Prijeđi na sadržaj

Bazilid

Izvor: Wikipedija

Bazilid ili Vasilid (grčki: Βασιλείδης Basileides) je bio ranohrišćanski gnostički učitelj sirijskog porekla, koji je delovao u Aleksandriji početkom 2. veka.

Basilid je prvo veliko ime egipatskog gnosticizma koji ima sjedište u Aleksandriji. On je literarno nastupao kao egzegeta i kao pjesnik. Napisao je 24 knjige tumačenja evanđelja. U svom učenju pravi razliku između istinskog Boga, i jevrejskog boga tvorca, koji pripada najnižem rangu duhovnih bića.

Osnovao je gnostičku zajednicu koju nazivaju basilidovcima (Vasilidejcima), a koja je sigurno postojala u Donjem Egiptu još u IV stoljeću.[1]

Život

[uredi | uredi kod]

Bazilid je, čini se, bio filozofski naobražen. Basilid je u Antiohiji bio učenik Menandrov, koji je iz Samarije došao u Antiohiju oko g. 70-100. Menandar je učio da njegovi sljedbenici neće umrijeti, i predstavljao se kao spasitelj, poslan od nevidljivih eona da spasi ljude. On je također bio učitelj Saturnina.[1]

Basilid potom odlazi u Aleksandriju, gdje propoveda pod carevima Hadrijanom i Antoninom Pijom (120-145), i zajedno sa sinom Izidorom, razvija gnostičko gibanje.[1]

Spisi

[uredi | uredi kod]

Basilid je napisao svoje Evanđelje, koje se u literaturi obično naziva »Evanđelje po Basilidu« (lat. Evangelium secundum Basilidem), iako se ne zna koji je naslov on sam da svome spisu. Također nije jasno, je li to bio neki pokušaj svojevrsne evanđeoske harmonije (Zahn), prerada Lukina Evanđelja (Windisch), ili neki sasvim novi spis. Takođe je napisao komentar tome Evanđelju, u 24 knjige, koji Klement Aleksandrijski naziva Exegetika.[2] Iz Origena i iz Muratorijeva fragmenta saznajemo da je napisao Ode i Psalme. Od Basilidovih djela su sačuvali samo fragmenti kod drugih pisaca.[3]

Učenje

[uredi | uredi kod]

Basilid se u svome učenju pozivao na tajna učenja koja je dobio od Glaukiasa, navodnog učenika apostola Petra i Matije. Učenje Vasilidisa nije moguće precizno proučiti, jer je sačuvano samo u delima njegovih protivnika, kao što su Irinej, Kliment iz Aleksandrije i Hipolit, koji se i sami ne slažu oko njegovog učenja. Tako je, po Ireneju, Basilid više dualist[4], a po Philosophumena neke vrste panteist.[5]

Po Ireneju, Basilid je učio da istinski Bog može biti opisan samo kroz negaciju i da je odvojen od sveta mnoštvom duhovnih nivoa (nebesa) nastanjenim duhovnim bićima. Prvorođenac Oca je nous (um) koji je bez početka. Iz nousa je proizišao logos (govor), iz njega phronesis (razboritost), iz nje sophia (mudrost) i dynamis (sposobnost). Daljnje emanacije su potestates, principatus i anđeli (arhonti). Ti su prvi anđeli stvorili prvo nebo. Dalje su emanirani novi redovi anđela, stvarajući svaki novo niže nebo, sve do 365 nebesa. U skladu s brojem nebesa je broj dana u godini. Arhonti najnižeg neba, koje mi vidimo, stvorili su svijet, i razdijelili među sobom zemlju i narode. Vođa svih arhonata je židovski Bog. On je odlučio sve narode podvrgnuti svome narodu. Kad je istinski Otac vidio da će se svijet uništiti uslijed mržnje koja je nastala od židovskog Boga, odlučio je da se umeša.[1]

Da bi oslobodio ljudska bića, istinski Otac je poslao svoga prvorođenca, Nous, u vidu Hrista na svijet. Da bi se spasao od ograničenja materijalnog sveta i uzdigao do vrhovnog Boga, čovek mora da sledi Isusa Hrista. Isus nije umro na križu, već se vratio k Ocu koji ga je poslao. Oni koji to »znadu« oslobođeni su od arhonata ovoga svijeta. Onih koji se spasavaju ima malo, jedan na tisuću ljudi. Potrebno je pročišćenje vrlinom, jer su mane osobni demoni koji stanuju u čovjekovoj duši.

Irenej takođe pripisuje Bazilidu tumačenje da na križu nije umro Isus, nego Šimun iz Cirene. Takvo učenje, da je Simon Cirenac razapet umjesto Isusa, koji se tomu smije, se može naći u Drugoj raspravi velikog Seta.[6] Također mu se pripisuje uverenje da jesti meso od poganskih žrtava ne znači ništa.

Basilid je sebe smatrao posrednikom između židovstva i kršćanstva. Daniélou zapaža u tom učenju niz elemenata koji su preuzeti iz židovske apokaliptike. Tako se i kod Basilida nastavlja pobuna protiv židovskog Boga, kao izraz razočaranja poslije g. 70., kad su se pojedini judejski krugovi osjećali prevarenima u svojim eshatološkim očekivanjima; i dakako, pobune protiv svijeta koji je Tvorac stvorio.[7]

Najznačajniji njegov učenik je bio sin mu Izidor, koji se također istakao po književnoj djelatnosti.

Povezano

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  2. Klement Aleksandrijski, Strom. 4, 12, 81ss
  3. W. VOELKER, Quellen zur Gesch. der Gnosis, Tuebingen 1932, str. 38—57.
  4. Irenej, Adv. haer. 1, 24, 3—7
  5. Philosophumena, 7, 2, 20—27
  6. Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u (Druga rasprava velikog Seta, uvod: Joseph A. Gibbons)
  7. Jean Daniélou, Nuova storia delta Chiesa, I, str. 104—105.

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Ulhorn, Das basilidianische S stem, 1855.
  • A. Hendrix, De Alexandrijnische Haeresiarch Basilides, 1926.