Willibrord
Willibrord (latinski: Villibrordus; oko 658. - 7. studenoga 739.) bio je anglosaksonski redovnik, biskup i misionar. Postao je prvi biskup Utrechta u današnjoj Nizozemskoj, umirući u Echternachu u Luksemburgu, i poznat je kao "Apostol Frizijaca".
Njegovog oca, po imenu Wilgils ili Hilgis, [1]Alkuin je nazvao Saksoncem iz Northumbrije.
Tek obraćen na kršćanstvo, Wilgils je povjerio svog sina kao oblata opatiji Ripon [1] i povukao se iz svijeta, izgradivši mali oratorij, blizu ušća Humbera, posvećen svetom Andriji. Kralj i plemići okruga darivali su ga imanjima sve dok napokon nije mogao sagraditi crkvu, kojom je kasnije upravljao Alkuin.
Willibrord je odrastao pod utjecajem Wilfrida, biskupa od Yorka. Kasnije se pridružio benediktincima. Godine između 20. i 32. godine proveo je u opatiji Rath Melsigi [2] u grofoviji Carlow, koja je bila središte europskog učenja u 7. stoljeću.
Tijekom tog vremena studirao je kod Ecgberhta od Ripona, koji je poslao njega i jedanaest drugova pokrštavati poganske Frizijce na obali Sjevernog mora na zahtjev Pepina od Herstala, austrazijskog majordoma, koji je imao nominalnu vlast nad tom regijom. Willibrord je dva puta putovao u Rim. Oba ova putovanja u Rim imaju povijesni značaj.
Prema Bedi, Willibrord nije bio jedini Anglosaksonac koji je putovao u Rim. Važan je način na koji je opisao posjet i njegovu svrhu; za razliku od svih drugih, Willibrord nije bio na uobičajenom hodočašću grobovima apostola Petra i Pavla i mučenika. Umjesto toga, "on je požurio u Rim, gdje je papa Sergije tada predsjedao apostolskom stolicom, kako bi mogao poduzeti željeno djelo propovijedanja Evanđelja poganima, s njegovom dozvolom i blagoslovom". [3]Kao takav, nije došao papi kao hodočasnik, već upravo kao misionar. Drugi put kada je otišao u Rim, 21. studenog 695., u crkvi Santa Cecilia u Trastevere, papa Sergije I. dao mu je palij i posvetio ga za frizijskog biskupa.[1] Vratio se u Friziju kako bi propovijedao i osnivao crkve, među njima i samostan u Utrechtu, gdje je sagradio svoju katedralu. Willibrord se smatra prvim biskupom Utrechta.
Godine 698. osnovao je opatiju Echternach na mjestu rimske vile u Echternachu, koju mu je darovala Pepinova punica, Irmina od Oerena, žena senešala i palatinskog grofa Hugoberta. Nakon Hugobertove smrti, Irmina je osnovala benediktinski samostan kod Horrena u Trieru. Kad je kuga zaprijetila njezinoj zajednici, dobila je pomoć Willibrorda; a kad je kuga prošla pored samostana, dala je Willibrordu zemlju za njegovu opatiju u Echternachu. [4]
Pepin od Heristala umro je 714. Godine 716. poganski Radbod, kralj Frizijanaca, ponovno je preuzeo Friziju, paleći crkve i ubijajući mnoge misionare. Willibrord i njegovi redovnici bili su prisiljeni pobjeći. Nakon smrti Radboda 719. godine, Willibrord se vratio da nastavi svoj rad, pod zaštitom Karla Martela. Popravio je ondje učinjenu štetu, uz vještu pomoć Bonifacija.[1]
„Život“ je napisao Alkuin i posvetio ga je opatu Echternacha. Alkuin je vjerojatno koristio stariju knjigu koju je napisao britanski redovnik, a koja je sada izgubljena.[5] Bede također spominje Willibrorda.
.JPG)
Ne može se pronaći ništa što je napisao sam Willibrord osim rubne bilješke u kalendaru Echternacha koja daje neke kronološke podatke.[6] Echternachovo Evanđelje, kopija Evanđelja (Bibliothèque nationale, Pariz, 9389) pod imenom Willibrord je irski kodeks koji je bez sumnje donio Willibrord iz Irske.
Godine 752./753. (Sveti) Bonifacije je napisao pismo papi Stjepanu II., u kojem kaže da je Willibrord uništio frizijska poganska svetišta i hramove.[7]
U Alkuinovom Vilibrordovom životu postoje dva teksta o Wilibrordu i poganskim bogomoljama. U jednom je sa svojim drugovima stigao u Walcheren u Nizozemskoj, gdje je razbio skulpturu drevne religije.[8] U drugom odlomku teksta Willibord je stigao na otok koji se zove Fositesland (vjerojatno Heligoland) gdje se obožavao poganski bog po imenu Fosite. Ovdje je ovom bogu oduzeo njegovu svetost koristeći Božji sveti bunar za krštenja i svetu stoku za hranu.[9]
- ↑ a b c d Mershman, Francis. "St. Willibrord." The Catholic Encyclopedia. Vol. 15. New York: Robert Appleton Company, 1912. 5 Mar. 2014
- ↑ , Rath Melsigi, traditionally identified kao Mellifont u grofoviji Louth, Irska, iako nije sigurno. (Prof. Dáibhí Ó Cróinín, Department of History, NUI Galway, ‘Rath Melsigi, Willibrord and the Earliest Echternach Manuscripts’, Peritia, Vol. 3 (1984) pp. 17-49).
- ↑ https://sourcebooks.fordham.edu/
- ↑ https://web.cathol.lu/2/mouvements/oeuvre-saint-willibrord/willibrordus-bauverein/rubrique4/Saint-Willibrord/The-life-of-Saint-Willibrord
- ↑ Medieval Sourcebook: Alucin (735-804): The Life of Willibrord, str.796 http://www.fordham.edu/halsall/basis/Alcuin-willbrord.asp
- ↑ Croinin 1984.
- ↑ https://books.google.de/books?id=6qI0D0y338YC&q=752+willibrord+bonifatius&redir_esc=y#v=snippet&q=752%20willibrord%20bonifatius&f=false
- ↑ Alcuin, Vita Sancti Willibrordi, circa 795, poglavlje 14
- ↑ Alcuin, poglavlje 10