Prijeđi na sadržaj

Slobodarska stranka Austrije

Izvor: Wikipedija
Slobodarska stranka Austrije
Logotip stranke
Logotip stranke
Predsjedatelj Herbert Kickl
Glavni tajnici Christian Hafenecker
Harald Vilimsky
Osnivač Anton Reinthaller
Osnovana 7. travnja 1956.
Prethodnica Federacija neovisnih
Sjedište Beč, Austrija
Država djelovanja Austrija
Podmladak Krug slobodarske mladeži
Studentsko krilo Krug slobodarskih studenata
Broj članova (2017.) 60.000
Ideologija Austrijski nacionalizam[1]

Nacionalni konzervativizam[2]
Socijalni konzervativizam[3]
Desni populizam[4][5][6]
Euroskepticizam[7]
Protivljenje imigraciji[8]
Kritika islama[9]
Socijalni šovinizam[10]

Politički položaj desnica[11] – krajnja desnica[12][a]
Skupina u Europskom parlamentu Identitet i demokracija
Nacionalno vijeće
30 / 183
Savezno vijeće
16 / 61
Guverneri
0 / 9
Europski parlament
3 / 19
Službene boje      plava
Stranačka zastava
Stranačka zastava
Stranačka zastava
Službena stranica

Slobodarska stranka Austrije[b] (njem. Freiheitliche Partei Österreichs, skr. FPÖ) krajnje je desničarska,[17][18][19][20][21][22] populistička i nacionalno-konzervativna[23] politička stranka u Austriji. Vodio ju je Norbert Hofer od rujna 2019. do 1. lipnja 2021. godine.[24] Treća je po veličini stranka od ukupno pet stranaka u Nacionalnom vijeću (s 30 od 183 mjesta), a osvojila je 16,2 % glasova na parlamentarnim izborima 2019. godine. Zastupljena je u svih devet državnih zakonodavnih tijela i članica je dvaju državnih kabineta (oba djeluju po sustavu Proporz). Na europskoj razini FPÖ je jedan od osnivača Stranke za identitet i demokraciju, a njezina tri zastupnika u Europskom parlamentu sudjeluju u skupini Identitet i demokracija (ID).

Stranka je osnovana 1956. kao nasljednica kratkotrajne Federacije neovisnih (VdU), predstavljajući pangermaniste i nacionalne liberale suprotstavljene socijalizmu, koji je predstavljala Socijaldemokratska stranka Austrije (SPÖ), i katoličkom klerikalizmu, koji je zastupala Austrijska narodna stranka (ÖVP). Njezin prvi vođa Anton Reinthaller bio je bivši nacistički dužnosnik i časnik SS-a, no usprkos tomu stranka nije zagovarala politiku krajnje desnice; predstavljala se kao stranka koja se nalazi u političkom centru.[25] Slobodarska stranka tad je bila treća najveća stranka u Austriji i imala je skromnu podršku. Pod vodstvom Norberta Stegera početkom osamdesetih godina 20. stoljeća nastojala je prilagoditi svoj program na temelju njemačke Slobodne demokratske stranke.[26][27][28] Pružila je potporu prvoj vladi socijaldemokratskog kancelara Brune Kreiskyja nakon izbora 1970., ali i vladi Freda Sinowatza od 1983. do 1986. godine.

Godine 1986. Jörg Haider postao je čelnik stranke, nakon čega je počeo ideološki zaokret prema desnom populizmu. To je dovelo do sve snažnije potpore na izborima, ali i do prekida odnosa sa SPÖ-om i rascjepa u obliku Liberalnog foruma 1993. godine. Na izborima 1999. FPÖ je osvojio 26,9 % glasova i tako postao druga najpopularnija stranka (imao je otprilike 500 glasova više od Narodne stranke). Te dvije stranke naposljetku su sklopile koalicijski sporazum u kojem je ÖVP zadržao kancelarev ured. FPÖ je ubrzo izgubio većinu podrške; pao je na 10 % na izborima 2002., ali je vlada potom obnovljena. Zbog unutarnjih napetosti Haider i većina stranačkog vodstva napustili su stranku 2005. i osnovali Savez za budućnost Austrije (BZÖ), koji je zamijenio FPÖ na mjestu vladajućeg partnera.

Heinz-Christian Strache u to je vrijeme postao vođa, a stranka je postupno ponovno stjecala popularnost; vrhunac od 26 % dosegnula je na izborima 2017. godine. Slobodarska stranka ponovno je postala mlađi partner u vladi s ÖVP-om. U svibnju 2019. afera Ibiza dovela je do raspada vlade i Stracheove ostavke na mjestu potkancelara i čelnika stranke.[29] Rezultirajući prijevremeni izbori doveli su do pada FPÖ-a na 16,2 % i povratka iz vlade u oporbu.[30][31]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Od 1956. do. 1986. godine: centar[13][14] – desni centar[15]
  2. ↑ Katkad nazivana Liberalnom strankom.[16]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Kellas, J. 2004. Nationalist Politics in Europe. Springer. str. 154
  2. ↑ Gerard Braunthal. 2009. Right-Wing Extremism in Contemporary Germany. Palgrave Macmillan UK. str. 158. ISBN 978-0-230-25116-8
  3. ↑ Austrian coalition parties punished in provincial election. Euractiv. 22. rujna 2014.
  4. ↑ Martin Dolezal; Swen Hutter; Bruno Wüest. 2012. Exploring the new cleavage in across arenas and public debates: designs and methods. Edgar Grande; Martin Dolezal; Marc Helbling; i dr. (ur.). Political Conflict in Western Europe. Cambridge University Press. str. 52. ISBN 978-1-107-02438-0. Pristupljeno 19. srpnja 2013.
  5. ↑ Hans-Jürgen Bieling. 2015. Uneven development and 'European crisis constitutionalism', or the reasons for and conditions of a 'passive revolution in trouble'. Johannes Jäger; Elisabeth Springler (ur.). Asymmetric Crisis in Europe and Possible Futures: Critical Political Economy and Post-Keynesian Perspectives. Routledge. str. 110. ISBN 978-1-317-65298-4
  6. ↑ Zaslove, Andrej. Srpanj 2008. Exclusion, community, and a populist political economy: the radical right as an anti-globalization movement. Comparative European Politics. 6 (2): 169–189. doi:10.1057/palgrave.cep.6110126. S2CID 144465005
  7. ↑ Austria's Freedom Party sees vote rise. BBC News. 25. svibnja 2014. Pristupljeno 6. prosinca 2021.
  8. ↑ Austria's Freedom Party sees vote rise. BBC News. 26. svibnja 2014. Pristupljeno 22. travnja 2016.
  9. ↑ Lawson, Hugh. 17. siječnja 2017. Austria's far-right Freedom Party calls for ban on 'fascistic Islam. Reuters. Pristupljeno 31. srpnja 2020.
  10. ↑ Ennser-Jedenastik, Laurenz. 2016. A Welfare State for Whom? A Group-based Account of the Austrian Freedom Party's Social Policy Profile. Laurenz Ennser-Jedenastik. 22. str. 409–427. doi:10.1111/spsr.12218
  11. ↑
  12. ↑
    •  • Hainsworth, Paul. 2008. The Extreme Right in Western Europe. Routledge. str. 38–39
    •  • Art, David. 2011. Inside the Radical Right: The Development of Anti-Immigrant Parties in Western Europe. Cambridge University Press. str. 106–107
    •  • Wodak, Ruth; De Cillia, Rudolf; Reisigl, Martin. 2009. The Discursive Construction of National Identity. 2nd izdanje. Edinburgh University Press. str. 195
    •  • Hale Williams, Michelle. 2012. Downside after the summit: factors in extreme-right party decline in France and Austria. Mapping the Extreme Right in Contemporary Europe: From Local to Transnational. Routledge. str. 260
    •  • Cauquelin, Blaise. 30. studenoga 2016. l'extrême droite près du pouvoir en Autriche. Le Monde (francuski). Pristupljeno 4. travnja 2019.
  13. ↑ Meret 2010, str. 186.
  14. ↑ Campbell 1995, str. 184.
  15. ↑ Ó Maoláin, Ciarán. 1988. Political Parties of the World. Longman. str. 31
  16. ↑ Freedom Party of Austria. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 9. srpnja 2011.
  17. ↑ Austrija: Krajnja desnica pobjednica izbora, ali bez koalicijskog partnera. Hrvatska radiotelevizija. 29. rujna 2024. Pristupljeno 20. studenoga 2024.
  18. ↑ Snježana Herek. 30. rujna 2024. Tko je Herbert Kickl? Uzor mu je Orban, ne želi 'egzotične migrante', a Kurzu jednu stvar nikad nije oprostio. Večernji list. Pristupljeno 20. studenoga 2024.
  19. ↑ Zoran Vitas. 2. listopada 2024. FPÖ je nastao kao liberalni protivnik socijalizma i katoličkog klerikalizma. Večernji list. Pristupljeno 20. studenoga 2024.
  20. ↑ Robert Bajruši. 2. listopada 2024. Tko je čovjek koji je trijumfirao na izborima: 'Tvrđava Austrija, domovina umjesto islama, hrabrost za bečku krv!'. Jutarnji list. Pristupljeno 20. studenoga 2024.
  21. ↑ Davor Krile. 3. listopada 2024. Putinovi ‘trojanski konji‘ nižu trijumfe diljem EU-a. Izborna pobjeda austrijskih nazi-nostalgičara zadnja je u nizu. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 20. studenoga 2024.
  22. ↑ Ilija Matanović/JL. 29. rujna 2024. Austrija skreće udesno: populist koji je sa zadovoljstvom prisvojio Hitlerov nadimak blizu je dolaska na vlast. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 20. studenoga 2024.
  23. ↑ Nordsieck, Wolfram. 2017. Austria. Parties and Elections in Europe
  24. ↑ Staff (1. lipnja 2021.) "Austrian far-right leader Norbert Hofer resigns as FPÖ chief" Deutsche Welle
  25. ↑ Höbelt, Lothar. 2003. Defiant populist: Jörg Haider and the politics of Austria. Purdue University Press. str. 10–13. ISBN 978-1-55753-230-5
  26. ↑ Meret 2010.
  27. ↑ Campbell 1995.
  28. ↑ Bischof, Günter; Plasser, Fritz. 2008. The changing Austrian voter. Transaction Publishers. str. 105–106. ISBN 978-1-4128-0751-7
  29. ↑ Strache tritt als Vizekanzler und FPÖ-Chef zurück: FPÖ-Chef Heinz-Christian Strache zieht Konsequenzen aus der Ibiza-Affäre.
  30. ↑ Austria conservatives win most votes in snap election while far right suffer losses. www.thelocal.at (engleski). 29. rujna 2019. Pristupljeno 3. listopada 2019.
  31. ↑ Sarah Dean and Ivana Kottasová. 29. rujna 2019. One of the world's youngest leaders returns in Austria after scandal brought his government down. CNN. Pristupljeno 4. listopada 2019.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Slobodarska stranka Austrije
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Slobodarska_stranka_Austrije&oldid=7066930"