Bitka kod Megida (609. pne.)
| Bitka kod Megida | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
| Egipat | Kraljevstvo Juda | ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Neho II | Josija† | ||||||
| Snage | |||||||
| nepoznata | nepoznata | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| nepoznati | visoki | ||||||
U bici kod Megida 609. pne. je egipatski faraon Neho II teško porazio i ubio judejskog kralja Jošije. Bitka je ostavila snažan dojam na suvremenike, te se spominje u Bibliji i Herodotovoj Historiji.
Godine 612. pne. je babilonski kralj Nabopolasar zajedno sa svojim medijskim saveznicima napao i uništio Ninivu, prijestolnicu Asirskog Carstva. Ostaci asirske vojske su se povukli u Harran, grad u Siriji gdje se princ Ašur-ubalit proglasio kraljem.
Posljednje asirsko uporište se nekoliko godina održalo zahvaljujući podršci egipatskog faraona Psametiha I. Iako su nekoliko decenija ranije Egipat i Asirija bili neprijatelji, Psametih je smatrao da se Asirci moraju podržati odnosno spriječiti da vakuum koji je nastao nestankom njihovog carstva iskoriste Babilonci.
Kada su babilonske snage 610. pne. opsjele Harran, novi egipatski kralj Neho II je prikupio ogromnu vojsku s ciljem da razbije to opsadu. Dio vojske se kretao morem, a dio je morao prijeći kopnom kroz područje Kraljevstva Juda.
Kralj Josija se, s druge strane, odlučio suprotstaviti Egipćanima. Najvjerojatniji motiv je bila procjena da bi njegovo kraljevstvo nakon propasti omrznutih i okrutnih Asiraca moglo uživati slobodu, odnosno tradicionalno savezništvo s Babilonijom.
Sam tok bitke je bio prilično nejasan. Historijski izvori, uključujući Bibliju, sugeriraju da Neho II ili nije htio voditi borbu ili je smatrao kako će sama demonstracija veličine egipatske vojske biti dovoljna da se Josija povuče bez otpora. Prije bitke je došlo do pregovora, ali je tokom njih došlo do izdaje, odnosno iznenadnog izbijanja neprijateljstava.
Većina historičara smatra da je Josija, znajući da mu je vojska brojčano slabija, pokušao iznenadnim napadom obezglaviti egipatsku vojsku. Međutim, taj plan se izjalovio i Josijina vojska je uništena. Sam Josije je, prema biblijskim izvorima, pogođen strijelom te nedugo potom umro u Jeruzalemu. Nehova vojska je nakon toga nastavila napredovanje na sjever.
Nehove snage su uspjele prodrijeti u Siriju, osvojiti Kadeš, prijeći Oront, a konačno i Eufrat, te je Neho II postao prvi egipatski faraon kome je to uspjelo nakon slavnog Thutmosea III. Međutim, egipatska vojska je došla prekasno da bi uspjela spasiti svoje saveznike u Harranu i kralja Ašur-ubalita. Neho se morao zadovoljiti time da ostatke asirske vojske skloni u Karkemiš koji je postao glavno egipatsko uporište u Siriji.
Neho se pri povratku zaustavio kod Jeruzalema i zarobio Josijinog sina Jehoahaza, nametnuo plaćanje danka od 100 talanata srebra i jednog talanat zlata, a za novog kralja postavio Josijinog brata Eliakima, koji je dobio ime Joakim. Smrt Josije, koga židovska tradicija smatra dobrim i pobožnim kraljem, ostavila je snažan dojam na judaizam i stvorila začetke mesijanističkih ideja.