyem.
Nasilje oko same konvencije je imalo svoj epilog u obliku suđenja organizatorima demonstrancija, koje su vlasti optužile za poticanje nereda. Ta je grupa, koju su činili "yippieji" i drugi radikalni ljevičari postala poznata kao Čikaška sedmorka, te tokom sljedećih nekoliko godina postala svojevrsnim simbolom političkog radikalizma u SAD i otpora vijetnamskom ratu kao i društvenom poretku.
Sami demokrati su, u nastojanju da izbjegnu sličan fijasko, organizirali poseban odbor sa ciljem da reformiraju izbor delegata, odnosno da na njega što veći uticaj birači umjesto stranačkog establišmenta. Ti su napori četiri godine kasnije doveli do konvencije kojom je dominirala dotle minorizirana ljevica, ali čiji će kandidat George McGovern svejedno izgubiti izbore.
Demokratska nacionalna konvencija, odnosno protesti vezani uz nju, su predmet igrano-dokumentarnog filma Medium Cool koga je 1969. godine režirao Haskell Wexler, poznat kao jedan od najuglednijih hollywoodskih direktora fotografije.
- "1968 Democratic Convention" from C-SPAN.org. National Cable Satellite Corporation, 2014.
