Stambena naselja berlinske moderne se sastoje od šest subvencioniranih stanbenih kompleksa (Siedlungen) koji svjedoče o inovativnoj stambenoj politici za vrijeme Weimarske Republike (1910. – 1933.) kada je grad Berlin postao napredno socijalno, političko i kulturno središte Europe. Oni imaju odlike novih reformi koje su pridonijele poboljšanju stambenih i životnih uvjeta za ljude s niskim prihodima novim pristupom u urbanizmu, arhitekturi i vrtnom dizajnu. Kompleksi su također izuzetni primjeri novih urbanih i arhitektonskih oblika, svježih dizajnerskih rješenja, ali i tehničke i estetske inovacije.
Vodeći arhitekti tih projekata, kao što su Bruno Taut, Martin Wagner i Walter Gropius, bili su vodeći arhitekti koji su imali značajan utjecaj na razvoj stambene gradnje širom svijeta.
Ti stambeni kompleksi su:
Bruno Taut, Gartenstadt Falkenberg, Bohnsdorf, 1913.-16.
Bruno Taut, Siedlung Schillerpark, Wedding, 1924.-30.
Proizvodnja i glazba orgulja (2017.) • Sokolarstvo8) (2016.) • Ideja i praksa organizacije zajedničkih interesa u zadrugama (2016.)
1) Izbrisano s popisa 2009.
2) Zajednička svjetska baština Poljske i Njemačke3) Zajednička svjetska baština Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke4) Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja
5) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [1]6) Zajednička svjetska baština Nizozemske, Njemačke i Danske7) Nematerijalna svjetska baština više zemalja [2]8) Nematerijalna svjetska baština više zemalja [3]9) Zajednička svjetska baština Nizozemske i Njemačke10) Zajednička svjetska baština Austrije, Njemačke i Slovačke