Prijeđi na sadržaj

Slobodan Praljak

Izvor: Wikipedija
Slobodan Praljak
Slobodan Praljak 2013.
Slobodan Praljak 2013.
Slobodan Praljak 2013.
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 2. siječnja 1945.
Mjesto rođenja Čapljina, BiH
Datum smrti 29. studenoga 2017.
Mjesto smrti Haag, Nizozemska
Nacionalnost Hrvat
Nadimak Brada
Supruga Kaćuša (Kaća) Praljak[1]
Knjige 34 publikacije
Opis vojnoga službovanja
Čin general pukovnik
Ratovi Domovinski rat
Rat u BiH
Vojska Hrvatska vojska
Hrvatsko vijeće obrane
Rod vojske Kopnena vojska
Odlikovanja Red bana Jelačića[2]

Slobodan Praljak (Čapljina, 2. siječnja 1945. – Haag, 29. studenoga 2017.), bio je hrvatski filozof, sociolog, filmski redatelj i vojni zapovjednik, general-pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane.

Bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane i načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine. Pravomoćno je osuđen na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.[3]

Slobodan Praljak je izricanje drugostupanjske presude prekinuo ispijanjem bočice otrova u raspravnoj dvorani Haaškog suda za ratne zločine, uz uzvik da nije kriv.[4][5]

Životopis

Rani život i školovanje

Sin Mirka Praljka, operativca OZNE odnosno UDBE, koji se istaknuo u lovu na škripare i hvatanju svih nepodobnih koji su bili u NDH, bilo kao vojnici. Time je kao dijete suočio se s ogromnom mržnjom mnogih preživjelih koji su imali svoju rodbinu, sinove, braću kao vojnike ili u kojoj drugoj strukturi NDH, koji su ubijeni u tim progonima,[6] a osim njih tu su bila ubojstva civila, žena i djece.[7]

Slobodan Praljak završio je tri fakulteta. Godine 1970. diplomirao je kao inženjer elektrotehnike na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, s prosjekom ocjena 4,5. Napisao je svoju tezu o korekciji kromatske slike električnog signala za televizijski rad. Godine 1971. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, filozofiju i sociologiju. Godine 1972. diplomirao je na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Predavao je filozofiju i sociologiju.[8]

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća bio je kazališni redatelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru. Krajem 1980-ih bavio se i filmskom režijom, ponajviše dokumentarnih filmova.[9]

Filmografija

Slobodan Praljak režirao je filmove:

  • Jegulje putuju u Sargaško more (1979.) – TV film
  • Smrt psa (1980.) – dokumentarni film
  • Povratak Katarine Kožul (1989.) – drama (za ovaj film Praljak je zajedno s Abdulahom Sidranom napisao također i scenarij)
  • Sandžak (1990.) – dokumentarni film
  • Duhan (1990.) – dokumentarni film

Režirao je i televizijsku seriju Blesan i tulipan (1976.), te TV dramu Novela od Stanca (1980.).

Domovinski rat

Tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je istaknut, ali i kontroverzan vojni zapovjednik. Na početku Domovinskog rata, 1991. godine, pristupio je dragovoljno oružanim snagama Republike Hrvatske. U rujnu 1991. godine kao dragovoljac otišao je u Sunju gdje je imenovan za zapovjednika obrane mjesta. Poslije odlazi u BiH, te je prilikom oslobođenja doline Neretve i Mostara bio jedan od ključnih zapovjednika oslobađanja u operaciji Lipanjske zore i kasnije promaknut je u čin general-bojnika.

Tijekom 1992. i 1993. godine, radio je kao jedan od 14 članova vijeća nacionalne obrane Republike Hrvatske i član Hrvatskog državnog povjerenstva za odnose s UNPROFOR-om. Bio je visoki predstavnik ministarstva obrane Republike Hrvatske, a 13. svibnja 1993. godine imenovan je za predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane.[10]

Od 24. srpnja do 8. rujna 1993. godine, general Slobodan Praljak je bio načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. Uz sve njegove dobre odluke, koje su pridonijele utvrđivanju crta obrane HVO-a prema Armiji BiH, osobito se ističe autoritativno propuštanje humanitarnog konvoja UNHCR-a za Mostar, koji je bio zaustavljen u Čitluku. U studenom 1993. godine, Praljak je došao u sukob sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne HVO-a Mladenom Naletilićem "Tutom", što je rezultiralo Praljkovom smjenom s položaja načelnika Glavnog stožera HVO-a.[11]

Dana 9. studenoga 1993. godine, srušen je Stari most u Mostaru, a većina svjetskih medija je za taj čin optužila Hrvatsko vijeće obrane na čelu sa Slobodanom Praljkom, kao načelnikom, iako je on razriješen dužnosti dan prije. Praljak je tvrdio kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenoga na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Slobodan Praljak

Optužnica

Slobodan Praljak se nalazio među šest hrvatskih političara i časnika iz Bosne i Hercegovine (hercegbosanska šestorka), koji su se dragovoljno odazvali pozivu na suđenje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije zbog opužbe za ratne zločine u ratu u Bosni i Hercegovini. Zajedno s Jadrankom Prlićem, Milivojom Petkovićem, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem, optužen je od tužiteljstva Haškog suda po točkama optužnice koje uključuju zločine protiv čovječnosti po Ženevskoj konvenciji kršenja prava ratovanja.[10]

Optužnica ih je teretila za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu koji je navodno počeo 18. studenoga 1991. godine osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i trajao do ožujka 1994. godine kada je Washingtonskim sporazumom prekinut Bošnjačko-hrvatski sukob i potpisano osnivanje Federacije Bosne i Hercegovine. U svom prvom iskazu pred Haškim sudom, 6. travnja 2004. godine, izjasnio se da po svim točkama optužnice nije kriv.[10]

Suđenje u Haagu

Hrvatski general Slobodan Praljak odlučio je preuzeti bitku za obranu pravde u Haagu. Od početka prepoznaje četrnaest glavnih ciljeva ove bitke: razvoj hrvatske državotvorne svijesti, odgovornost i djelotvornosti, jačanje dostojanstva hrvatskog naroda, provjera funkcioniranja hrvatske države, razotkrivanje funkcioniranja i dosega pravde na sudu u Haagu, informiranja odgovornih hrvatskih institucija i pojedinaca o obrani Bosne i Hercegovine, informiranje hrvatske i svjetske javnosti, prijenos odgovornosti mladima i budućnosti te vlastita obrana kao optuženog. Praljak je uz pomoć svojih suradnika iz ureda obrane počeo prikupljati informacije vezane uz odnos između Hrvatske i BiH tijekom ratnih godina i objavio 26 knjiga.[12]

Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
 WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Završna riječ generala Praljka‎

Na suđenju šestorici bivših političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, optuženih u Haškom tribunalu, general Slobodan Praljak svjedočeći u svojoj obrani, iznio je mnoge tvrdnje, argumente i citate o ratnim događanjima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. U obraćanju sucima, na kraju završnih riječi svoje obrane pred Haaškim sudom, poručio je da je njegova savjest čista i da zna da nije kriv za ratne zločine. Dana 29. svibnja 2013. godine nepravomoćnom je prvostupanjskom presudom osuđen na 20 godina zatvora.[13]

Smrt

Dana 29. studenoga 2017. na izricanju drugostupanjske presude u Haagu potvrđena je kazna iz prvostupanjske presude, iako je za Praljka presuđeno da nije kriv ni za jedan dio zločina za koje je osuđen u prvostupanjskoj presudi iz 2013. godine.[14]

Nakon što je presuda izrečena, Praljak je rekao:

»Sudci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu.«[15]

i potom podigao fijalu otrova te ju ispio. Nakon nekoliko sati, umro je u bolnici u Haagu.[16] Znatan dio javnosti u Hrvatskoj i BiH presudu je doživio kao nepravdu,[17][18] a takvoj ocjeni pridružio se i hrvatski politički vrh.[19]

Knjige

Tijekom suđenja Praljak je izdao 26 knjiga s dokumentima iz Domovinskog rata i analizama rata u Bosni i Hercegovini. Ministarstvo kulture i Ministarstvo financija u vrijeme vlada Jadranke Kosor i Zorana Milanovića te je knjige proglasilo šundom na koje se plaća PDV te je 7. svibnja 2013. godine ovrhom nad njegovim računom naplaćeno 435 tisuća kuna.[20][21]

Nagrade i odličja

Srodni članci

Unutarnje poveznice

Izvori

  1. ↑ Slobodan Praljak, Način na koji je tajništvo Suda u Haagu (ICTY) istraživalo moju imovinu i donijelo zaključak: način na koji je Sud u Haagu (ICTY) prihvatio argumente tajništva i napisao presudu: činjenice, str. 48., 51., 52., 89., 148.-150., Zagreb, 2015., slobodanpraljak.com, pristupljeno 17. listopada 2020.
  2. ↑ a b Odluka kojom se odlikuju Redom bana Jelačića, Urbroj: 01-051-95-9-1/1, 26. svibnja 1995., (»Narodne novine«, br. 46/95., 7. srpnja 1995.). Pristupljeno 29. lipnja 2020. godine.
  3. ↑ The ICTY renders its final judgement in the Prlić et al. appeal case. Press release. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, Media Office in The Hague, The Hague, 29. studenoga 2017., pristupljeno 30. studenoga 2017.
  4. ↑ HRT. 1. prosinca 2017. Plenković i Čović nakon sastanka poslali poruku ohrabrenja. HRT. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. prosinca 2017. Pristupljeno 3. prosinca 2017.
  5. ↑ Index.hr. 1. prosinca 2017. Građani u centru Zagreba pale svijeće za Praljka. Index.hr. Pristupljeno 3. prosinca 2017.
  6. ↑ Mirjana Vermezović Ivanović: Abdulah Sidran: Prošlost je pakao naših prostora, Novi list, 11. prosinca 2011. Pristupljeno 9. srpnja 2020.
  7. ↑ Ivica Lučić: Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951., Časopis za suvremenu povijest, g. 42, br. 3, 2010., str. 660.
    "U svjedočenjima koje je prikupio Slavko Grubišić, kao operativci Udbe odgovorni za navedene zločine spomenuti su ... Mirko Praljak..."; Vidi Slavko Grubišić, Nad ponorom pakla-svjedočanstvo o komunističkim zločinima, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Zagreb, Zagreb 2000., 78.-94.
  8. ↑ Slobodan Praljak redatelj u Bazi hrvatske kinematografije - igrani film
  9. ↑ Braniteljski: Rođen Slobodan Praljak
  10. ↑ a b c Druga proširena optužnica protiv hercegbosanske šestorke
  11. ↑ Jasna Babić, Nacional.hr Zbog laži u Haagu, Praljak potencijalni optuženik
  12. ↑ Slobodan Praljak. Publikacije o ratu (Izbor knjiga autora Slobodana Praljka, na mrežnim stranicama generala Slobodana Praljka). slobodanpraljak.com. Pristupljeno 3. prosinca 2017.
  13. ↑ Vecernji.hr, "Presude u Haagu: 111 godina zatvora hrvatskoj šestorci!" objavljeno i pristupljeno 29. svibnja 2013.
  14. ↑ Judgement Summary (u pogledu izricanja presude S. Praljku, v. osobito str. 13.-14.) (PDF) (engleski). MKSJ. 29. studenoga 2017. Pristupljeno 3. prosinca 2017.
  15. ↑ Miklenić, Ivan. 11. prosinca 2017. Haaška presuda velika je prijelomnica. Hrvatske vlasti više se ne mogu pretvarati. Glas Koncila. Pristupljeno 30. studenoga 2019.
  16. ↑ Jutarnji.hr, Nakon izrečene drugostupanjske presude, Praljak počinio samoubojstvo! objavljeno i pristupljeno 29. studenoga 2017.
  17. ↑ U Mostaru tisuće svijeća za Praljka: "Najveću odgovornost snosi Stipe Mesić koji je cijeli sretan dilao dokumente po Haagu". Dnevnik.hr. 29. studenoga 2017. Pristupljeno 3. prosinca 2017.
  18. ↑ Edi Prodan. 29. studenoga 2017. Na Mostu branitelja stotine građana zapalile svijeće za Praljka. Novi list. Pristupljeno 3. prosinca 2017.
  19. ↑ J.K. 2. prosinca 2017. Plenković i Čović žale zbog smrti Praljka i prizivaju reviziju haške presude. BHRT. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. prosinca 2017. Pristupljeno 3. prosinca 2017.
  20. ↑ Večernji.hr "Tko je bio Slobodan Praljak i koju je ulogu imao u BiH", objavljeno i pristupljeno 29. studenoga 2017.
  21. ↑ M. Marković. 1. prosinca 2017. Dokument: Nina Obuljen je knjige generala Praljka o Domovinskom ratu proglasila šundom. Maxportal. Pristupljeno 3. prosinca 2017.
  22. ↑ HKZ: Nagrada Ljubica Štefan, preuzeto 28. svibnja 2020.

Vanjske poveznice

Wikizvor ima izvorni tekst Završna riječ generala Praljka
Wikizvor ima izvorna djela autora: Slobodan Praljak
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Slobodan Praljak
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Slobodan_Praljak&oldid=7034407"